Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-509/09 (S. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-509/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 509/09, rješavajući apelaciju Sadika Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2 i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 6. decembar 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sadika Mešića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Sadiku Mešiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadika Mešića u odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadik Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada (sa privremenim boravkom u Austriji), kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 001992 08 P (raniji brojevi: P-137/00 i P-195/04). Apelant je 4. juna 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio Presudu Osnovnog suda broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda zatraženo je 27. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. juna 2009. godine a Osnovni sud 10. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 10. jula 2009. godine.

5. Ustavni sud je 24. juna 2011. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis broj 75 0 P 001992 08 P. Spis je dostavljen 7. jula 2011. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 12. juna 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Mlađena Arežina i PP „Marketing“ Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi neosnovanog bogaćenja.

8. Osnovni sud je održao tri ročišta (5. septembra 2000. godine, 24. aprila i 14. novembra 2001. godine) kojem su bile prisutne uredno pozvane parnične stranke. Na raspravi održanoj 24. aprila 2001. godine sud je donio rješenje kojim je odredio provođenje vještačenja vještaka saobraćajne struke na okolnost visine zarade koju su tuženi mogli zaraditi korištenjem teretnog motornog vozila apelantovo vlasništvo, nakon što su isto preuzeli od Vojske Republike Srpske, od marta 1996. godine, pa do predaje vozila u posjed apelantu u januaru 2000. godine.

9. Osnovni sud je Presudom broj P.137/00 od 14. novembra 2001. godine odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 88.000,00 KM na ime naknade za korištenje teretnog motornog vozila pobliže označenog izrekom presude (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), i da mu izvrše povrat sredstava u iznosu od 10.000,00 KM na ime naplaćenog iznosa bez pravnog osnova, što ukupno iznosi 98.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. januara 2000. godine do konačne isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

10. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj P-137/00 od 14. novembra 2001. godine izjavio žalbu Okružnom sudu 8. aprila 2002. godine.

11. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1073/02 od 13. oktobra 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-137/00 od 14. novembra 2001. godine ukinuo i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Apelant je 16. decembra 2004. godine Osnovnom sudu u skladu s odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 210, 211, 214. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dostavio sudu uređenu tužbu, nakon čega je Osnovni sud, postupajući u ponovnom postupku po presudi Okružnog suda od 13. oktobra 2004. godine održao tri ročišta (14. decembra 2004. godine, 28. januara i 29. marta 2005. godine) kojima su bile prisutne uredno pozvane parnične stranke.

13. Apelant je 31. januara 2005. godine podnio zahtjev predsjedniku Osnovnog suda za izuzeće sudije ovog suda Jovanke Vasić zbog pristranosti, zbog postupanja u predmetnom postupku s predrasudama i zbog kršenja obaveza ispravnog postupanja pri odlučivanju provodeći dokaze koje su predložili tuženih i prihvatajući sve prijedloge tuženih. Rješenjem predsjednika Osnovnog suda broj P-195/04 od 1. februara 2005. godine odbijen je zahtjev apelanata za izuzeće sutkinje ovog suda Jovanke Vasić od suđenja u ovoj parnici

14. Osnovni sud je Presudom broj P-195/04 od 3. maja 2005. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da mu solidarno isplate iznos od 88.000,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja upotrebom spornog vozila vlasništvo apelanta i povrata iznosa od 10.000, 00 KM uplaćenog bez osnova, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 5. januara 2000. godine do konačne isplate, i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

15. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj P-195/04 izjavio žalbu 13. juna 2005. godine, koju je ovaj sud Rješenjem broj P-195/04 od 29. juna 2005. godine odbacio kao neblagovremenu.

16. Apelant je 26. augusta 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje i žalbu Okružnom sudu. Apelantov prijedlog Osnovni sud je dostavio tuženim na odgovor, koji su odgovor sudu dostavili 28. septembra 2005. godine.

17. Osnovni sud je Rješenjem broj P-195/04 od 5. maja 2006. godine dozvolio povrat u pređašnje stanje u predmetu ovog suda broj P-195/04, vraćanje parnice u stanje prije propuštanja roka u stanje postupka rješavanja po žalbi, pa je ukinuto Rješenje ovog suda broj P-195/04 od 29. juna 2005. godine o odbacivanju apelantove žalbe na presudu ovog suda broj P-195/04 od 3. maja 2005. godine kao neblagovremeno izjavljene.

18. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-0016000 od 14. februara 2008. godine apelantova žalba je uvažena, Presuda Osnovnog suda broj P-195/04 od 3. maja 2005. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

19. Uprava za indirektno–neizravno oporezivanje Banja Luka, Sektor za poreze, Odsjek za pružanje usluga poreskim obveznicima je u međuvremenu Rješenjem broj 04/1-UPJR/1-9828-1/07 od 13. decembra 2007. godine utvrdila je prestanak registracije obveznika poreza na dodatnu vrijednost, tuženog PP „Marketing“ Mrkonjić Grad, i da se iz jedinstvenog registra obveznika indirektnih poreza zaključno sa 16. aprila 2007. godine briše poreski obveznik-tuženi PP „Marketing“ Mrkonjić Grad. Osnovni sud je Rješenjem broj 11 71 L 007964 06 L od 15. marta 2007. godine također utvrdio da je zaključen postupak likvidacije tuženog PP „Marketing“ Mrkonjić Grad..

20. Osnovni sud je, postupajući u ponovnom postupku po presudi Okružnog suda od 14. februara 2008. godine, nakon održana dva ročišta kojima su prisustvovali tuženi i apelant (10. marta i 27. aprila 2009. godine) Presudom broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom sud je postupak u odnosu na tuženog PP „Marketing“ Mrkonjić Grad prekinuo, u smislu člana 378. stav 1. tačke 3. ZPP-a.

21. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u skladu s čl. 268. do 290. ZPP-a na nepokretnostima i putničkom vozilu tuženog Mlađena Arežine, uvedene u Rješenje o likvidaciji Osnovnog suda broj 11-71 L 00 7964 06 L od 15. marta 2007. godine.

22. Apelant je 5. juna 2009. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 75 0 P 001992 08 od 27. aprila 2009. godine, koju je Osnovni sud dostavio tuženom Mlađenu Arežini na odgovor 1. jula 2009. godine, koji je odgovorio sudu 18. augusta 2009. godine.

23. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine apelantova žalba je odbijena, presuda i rješenje Osnovnog suda broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine su potvrđeni kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da je predmetni postupak pokrenuo tužbom 12. juna 2000. godine, da je Okružni sud u više navrata ukidao presudu prvostepenog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovni postupak, što je sve bilo od uticaja da postupak nerazumno dugo traje. Apelant je također istakao da je u predmetnom postupku diskriminiran po nacionalnoj osnovi jer sud nije uvažavao niti jedan njegov materijalni dokaz. Apelant je također podnio zahtjev za naknadu štete zbog neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

25. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud nalazi da nije prekršio apelantova ustavna prava navedena u apelaciji, a posebno ističe da ne može prihvatiti apelantove navode da je u ovoj pravnoj stvari ovaj sud u ponovnom postupku odlučivao više puta. Također navodi da ne može prihvatiti niti apelantove navode da je bio diskriminiran u ovom postupku po nacionalnoj osnovi, a da razlozi za ovakav stav suda proizlaze iz spisa predmeta.

26. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da smatra neosnovanim apelantove navode o dužini trajanja postupka pred ovim sudom i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant se žali da mu je zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije.

I.Pravo na pravično suđenje-razuman rok

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

36. Ustavni sud prije svega ističe da se shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pred Osnovnim sudom započeo 12. juna 2000. godine, da iz spisa predmeta Osnovnog suda proizlazi da je Okružni sud u međuvremenu donio Presudu broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelanata pred Osnovnim i Okružnim sudom je trajao ukupno devet godina i četiri mjeseca, pa je to period koji će biti predmetom analize Ustavnog suda.

c) Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju predmet apelantovog tužbenog zahtjeva je neosnovano bogaćenje tuženih, u kojem postupku je trebalo utvrditi osnovanost njegovog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmatrati, budući da se predmetni postupak praktično svodio na uvid u relevantnu dokumentaciju (kupoprodajni ugovor i potvrdu o demobilizaciji spornog vozila).

40. U vezi s ponašanjem Osnovnog i Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvostepenu presudu donio u roku od jedne godine, pet mjeseci i 12 dana, odnosno nakon četiri održana ročišta, da bi nakon toga dva puta postupao u ponovnom postupku po presudama Okružnog suda (Presuda broj Gž-1073/02 od 13. oktobra 2004. godine i broj 011-0-Gž-05-0016000 od 14. februara 2008. godine). Dakle, predmet je dva puta uz jasne upute vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak iz procesnih razloga, jer je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba ZPP-a, jer je onemogućio apelanta da se očituje o svim predloženim dokazima. Ustavni sud smatra da činjenica da je Osnovni sud napravio takve procesne greške zbog kojih mu je žalbeni sud morao predmet u dva navrata vratiti, predstavlja propust ovog suda koji je doveo do neopravdanog prolongiranja u donošenju konačne odluke. U ovom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na ranije izražen stav u ovoj odluci da uporno vraćanje predmeta na ponovni postupak može pravne lijekove učiniti iluzornim, kao što je bio slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Međutim, isto tako Ustavni sud smatra da je evidentno da ni Okružni sud prilikom odlučivanja po žalbama apelanta nije iskazao primjerenu ažurnost, iz razloga što je prvi put odlučujući po žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude od 14. novembra 2001. godine odlučio nakon tri godine i jedan mjesec, a iz istih razloga je drugi put odlučujući po žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude od 3. maja 2005. godine je odlučio nakon dvije godine pet mjeseci i 17 dana, da bi predmetni postupak okončao i meritorno odlučio u konkretnoj pravnoj stvari, tek po izjavljenoj apelantovoj žalbi na presudu Osnovnog suda od 27. aprila 2009. godine, tačnije 9. oktobra 2009. godine, dakle nakon četiri mjeseca i četiri dana.

41. Prema tome, imajući u vidu ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima od devet godina i četiri mjeseca, Ustavni sud naglašava da parnični postupak funkcionira po načelu efikasnosti (član 10. Zakona o parničnom postupku), prema kojem je sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Primjenjujući ovo pravilo na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da je apelant tek nakon više od devet godina došao do konačne i pravosnažne odluke suda iz više razloga; procesnih propusta prvostepenog suda tokom odlučivanja o zahtjevu apelanta, poništavanja prvostepene odluke dva puta i vraćanja predmeta na ponovni postupak kao i zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred Okružnim sudom po podnesenim žalbama apelanta na odluke prvostepenog suda. S druge strane, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije nije mogao utvrditi nikakvu eventualnu odgovornost apelanta za dužinu trajanja postupka.

42. Ocjenjujući sve navedeno, tj. da su redovni sudovi donijeli konačnu i pravomoćnu odluku o zahtjevu apelanta u periodu od devet godina i četiri mjeseca u nimalo složenom predmetu, uključujući zaključak o složenosti predmeta i njegov status od podnošenja tužbe i kada ti sudovi u odgovoru na apelaciju nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije

43. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka o njegovoj tužbi zbog neosnovanog bogaćenja tuženih. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji nije hitne prirode a koji je trajao devet godina i četiri mjeseca, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

II. Pravo na zabranu diskriminacije

45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

46. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.

47. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

48. U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije na nacionalno osnovi, jer sud nije uvažavao niti jedan njegov materijalni dokaz. Ustavni sud zapaža da apelant navedenu tvrdnju nije ničim potkrijepio, odnosno ničim nije dokazao da je u predmetnom postupku drugačije tretirana u odnosu na druge parnične stranke, tužene. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.

49. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka od devet godina i četiri mjeseca radi odlučivanja po tužbi može u cijelosti staviti na teret postupanju Osnovnog i Okružnog suda, i kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

51. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu kršenja njegovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, iz razloga jer su oni paušalni i nisu potkrijepljeni odgovarajućim dokazima.

52. Na temelju člana 61. st. 1., 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-509/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio