Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1200/09 (M.R. i R.R)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1200/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1200/09, rješavajući apelaciju M.R. i R.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M.R. i R.R.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 001037 09 Rev od 24.

maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.R. i R.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jajca, koje zastupa Midhat Gekić, advokat iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, podnijeli su 21. aprila 2009. godine apelaciju zbog dužine trajanja parničnog postupka pokrenutog radi naknade štete. Apelanti su 4. jula 2011. godine dopunili apelaciju, odnosno obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Presudu broj 75 0 P 001037 09 Rev od 24. maja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je u periodu od 9. jula 2009. godine do 13. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 13. jula 2009. godine do 30. septembra 2011. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Okružnog suda dostavljeni su apelantima 9. septembra 2009. godine, a odgovor Vrhovnog suda i odgovor Osnovnog suda iz 2011. godine proslijeđeni su apelantima 3. novembra 2011. godine.

5. Ustavni sud je 12. oktobra 2011. godine od Osnovnog suda zatražio kopiju spisa na uvid. Osnovni sud je 14. oktobra 2011. godine dostavio spis na uvid.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 14. maja 1998. godine pokrenuli parnični postupak protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete za uništenu kuću. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da su 17. juna 1997. godine nepoznata lica minirala njihovu kuću, da je kuća uništena do temelja i da zbog toga potražuju naknadu štete.

8. Tužena je 3. juna 1998. godine dostavila odgovor na tužbu, a apelanti su 11. augusta i 11. novembra 1998. godine urgirali postupanje suda u predmetu.

9. Osnovni sud je 16. aprila i 3. juna 1999. godine održao ročište u predmetu.

10. Osnovni sud je 11. februara 2000. godine donio Rješenje o mirovanju postupka (stranke nisu pristupile). Apelanti su 15. maja 2000. godine zatražili nastavak postupka.

11. Osnovni sud je održao ročište 21. novembra 2000. godine.

12. Iz dopisa koji je Osnovni sud uputio Instituciji ombdusmena BiH slijedi da postupak do 21. novembra 2000. godine traje dvije godine, šest mjeseci i devet dana, a da je 21. novembra 2000. godine okončana rasprava u predmetu.

13. Presudom Osnovnog suda broj P.100/98 od 21. novembra 2000. godine tužbeni zahtjev apelanata odbijen je kao neosnovan. Apelanti su 25. decembra 2000. godine uložili žalbu na navedenu presudu.

14. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-175/01 od 16. septembra 2002. godine. Navedenim rješenjem sud je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je obrazloženje presude prvostepenog suda nedovoljno tako da se presuda nije mogla sa sigurnošću ispitati.

15. Osnovni sud je održao ročište 12. novembra 2002. godine, a zakazano ročište za 18. decembar 2002. godine odložio za 16. januar 2003. godine, kada je ročište i održano.

16. Osnovni sud je donio Presudu broj P.567/02 od 16. januara 2003. godine, kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. Apelanti su 14. aprila 2003. godine uložili žalbu na navedenu presudu.

17. Okružni sud je donio Presudu broj Gž-1248/03 od 7. septembra 2005. godine, kojom je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Apelanti su 21. oktobra 2005. godine izjavili reviziju.

18. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-000 009 od 18. februara 2008. godine, kojim je reviziju uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju odgovornost tužene utvrđuje u smislu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a da nižestepeni sudovi nisu utvrdili činjenice i okolnosti vezano za obavezu organa tužene, Ministarstva unutrašnjih poslova, tako da nije bilo uvjeta za preinačenje presude.

19. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000594 od 24. aprila 2008. godine žalba apelanata je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi činjenice i okolnosti u vezi sa odgovornošću tužene, da se omogući strankama da raspravljaju, te da se donese zakonita odluka koja će sadržavati jasne i logične razloge.

20. Osnovni sud je održao ročišta 18. augusta i 18. septembra 2008. godine. Na ročištima je određeno vještačenje vještaka građevinske struke.

21. Osnovni sud je 27. oktobra i 18. novembra 2008. godine odgodio ročišta za glavnu raspravu.

22. Osnovni sud je održao ročište 12. decembra 2008. godine. Na tom ročištu je određeno vještačenje drugog vještaka građevinske struke, koji je sačinio nalaz i mišljenje 31. decembra 2008. godine.

23. Osnovni sud je održao glavnu raspravu 2. februara 2009. godine.

24. Osnovni sud je donio Presudu broj 75 0 P 001037 08 P od 3. marta 2009. godine. Tom presudom sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao apelante na plaćanje troškova postupka u iznosu od 16.470,00 KM. Apelanti su 7. aprila 2009. godine uložili žalbu.

25. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 001037 09 Gž od 8. jula 2009. godine žalba apelanata je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu troškova postupka, tako da se umjesto iznosa od 16.470,00 KM apelanti obavezuju na iznos od 6.839,00 KM, dok se u ostalom dijelu žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda. Apelanti su 17. septembra 2009. godine izjavili reviziju.

26. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 001037 09 Rev od 24. maja 2011. godine odbijena je revizija apelanata.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelanti su naveli da su im zbog toga što postupak traje više od deset godina povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u činjenici da, i pored jasnih uputa Vrhovnog suda i Okružnog suda iz odluka u 2008. godini, postupajuća sutkinja Osnovnog suda ustrajava na presuđenju kako to ona od podnošenja tužbe želi, a to je da njihov tužbeni zahtjev odbije, zbog čega im je povrijeđeno pravo na nepristran sud. Apelanti navode da postupak traje više od deset godina, te da postoji razlog da se izvede zaključak o pristranosti suda da donese odluku na štetu apelanata.

28. Apelanti su 4. jula 2011. godine dostavili presudu Vrhovnog suda od 24. maja 2011. godine. Također su naveli: „Obavještavamo vas da unutar apelacije i apelacionog razloga prava na pravično suđenje dostavljamo vam i presudu Vrhovnog suda […]“.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da svi postupci naknade štete nastale u ratu zahtijevaju studiozan pristup koji podrazumijeva potrebno vrijeme za provođenje dokaza i utvrđivanje činjenica, da su sudije zadužene sa velikim brojem predmeta koji prelaze njihovu normu i za nekoliko godina unaprijed. S tim u vezi, objektivno se ne može govoriti o dužini trajanja postupka kao povredi prava na pravično suđenje, zbog čega nisu povrijeđena prava apelanata.

30. Okružni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu, te istakao da ne postoji niti jedan razlog da se apelacija usvoji, odnosno predlaže da se odbaci kao preuranjena ili da se odbije kao neosnovana.

31. Osnovni sud je naveo da je postupak okončao 3. marta 2009. godine, da se spis povodom žalbe nalazi u Okružnom sudu, te da nije u mogućnosti da se detaljno izjasni na navode iz apelacije. Osnovni sud je, također, istakao da sutkinja zadužena za predmet nije postupala pristrano. V.Relevantni propisi

32. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 001037 09 Rev od 24. maja 2011. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelanti ističu da su im zbog toga što postupak traje više od deset godina povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak 14. maja 1998. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda 24. maja 2011. godine. Dakle, postupak je trajao trinaest godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete. Ustavni sud uočava da iz prvostepenih presuda slijedi da su se izvedeni dokazi odnosili na vršenje uvida u relevantne dokumente, te saslušanje svjedoka i vještaka. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo naročito složenih pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini ne može smatrati naročito složenim. Vezano za doprinos apelanata, Ustavni sud ne nalazi da su apelanti koristili bilo kakve metode kojima bi odugovlačili postupak, nego upravo suprotno. Naime, apelanti su urgirali postupanje suda, što ukazuje na to da su pokušavali utjecati na okončanje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da nema doprinosa apelanata predmetnoj dužini trajanja postupka.

45. U odnosu na doprinos Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, Ustavni sud ponovo primjećuje da je postupak naknade štete trajao trinaest godina, ali i nalazi da se ne može konstatirati da sudovi nisu bili aktivni u navedenom periodu jer su donijeli veći broj odluka. Međutim, u određenim dijelovima postupka nije bilo postupanja redovnih sudova po više godina. Dalje, Ustavni sud nalazi da je predmet u više navrata vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim, međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. Međutim, to je u konkretnom slučaju potpuno izostalo. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da postupci naknade štete nastale u ratu zahtijevaju studiozan pristup koji podrazumijeva potrebno vrijeme za provođenje dokaza i utvrđivanje činjenica, te da su sudije zadužene sa velikim brojem predmeta koji prelaze njihovu normu i za nekoliko godina unaprijed. Okružni sud je istakao da ne postoji niti jedan razlog da se apelacija usvoji, a Osnovni sud je naveo da je postupak okončao 3. marta 2009. godine.

46. Imajući u vidu prethodnu analizu, u smislu navedenih standarda i principa prema kojima se moraju uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je zbog toga što je parnični postupak naknade štete trajao trinaest godina povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku, tim prije što je nesumnjivo da je konkretna pravna stvar od velikog značaja za apelante, ako se imaju u vidu činjenice na kojima se zasniva predmetni zahtjev (miniranje kuće apelanata koje su učinila nepoznata lica), da se nije radilo o naročito složenom postupku, da sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, te da apelanti nisu doprinijeli predmetnoj dužini postupka.

47. Ustavni sud zaključuje da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. Apelanti tvrde da je postupak neopravdano dugo trajao i zbog pristranosti sutkinje prvostepenog suda. Međutim, apelanti ničim nisu potkrijepili i učinili vjerovatnim tvrdnju da je postupajuća sutkinja bila pristrana, tako da Ustavni sud o ovom dijelu neće ispitivati apelaciju. Također, imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak naknade štete, koji nije naročito složen i koji je značajan za apelante, trajao trinaest godina, a sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, te kada nije bilo doprinosa apelanata predmetnoj dužini postupka.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1200/09 (M.R. i R.R) | Sudska praksa | Aktio