Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3857/08 (G. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3857/08
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3857/08, rješavajući apelaciju Gordane Davidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gordane Davidović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-07-000 621 od 14. oktobra 2008. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 832 od 27. februara 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Davidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 16. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 621 od 14. oktobra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da je vrati na poslove koje je obavljala prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda zatraženo je 4. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od tužene kao učesnika u postupku zatraženo je 28. septembra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. augusta 2009. godine, Osnovni sud 11. augusta 2009. godine, a tužena 11. oktobra 2011. godine.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantici 19. augusta 2009. godine, a odgovor tužene 12. oktobra 2011. godine.
4. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća od 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3857/08, donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-2442/03 od 11. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da sud poništi Odluku tužene o otkazu ugovora o radu broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine. Navedenom odlukom apelantici je otkazan ugovor o radu i raskinut radni odnos bez otkaznog roka zaključno sa 17. julom 2003. godine. Apelantica je, također, tražila da sud naloži tuženoj da je vrati na rad i rasporedi na poslove voditelja Pododjela kreditiranja u Odjelu poslova sa stanovništvom, te da joj uspostavi radnopravni odnos od 17. jula 2003. godine pa ubuduće. Istom presudom je odbačena apelanticina tužba u dijelu kojim je tražila da joj tužena isplati sve naknade po osnovu radnog odnosa od 17. jula 2003. godine pa do vraćanja na posao, te da joj za to vrijeme izmiri sve zakonske obaveze vezane za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje. Također, odbijen je kao neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tužena obaveže da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 KM.
7. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelantica 15. septembra 2003. godine podnijela tužbu ovom sudu protiv tužene, te da je predmet ovog spora ispitivanje zakonitosti Odluke direktora tužene broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine, kojom je apelantici otkazan Ugovor o radu broj 655-188 od 1. jula 2002. godine zaključen na neodređeno vrijeme i radni odnos prestao zaključno sa 17. julom 2003. godine, bez otkaznog roka i bez prava na otpremninu. Osnovni sud je utvrdio da je Odlukom tužene broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine apelantici otkazan ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, budući da je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 91. st. 1. i 2. tačka 8. Zakona o radu, a u vezi sa članom 113. stav 1. tačka 1. navedenog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 26/01, 47/02 i 38/03; u daljnjem tekstu: ZOR), na osnovu čega poslodavac ima pravo jednostranog raskida ugovora sa radnikom. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku; ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona, i člana 91. st. 1. i 2. tačka 8. kojom je propisano da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad kod poslodavca ne bi bio moguć (član 91. stav 1); da je neopravdani izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, teža povreda radne obaveze (član 91. stav 2. tačka 8). Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužena apelantici otkazala ugovor o radu i utvrdila prestanak radnog odnos zaključno sa 17. julom 2003. godine na osnovu člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a i članova 71. i 75. Pravilnika o radu tužene. Članom 71. Pravilnika o radu tužene propisan je postupak tzv. redovnog otkaza ugovora o radu poslodavca, dok je članom 75. propisan tzv. vanredni otkaz ugovora o radu radnika poslodavca, a stavom 2. alinejom 4. člana 75. regulirano je da se naročito teškom povredom radne obaveze iz radnog odnosa smatra nedolazak zaposlenog na rad tri dana bez odobrenja poslodavca, dok je stavom 3. istog člana propisano da se ugovor o radu može vanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se vanredni otkaz zasniva. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je apelantica u julu 2003. godine neopravdano izostala sa posla bez odobrenja poslodavca. Postupajući prema navedenim odredbama ZOR-a i Pravilnika o radu tužene, te na osnovu izvedenih dokaza, apelanticinog iskaza, iskaza svjedoka – apelanticinog neposrednog rukovodioca i njenih radnih kolega, te uvidom u akt tužene pod nazivom „Pregled iskorištenja radnog vremena za mjesec juli 2003. godine“, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica u kalendarskoj 2003. godini neopravdano izostala sa posla tri dana, i to 10, 11. i 15. jula 2003. godine. Time je počinila težu povredu radne obaveze zbog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, pa je sud zaključio da je Odluka direktora tužene broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine, kojom je apelantici otkazan ugovor o radu, pravilna i zakonita jer je donesena u skladu sa odredbom člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a i članom 75. stav 2. alineja 4. Pravilnika o radu tužene. U dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tužena izvrši uplatu doprinosa iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, Osnovni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica nakon prestanka radnog odnosa kod tužene zasnovala radni odnos u stomatološkoj ordinaciji vlasnika dr. Predraga Davidovića, po osnovu kojeg je primala plaću i na koji iznos su joj uplaćeni svi doprinosi, pa je apelanticinu tužbu u ovom dijelu odbacio kao nedopuštenu, te zbog nedostatka apelanticinog pravnog interesa da za ovaj dio potraživanja vodi parnicu budući da nije označila tačan iznos novčanih potraživanja koje potražuje, kao ni iznos koji bi tužena trebala platiti nadležnim fondovima na ime traženih doprinosa.
8. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Ž-06- 000 832 od 27. februara 2007. godine uvažio apelanticinu žalbu i Presudu Osnovnog suda broj RS- 2442/03 preinačio u dijelu kojim je odbijen apelanticin zahtjev za poništavanje Odluke tužene o otkazu ugovora o radu broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine i da se tuženoj naloži da je vrati na rad i rasporedi na poslove voditelja Pododjela kreditiranja u Odjelu poslova sa stanovništvom, odnosno da joj uspostavi radnopravni odnos od 17. jula 2003. godine pa ubuduće, tako što je poništio kao nezakonitu Odluku tužene o otkazu ugovora o radu broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine, s tim da se tužena obavezuje da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Istom presudom je ukinuta presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je odbačen apelanticin zahtjev za isplatu naknada po osnovu radnog odnosa za period od 17. jula 2003. godine do vraćanja na posao i obavezu uplate doprinosa, kao i u dijelu kojim je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, pa je u ovom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku utvrdio da se odluka Osnovnog suda, u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za poništenje odluke tužene o otkazu ugovora o radu, zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je ovaj sud, postupajući prema članu 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio tako što je poništio kao nezakonitu Odluku tužene broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine, s tim da je tuženoj naloženo da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Na osnovu spisa predmeta prvostepenog suda, Okružni sud je utvrdio da je tužena odluku o otkazu ugovora o radu apelantici donijela 16. jula 2003. godine, u kojoj je navedeno da joj otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze i radni odnos raskida bez otkaznog roka zaključno sa 17. julom 2003. godine, bez prava na otpremninu. Iz obrazloženja ove odluke proizlazi da je tužena apelantici jednostrano raskinula ugovor o radu zbog neizvršenja radnih obaveza, nepoštivanja vremenskih rokova u izvršavanju radnih zadataka, napuštanja radnog mjesta bez odobrenja i zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju dužem od tri dana u kalendarskoj godini. Okružni sud je, također, utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da tužena nije vodila nikakav postupak protiv apelantice zbog povrede radnih obaveza, niti joj je dostavljala bilo kakav zahtjev ili obavještenje da je protiv nje pokrenut disciplinski postupak, a nije tražila ni mišljenje sindikata tužene. Stoga, smatra nezakonitom odluku tužene o otkazu ugovora o radu apelantici jer odluka ne sadrži vrijeme, način ni mjesto izvršenja povrede radne obaveze, i zbog toga što ona nije konkretizirana, izuzev navoda o povredi radne obaveze koja se odnosi na apelanticin izostanak s posla u trajanju od tri dana, za koji prvostepeni sud smatra da je dovoljno konkretiziran bez obzira na to što nije naznačeno u koje dane je apelantica izostala, na osnovu čega je taj sud zaključio da je apelantica ovakvim neopravdanim izostancima počinila težu povredu radne obaveze iz člana 90. stav 2. tačka 8. ZOR-a. Okružni sud je podsjetio na to da se zakonitost odluke poslodavca ispituje, kako sa aspekta materijalne, tako i sa aspekta formalne zakonitosti. Materijalnopravna zakonitost odluke donesene u disciplinskom postupku podrazumijeva pravilnu primjenu materijalnog prava prilikom pravne kvalifikacije povrede radne dužnosti i prilikom utvrđivanja disciplinske odgovornosti kao i individualiziranja disciplinske kazne, dok formalnopravna zakonitost odluke poslodavca podrazumijeva donošenje odluke u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti u zakonom i općim aktom poslodavca propisanom postupku. Osim toga, Okružni sud je ukazao na to da je sud dužan da izvrši ocjenu zakonitosti izrečene disciplinske mjere, da je ispita ne samo sa stanovišta radnji nego i krivice radnika, utvrđujući činjenično stanje u parnici, a ne u disciplinskom postupku, pri tome ispitujući pravilnost činjenica utvrđenih u postupku disciplinske odgovornosti. Ispitujući tačnost tih činjenica, sud je vezan činjeničnim opisom radnje koja predstavlja povredu radne obaveze i ne može mijenjati činjenični identitet povrede iz odluke o izrečenoj mjeri čiju zakonitost ocjenjuje. Okružni sud smatra da sud vrši ispitivanje istinitosti činjenica da bi se ocijenilo da li su disciplinski organi vodili računa o potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da li su pravilno primijenili materijalno pravo, od čega zavisi pravilnost odluke o disciplinskoj odgovornosti. Osim toga, ovaj sud je ukazao i na obavezu poslodavca da postupi u skladu sa odredbom člana 162. stav 1. ZOR-a, kojom je propisano da je poslodavac dužan da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donese pravilnik o radu, kojim se bliže uređuju prava i obaveze po osnovu rada, dok je stavom 2. zakona propisano da je obaveza poslodavca da do donošenja pravilnika prilikom ostvarivanja prava i obaveza radnika neposredno primjenjuje odredbe ZOR-a. Okružni sud je utvrdio da je tužena Pravilnik o radu donijela u junu 2002. godine i da se u odluci o otkazu ugovora o radu apelantici poziva na Pravilnik, u smislu da je apelantica učinila težu povredu radne obaveze i da joj se ugovor o radu raskida na osnovu člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a, člana 71. tačka 3. i člana 75. Pravilnika o radu tužene. Članom 71. Pravilnika o radu tužena je propisala tzv. redovni otkaz ugovora poslodavca, dok je članom 75. navedenog pravilnika reguliran tzv. vanredni otkaz kojim je definirano da poslodavac ima mogućnost otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja propisanog ili dogovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obaveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice nastavak radnog odnosa dalje nije moguć, a kao osobito teška povreda obaveze iz radnog odnosa predviđen je i nedolazak zaposlenog na rad tri radna dana bez odobrenja poslodavca. Uvidom u odredbe Pravilnika o radu tužene, Okružni sud je utvrdio da ovaj Pravilnik ne sadrži odredbe o disciplinskoj odgovornosti radnika i da tužena njime nije regulirala pitanje, odnosno postupak utvrđivanja težih povreda radnih obaveza, u smislu odredbe člana 91. ZOR-a, pa smatra da se odredbe Pravilnika na koje se tužena poziva ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, jer se u situaciji kada pitanje disciplinske odgovornosti nije uređeno općim aktom poslodavca (koji mora biti u skladu sa zakonom i ne može sadržavati odredbe koje bi bile u suprotnosti s njim), primjenjuju neposredno odredbe ZOR-a. ZOR je predvidio obavezu poslodavca da je dužan, ukoliko smatra da postoji sumnja da je radnik počinio povredu radnih obaveza, provesti postupak u kojem će radniku morati jasno do znanja staviti koja mu se povreda radnih obaveza stavlja na teret, u čemu se ta povreda sastoji, kao i da naznači vrijeme kada je povreda radne obaveze učinjena, da radniku omogući davanje odbrane u pogledu toga šta mu stavlja na teret, te da razmotri mišljenje sindikata, ako je dostavljeno prije donošenja odluke, a što je, prema ocjeni tog suda, minimum uvjeta koje poslodavac mora ispoštovati. Osim toga, Okružni sud je ukazao na to da je, u skladu sa odredbama ZOR-a, u slučaju spora pred sudom teret dokazivanja postojanja razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, što znači da je poslodavac dužan da navede koje povrede se radniku stavljaju na teret i da u odgovarajućem postupku utvrdi da li je radnik te povrede izvršio, a nakon toga da donese odluku o odgovornosti radnika koja, ukoliko je utvrđeno da je radnik učinio povredu radne obaveze, može biti otkazivanje ugovora o radu, a da nedostatak bilo kojeg od ovih elemenata u odluci poslodavca dovodi do njene nezakonitosti.
10. Prema tome, Okružni sud je zaključio da tužena u konkretnoj pravnoj stvari nije pokrenula niti provela nikakav postupak protiv apelantice, niti joj je stavila na znanje za koje povrede radne obaveze se tereti, kada je povreda izvršena i na koji način, i da samo paušalno navođenje povreda radnih obaveza u odluci o otkazu ugovora o radu bez provođenja bilo kakvog postupka znači da tužena nije postupila u skladu sa odredbama ZOR-a, što ovakvu odluku tužene čini nezakonitom. Okružni sud, također, smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da je povreda, odnosno apelanticin neopravdan izostanak s posla duže od tri dana u kalendarskoj godini, navedenom odlukom dovoljno konkretizirana, budući da se iz navedene odluke ne vidi koliko je dana tužena smatrala da je apelantica izostala s posla i koja su to tri dana. Okružni sud smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da je tužena time što je 16. jula 2003. godine apelanticu pozvala na razgovor, kada joj je ukazano na to da se, prema njenom mišljenju, apelantica ne ponaša onako kako se od radnika očekuje, apelantici omogućila pravo na odbranu. Naime, Okružni sud smatra da je, u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a, poslodavac dužan radniku omogućiti pravo na odbranu, nakon što mu dostavi zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka u kojem će tačno navesti zašto ga tereti i na osnovu kojeg će radnik moći da zna o čemu se izjašnjava, te da može dati svoju odbranu. Također, nesporno je da tužena nije tražila mišljenje sindikata, na što je obavezna prema odredbama ZOR-a, pa, stoga, sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, odluku tužene čini nezakonitom. Ovaj sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da u okviru postupka pred sudom u kojem se traži zaštita prava iz radnog odnosa, u kojem postupku poslodavac dokazuje da su postojali uvjeti za otkaz ugovora o radu, sud ima ovlaštenje da utvrđuje koje povrede su učinjene, ali ne u situaciji kada postupka za utvrđivanje tih povreda radne obaveze nije ni bilo. Naime, sud u postupku ocjenjuje zakonitost odluke poslodavca, a ne utvrđuje činjenično stanje koje nije utvrđeno ni u disciplinskom postupku, budući da nije ni provedeno, već ispituje pravilnost činjenica utvrđenih u postupku disciplinske odgovornosti i vezan je činjeničnim opisom radnje koja predstavlja povredu radne obaveze, te ne može mijenjati činjenični identitet povrede iz odluke o izrečenoj mjeri, što je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud upravo uradio. Dakle, kako nije bilo nikakvog disciplinskog postupka, a odluka o otkazu ugovora o radu ne sadrži vrijeme, način a ni mjesto izvršenja povrede radnih obaveza, pa ni povrede neopravdanog izostanka s posla duže od tri dana, to, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud nije mogao u postupku utvrđivati kada je apelantica izostala s posla, dane njenog neopravdanog izostanka s posla, te da je na takav način počinila težu povredu radne dužnosti jer sud nije disciplinski organ, već je njegova uloga da ocjenjuje zakonitost izrečene disciplinske mjere. Osim toga, zbog propusta tužene da u odluci o otkazu ugovora o radu navede za koje povrede se apelantica tereti, vrijeme kada su te povrede izvršene, Okružni sud smatra da sve to ovu odluku čini nezakonitom, u smislu odredaba ZOR-a. Okružni sud je na kraju zaključio da apelantica osnovano žalbom ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je, imajući u vidu navedeno, osporenu odluku, u dijelu odluke kojim je odbijen njen zahtjev za poništenje odluke tužene o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, preinačio kao u izreci presude, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako je apelantica postavila i zahtjev za isplatu naknade po osnovu radnog odnosa od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao i zahtjev za uplatu doprinosa koji je prvostepeni sud odbacio zbog nedostatka pravnog interesa i zato što zahtjev nije preciziran, odnosno ne sadrži određeni iznos koji apelantica potražuje po osnovu ove naknade, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud u ovom dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva bio dužan da od apelantice zatraži da uredi tužbeni zahtjev, te da je ovakvim postupanjem onemogućio stranke da raspravljaju o ovom dijelu njenog tužbenog zahtjeva, pa je zaključio da je i u ovom dijelu odlukom prvostepenog suda povrijeđena odredba člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP.
11. Vrhovni sud je 14. oktobra 2008. godine, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 832 od 27. februara 2007. godine, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 621 kojom je revizija tužene uvažena i presuda Okružnog suda od 27. februara 2007. godine preinačena tako što je apelanticina žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda broj Rs- 2442/03 od 11. septembra 2006. godine potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud na osnovu uvida u spis predmeta, pri tome imajući u vidu i pravna shvatanja iznesena u odlukama prvostepenog i drugostepenog suda, ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog prava i u drugim slučajevima, pa je reviziju tužene dopustio na osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 115. ZOR-a regulirano da, ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke (stav 1); da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede (stav 2), te da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu (stav 3). Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom proizlazi da tužena nije omogućila apelantici da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, niti je razmotrila mišljenje sindikata, ali, isto tako, smatra da je tužena dokazala u postupku pred sudom postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantici, onako kako je to propisano u članu 115. stav 3. ZOR-a, i to na osnovu iskaza svjedoka, apelanticinog iskaza koji je dala u postupku pred sudom, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica bila neopravdano odsutna sa posla u trajanju od tri dana u 2003. godini, te da je na taj način počinila težu povredu radnih obaveza iz člana 91. st. 1. i 2. tačka 9. ZOR-a, odnosno iz člana 75. stav 1. alineja 4. Pravilnika o radu tužene, zbog čega smatra da joj je tužena opravdano otkazala ugovor o radu. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPP izvedene dokaze ocijenio na naprijed opisan način. Vrhovni sud, također, ističe da su na navedeni način otklonjeni nedostaci postupka pred organima tužene koji se odnose na utvrđivanje prava na odbranu i nepribavljanje mišljenja sindikata kao i u postupku pred prvostepenim sudom, jer smatra da je apelantici u postupku pred sudom omogućeno da iznese sve činjenice koje smatra relevantnim za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kao i da predloži odgovarajuće dokaze. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica počinila težu povredu radnih obaveza zbog kojih joj je tužena opravdano otkazala ugovor o radu, pa smatra da stav drugostepenog suda nije pravilan niti zasnovan na relevantnim odredbama zakona, zatim da je tužena kao poslodavac, u smislu člana 115. stav 3. ZOR-a, dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantici zbog teže povrede radnih obaveza, te da su na taj način u postupku pred sudom otklonjeni nedostaci u odnosu na apelanticino pravo na odbranu u postupku pred tuženom i na dostavljanje mišljenja sindikata, odnosno savjeta radnika. Dalje, nakon što je zaključio da apelantici nije nezakonito prestao radni odnos, Vrhovni sud je mišljenja da joj ne pripada pravo na naknadu po osnovu radnog odnosa, odnosno zakonskih obaveza vezanih za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kao i člana 117. ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je presuda drugostepenog suda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je reviziju tužene uvažio i odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica se žali da su joj osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na odbranu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te ukazuje na dosadašnju praksu Ustavnog suda iz odluka Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine i broj AP 662/04 od 27. decembra 2006. godine, u kojima je Ustavni sud zaključio da je disciplinski postupak čiji je rezultat smjenjivanje sa funkcije prema svojoj suštini izjednačen sa postupkom u kojem se utvrđuje krivična optužba. Povredu navedenih prava apelantica vidi u postupanju Vrhovnog suda koji je proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 115. ZOR-a, usvojio reviziju tužene zaključivši da je tužena u postupku pred sudovima dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantici, kojom odredbom je jasno propisana obaveza tužene kao poslodavca, da je dužna u slučaju otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza omogućiti radniku da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Stoga, apelantica postavlja pitanje uopće svrsishodnosti člana 115. stav 1. ZOR-a smatrajući da je upravo garancija ovog člana da se spriječe samovolja i arbitrarnost poslodavca u njegovim mogućnostima otkazivanja ugovora o radu bez poštivanja prava radnika, a posebno njegovog prava na odbranu, koje se, kako ističe, smatra jednim od esencijalnih elemenata prava na pravično suđenje, s obzirom na to da joj je tužena otkazala ugovor o radu a da nije prethodno pokrenula disciplinski postupak radi utvrđivanja njene odgovornosti. Apelantica tvrdi da joj je tužena jednostrano raskinula ugovor o radu a da protiv nje nije vodila disciplinski postupak, tako da joj nije bilo omogućeno pravo na odbranu, niti joj je omogućeno da u svoju odbranu predlaže i izvodi dokaze. Ističe da ju je pretpostavljeni samo pozvao na razgovor, pa predlaže da se ukine odluka Vrhovnog suda zbog proizvoljne primjene člana 115. ZOR-a zbog toga što smatra da je ovaj sud pogrešno zaključio da joj je u postupku pred sudom omogućeno pravo na odbranu, da su nedostaci postupka pred organima tužene u postupku donošenja odluke o otkazu njenog ugovora o radu otklonjeni u predmetnom postupku, te predlaže da Ustavni sud ostavi na snazi presudu Okružnog suda. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženoj da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima, jer bi u suprotnom pretrpjela nenadoknadivu štetu, budući da se presuda Vrhovnog suda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na koje se apelantica poziva u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri svom pravnom stavu datom u presudi tog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ovaj sud u svojoj presudi nije počinio povredu prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 26/01, 47/02 i 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 91. st. 1. i 2. tačka 8.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, […] Član 113. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona, […] Član 115. st. 1, 2. i 3.
Ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili saveta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno pre donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede. U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000 621 od 14. oktobra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.
24. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti apelanticinog zahtjeva za poništavanje odluke tužene o otkazu ugovora o radu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da joj je pravo na pravičan postupak povrijeđeno na način što je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji tužene proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 115. ZOR-a, zaključivši da je, bez obzira na to što joj poslodavac nije omogućio da bude saslušana, odnosno da iznese svoju odbranu, a dao joj je otkaz ugovora o radu, taj propust kompenziran postupkom pred sudom u kojem je apelantica imala mogućnost da iznese svoju odbranu u odnosu na navode poslodavaca iz otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti.
27. Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u kojoj je usvojio sljedeći stav: „Pravo na odbranu zaposlenika se, u skladu sa članom 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 773/04 od 15. juna 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05, tačka 26).
28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 115. stav 3. ZOR-a propisana obaveza poslodavca da je dužan, u slučaju da radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, radniku omogućiti da bude saslušan, da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
29. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud je ključno pitanje da li je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 115. stav 3. ZOR-a) zaključivši da je u postupku pred redovnim sudovima kompenziran propust poslodavca da omogući apelantici da bude saslušana i iznese svoju odbranu prije davanja otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti.
30. Ustavni sud je mišljenja da odredbe člana 115. stav 3. ZOR-a propisuju obavezu poslodavca da zaposleniku omogući da bude saslušan i iznese svoju odbranu u slučaju da poslodavac zaposleniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Tačno je da ta obaveza nije apsolutnog karaktera s obzirom na dio te odredbe koji glasi: „[...] ukoliko je to moguće [...]“, međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog (niti je tako nešto poslodavac pokušao dokazati u postupku pred redovnim sudovima) na osnovu kojeg bi mogao zaključiti da nije bilo moguće da apelantica pred poslodavcem bude saslušana i da iznese svoju odbranu prije otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Činjenica da je poslodavac upozorio apelanticu da treba na vrijeme dolaziti na posao ne oslobađa poslodavca obaveze prema članu 115. stav 3. ZOR-a da omogući apelantici da bude saslušana i da iznese svoju odbranu u slučaju otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Stoga je Ustavni sud mišljenja da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene odredaba člana 115. stav 3. ZOR-a s obzirom na to da je a priori zaključeno da poslodavac nije bio dužan da apelantici omogući da bude saslušana i da iznese svoju odbranu prije otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti, a da uopće nije ispitivano da li je zaista bilo moguće da tu obavezu ispuni poslodavac (kako je to propisano odredbama člana 115. stav 3. ZOR-a), te je na kraju (opet bez uporišta u ZOR-u) zaključeno da se taj propust može kompenzirati kroz sudski postupak u kojem je apelantica imala mogućnost da iznese svoju odbranu.
31. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Nasuprot stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne odgovore na pitanja da je tužena odlukom o otkazu ugovora o radu apelantici zbog teže povrede radne dužnosti povrijedila apelanticino pravo na odbranu, u smislu odredbe člana 115. stav 1. ZOR-a zbog toga što joj je jednostrano raskinula ugovor o radu, pa je takvim postupanjem tužena uskratila apelantici pravo na odbranu. Budući da presuda Okružnog suda ispunjava sve uvjete prava na pravično suđenje, te da je apelantica nije osporila, a u interesu poštivanja i prava na odbranu kao jednog od bitnih segmenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud je odlučio ostaviti na snazi presudu Okružnog suda.
Pravo na imovinu
33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu jer su navodi iz apelacije o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 115. stav 3. ZOR-a, što je dovelo do arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović