Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-183/09 (D. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-183/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 183/09, rješavajući apelaciju Darinke Karanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Darinke Karanović.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 756 od 31. oktobra 2008. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Darinke Karanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike broj 118-0-Rev- 06-000 756 od 31. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-1389/04 od 28. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P.141/91 od 6. februara 2004.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darinka Karanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Svodne kod Novog Grada, koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 21. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 756 od 31. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ- 1389/04 od 28. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.141/91 od 6. februara 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Boška Karanovića, suprotne strane u parničnom postupku pred redovnim sudovima, 15. maja 2009. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2009. godine, Osnovni sud 27. maja 2009. godine, Boško Karanović 1. juna 2009. godine, te Vrhovni sud 17. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 26. juna 2009. godine. Apelantica je 15. jula 2009. godine dostavila „izjašnjenje“ na odgovore na apelaciju.

5. Od Osnovnog suda je 3. oktobra 2011. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P.141/91. Osnovni sud je 10. oktobra 2011. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica, koju je zastupala punomoćnica Safeta Kljajić, je 21. februara 1991. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu (tadašnji naziv: Osnovni sud u Bosanskom Novom) protiv Boška Karanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja bračne tekovine na nekretninama. U tužbi je navela da je tuženi njen bivši bračni drug s kojim se razvela. Nadalje, navela je da su za vrijeme trajanja bračne zajednice od 1966. do 1978. godine apelantica i tuženi započeli izgradnju porodične stambene zgrade u selu Svodna i da je nad njom izvršena dioba kao i adekvatna isplata apelantici po Presudi Opštinskog suda u Bosanskom Novom broj P.430/80. Zatim, navela je da su ona i tuženi u toku trajanja bračne zajednice kupili i zemljište u površini od 41 dunuma, upisano u zk ul. br. 435, 32, 430, 443, i 151 k.o. Svodna od Vukosave Jelisavac iz Novog Pazara, ali da su sačinili darovni ugovor da bi izbjegli porez na promet nepokretnosti. Također, navela je da su ona i tuženi prodali zajednički stečenu imovinu kako bi Vukosavi Jelisavac isplatili ugovoreni iznos za predmetnu nepokretnost, što ukazuje da su srazmjerno učestvovali u kupovini nekretnine i da apelantica kao bračni drug ima pravo suvlasništva na ½ dijela, ali da tuženi odbija da sam izvrši razvrgnuće zajedničke tekovine, odnosno da se sporazumije u vezi sa suvlasničkim dijelom u spornom zemljištu kao zajedničkoj tekovini, zbog čega je i podnijela predmetnu tužbu.

8. Osnovni sud je u konkretnom predmetu održao ročišta 26. aprila 1991. godine, te 22. maja 1991. godine, kada su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i čitanjem njihovih izjava.

9. Nakon toga, sud nije postupao u konkretnom predmetu sve do 14. septembra 2000. godine kada je zakazao ročište, koje je odložio zbog toga što je dostava poziva na ročište za apelanticu bila neuredna.

10. Zatim, sud je zakazao ročište za 4. april 2001. godine, na koje je pristupila apelantičina punomoćnica, koja je na predmetnom ročištu otkazala punomoć koju joj je dala apelantica. Također, navela je da apelantica živi u Njemačkoj, da njena adresa nije navedena u spisu i da joj je nepoznata, zbog čega je predložila da sud odgodi ročište na neodređeno vrijeme navodeći da će apelantica u julu iste godine najvjerovatnije doći iz Njemačke. Sud je odložio ročište na neodređeno vrijeme, te je odredio da će se naredno ročište zakazati kada apelantica sudu dostavi svoju adresu.

11. Iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije dostavila sudu svoju adresu. Sud je zakazao ročište za 4. decembar 2001. godine. Konstatujući da na predmetno ročište nisu pristupili ni apelantica ni tuženi, i pored uredne dostave poziva (Sud je poziv na ročište dostavio apelantici na adresu Svodna, te je dostavnicu o pozivu na to ročište potpisala Irena Žujić), Osnovni sud je na tom ročištu donio Rješenje broj P.141/91, kojim je odredio da u predmetnoj pravnoj stvari nastupa mirovanje postupka sa 4. decembrom 2001. godine.

12. Apelantica je 25. marta 2002. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka. Također, dostavila je punomoć kojom je ovlastila advokata Mirka Šaviju da je zastupa u predmetnom postupku.

13. Osnovni sud je donio Rješenje broj P.141/91 od 26. aprila 2002. godine kojim je nastavio postupak u navedenoj pravnoj stvari i zakazao ročište za 24. maj 2002. godine.

14. Ročištu, zakazanom za 24. maj 2002. godine, pristupio je apelantičin punomoćnik, dok je dostava poziva za tuženog bila neuredna. Sud je odložio ročište za 24. juni 2002. godine.

15. Ročištu zakazanom za 24. juni 2002. godine nije pristupio niko od parničnih stranaka, pa je sud to ročište odložio na neodređeno vrijeme. Iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica bila uredno obaviještena o održavanju ročišta.

16. Ročište, zakazano za 27. novembar 2002. godine, sud je zbog neuredne dostave poziva za tuženog odložio za 27. decembar 2002. godine.

17. Sud je na ročištu održanom 27. decembra 2002. godine, na koje su pristupili punomoćnik apelantice i tuženi, izvršio uvid u predmet tog suda broj P.430/80, te je donio rješenje kojim je u navedenoj pravnoj stvari imenovao Dragana Karana, radnika Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove-Područna jedinica Novi Grad, kao vještaka geodetske struke radi identifikacije nekretnina na koje se odnosi tužbeni zahtjev i zakazao je ročište na licu mjesta u Svodni za 23. januar 2003. godine.

18. Ročište, zakazano na licu mjesta za 23. januar 2003. godine, sud je odložio na neodređeno vrijeme zbog loših vremenskih uvjeta, dok je ročište zakazano na licu mjesta za 3. mart 2003. godine odložio na neodređeno vrijeme jer na ročište nije pristupio niko od parničnih stranaka, iako su bili uredno obaviješteni.

19. Na ročištu održanom 24. aprila 2003. godine na licu mjesta u Svodni vještak je dao nalaz i mišljenje, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke. Sud je konstatovao da će zakazati nastavak ročišta nakon što vještak dostavi sudu zemljišnoknjižne podatke o nekretninama.

20. Tuženi je ovlastio Dragojlu Aleksić, advokata iz Prijedora, da ga zastupa u konkretnom predmetu i dostavio je punomoć za zastupanje Osnovnom sudu 30. maja 2003. godine.

21. Sud je dopisima od 23. oktobra 2003. godine (koji su uredno dostavljeni punomoćnicima apelantice i tuženog) pozvao punomoćnike apelantice i tuženog na ročište zakazano za 18. novembar 2003. godine, te ih obavijestio da održavanje zakazanog ročišta ima u pogledu prava i obaveza stranaka sve pravne posljedice koje prema odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku) ima održavanje pripremnog ročišta, saglasno odredbama člana 454. tog zakona, i upozorio ih da su, shodno navedenom, dužni da najkasnije na zakazanom ročištu iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlože sve dokaze koje žele da se izvedu u toku postupka, kao i da na ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

22. Ročištu, održanom 18. novembra 2003. godine, pristupili sud punomoćnici apelantice i tuženog. Apelantičin punomoćnik je predložio da se kao dokazi pročitaju zapisnici o do tada izvedenim dokazima, odnosno o identifikaciji nekretnina koja je izvršena na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, kao i saslušanje apelantice u svojstvu parnične stranke, te da se dopuni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Tuženi je na predmetnom ročištu priložio pismeni odgovor na tužbu kojim je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev. Sud je na predmetnom ročištu donio rješenje kojim je zakazao ročište za glavnu raspravu za 23. decembar 2003. godine i odredio da će se na glavnoj raspravi izvesti dokazi čitanjem zapisnika o do tada izvedenim dokazima, odnosno identifikaciji nekretnina koja je izvršena na licu mjesta uz učešće geodetskog vještaka, kao i zapisnik o saslušanju apelantice u svojstvu parnične stranke, te da će se na ročište pozvati geodetski vještak Dragan Karan od kojeg će se zatražiti da sudu dostavi dopunu svog nalaza i mišljenja.

23. Nakon toga, Osnovni sud je Rješenjem broj P-141/91 od 20. novembra 2003. godine naložio angažovanom vještaku geodetske struke Draganu Karanu da dostavi dopunu svog nalaza i mišljenja u kojem će se što preciznije izjasniti koje parcele po zemljišnoknjižnom stanju odgovaraju parcelama koje su pokazane na terenu na ročištu održanom na licu mjesta 24. aprila 2003. godine i za koje je vještak tada dao podatke po katastarskom operatu.

24. Vještak je 1. decembra 2003. godine pristupio pred Osnovni sud i tom prilikom je na zapisnik dao dopunu nalaza i mišljenja, koja je kasnije dostavljena apelantici i tuženom.

25. Na ročištu od 23. decembra 2003. godine, apelantica je podneskom precizirala tužbeni zahtjev tako što je tražila da se utvrdi da zajedničku imovinu apelantice i tuženog sačinjavaju nekretnine pobliže opisane u tom podnesku i da apelantičin dio u toj imovini iznosi ½, što je tuženi dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva na imenu apelantice na navedenim nekretninama na osnovu presude, sve u roku 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i snositi apelantičine troškove postupka sa zakonskom kamatom od pravosnažnosti presude do konačne isplate. Sud je na predmetnom ročištu izveo dokaz čitanjem zapisnika o do tada izvedenim dokazima, dok nije prihvatio prijedlog punomoćnika tuženog za izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka Vukosave Jelisavac, Ostoje Karanovića, Radojke Vojinović i Uroša Janjetovića, kao i drugih prijedloga za izvođenje dokaza iz podneska tuženog od 28. novembra 2003. godine. Na navedenom ročištu zaključena je glavna rasprava.

26. Osnovni sud je donio Presudu broj P-141/91 od 6. februara 2004. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan i obavezao apelanticu da tuženome nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 KM.

27. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da su u toku predmetnog postupka izvedena samo tri dokaza, i to saslušanjem svjedoka Relje Karanovića, koji je, između ostalog, u svojoj izjavi naveo „da mu nije poznato da li su Karanović Boško i Darinka isplaćivali Jelisavac Vukosavi vezano za njen nasljedni dio niti je bio svjedok prilikom kupoprodaje“, te da je izvršen uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke kojom prilikom je izvršena identifikacija nekretnina na koje se odnosi tužba, o čemu je vještak sačinio pismeni nalaz i mišljenje, kao i da je saslušana apelantica kao parnična stranka. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje, odnosno da rezultati dokaznog postupka ne ukazuju na osnovanost njenog tužbenog zahtjeva. U skladu s tim, primijenivši odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. Pored toga, Osnovni sud je istakao da je tuženi tokom postupka naveo da mu je nekretnine na koje se odnosi tužba poklonila njegova tetka dok je bio u braku s apelanticom, ali da sudu nije ponuđen nikakav dokaz u prilog takvoj tvrdnji. Također, naveo je da je odbio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka Vukosave Jelisavac, Radojke Vojnović i Uroša Janjetovića, kao i Ostoje Karanovića, čije saslušanje je predložio punomoćnik tuženog, budući da je taj prijedlog stavljen sudu nakon zaključenja pripremnog ročišta, pri čemu je uzeo u obzir odredbu člana 102. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da stranke mogu nakon zaključenja pripremnog ročišta predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da i bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, konstatujući da punomoćnik tuženog nije iznio nikakve razloge kojima bi opravdao to što navedene prijedloge za izvođenje dokaza nije iznio na pripremnom ročištu.

28. Apelantica je 5. maja 2004. godine podnijela žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P- 141/91 od 6. februara 2004. godine. Okružni sud je 9. augusta 2004. godine zaprimio spis predmeta. Nakon toga, Okružni sud je Presudom broj GŽ-1389/04 od 28. februara 2006. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

29. Okružni sud je u svojoj presudi ocijenio da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, zaključio je da je žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud trebao utvrđivati činjenice na osnovu odredbi čl. 7. stav 2. i 123. Zakona o parničnom postupku i da je pogrešno postupao kada nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja neosnovana zbog toga što su u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i što su, u smislu odredbe člana 123. tog zakona stranke dužne da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Također, konstatovao je da obaveza suda za utvrđivanje činjenica u smislu odredbe člana 7. stav 2. navedenog zakona postoji samo ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu sa tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku), što u konkretnom predmetu nije slučaj. Stoga, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije imao obavezu da sasluša svjedoka Vukosavu Jelisavac ukoliko to nije bilo predloženo najkasnije na pripremnom ročištu ili na ročištu za glavnu raspravu pod uvjetima iz odredbe člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da tuženi nije osporio činjenicu da je predmetna imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice, zbog toga što je tuženi tokom cijelog postupka, počevši od odgovora na tužbu od 26. aprila 1991. godine do dana zaključenja glavne rasprave osporavao tužbeni zahtjev u cjelini, tvrdeći da je bračna tekovina parničnih stranaka u cjelini raspravljena u parnici koju su stranke vodile kod istog suda pod brojem P-430/80 i koja je okončana sudskim poravnanjem. Dalje, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da je sporna imovina stečena na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog između parničnih stranaka i Vukosave Jelisavac, koji je formalno zaključen u formi ugovora o poklonu, zbog toga što na te okolnosti u toku postupka apelantica nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala tu činjenicu. Također, sud je ocijenio da je predmetna tvrdnja kontradiktorna daljnjoj tvrdnji žalbe da sporna imovina predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka u smislu člana

270. Porodičnog zakona zbog zakonske pretpostavke da pokloni trećih lica, učinjeni tokom bračne zajednice, ulaze u zajedničku imovinu. Okružni sud je istakao da je ta tvrdnja neosnovana i zbog toga što bi, i pod pretpostavkom da je sporna imovina poklonjena ugovorom o poklonu zaključenim između tuženog i Vukosave Jelisavac, o čemu stranke nisu izvele dokaze, iz namjene poklona proizlazilo da je učinjen samo tuženom. Konstatujući da apelantica nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala tvrdnju da sporna imovina čini zajedničku imovinu stranaka stečenu tokom trajanja njihovog braka, Okružni sud je konstatovao da je neosnovana tvrdnja žalbe da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 272. Porodičnog zakona za usvajanje tužbenog zahtjeva.

30. Apelantica je 13. aprila 2006. godine izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj GŽ-1389/04 od 28. februara 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-06- 000 756 od 31. oktobra 2008. godine.

31. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je odluka nižestepenog suda pravilna. U vezi s tim, citirao je član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te je istakao da stav 1. navedenog člana sadrži raspravno načelo u čistom obliku koji podrazumijeva isključivo ovlaštenje stranaka da prikupljaju i iznesu činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovom zahtjevu, kao i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Također, naveo je da je u stavu 2. istog člana sadržano ograničenje stranačke inicijative, kojom se sud ovlašćuje da izvede i dokaze koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Zatim, istakao je da se ograničenje stranačke inicijative ogleda i u odredbama čl. 81. stav 2. i 107. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima sud može odbiti prijedloge stranaka koje ne smatra bitnim za odluku o sporu. Nadalje, konstatovao je da „nije u pravu revizija tužilje da je sud bio dužan da upozori parnične stranke da poslije održavanja pripremnog ročišta neće moći predlagati dokaze koje nisu predložili do okončanja pripremnog ročišta“. Pored toga, istakao je da je predlaganje dokaza na osnovu kojih stranke dokazuju činjenice na kojima zasnivaju zahtjev prema odredbi člana 81. stav 1. Zakona o parničnom postupku ograničeno do zaključivanja pripremnog ročišta, a da je izuzetak samo propisan u članu 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojem stranke mogu na glavnoj raspravi iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju izvedeni dokazi koje je apelantica predložila tokom pripremnog ročišta i da stoga nema povrede postupka na koje se u reviziji ukazuje. Također, konstatovao je da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na apelantičinu štetu kada je odbijen tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su potrebna tri uvjeta da bi došlo do prenosa prava svojine na osnovu ugovora kao derivativnog načina sticanja prava svojine: prvi da je prenosilac bio zaista vlasnik stvari, drugi da postoji punovažan ugovor upravljen na prenos prava svojine, i treći da je izvršena predaja stvari ako su u pitanju pokretne stvari, odnosno upis u zemljišne knjige ako su u pitanju nepokretnosti. Vrhovni sud je konstatovao da je u predmetnom slučaju na osnovu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrđeno da je u zemljišnim knjigama prvostepenog suda tuženi upisan kao suvlasnik na spornim nekretninama. Međutim, konstatovao je da apelantica nije predlagala niti je izvela dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da je upis suvlasništva na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama izvršen na osnovu ugovora o poklonu kojeg je tokom 1970. godine, za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženim, zaključio tuženi kao poklonoprimac s Vukosavom Jelisavac kao poklonodavcem, kao i da je ona bila upisana kao suvlasnik na nekretninama navedenim u tom ugovoru. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), odbili tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

32. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što, po njenom mišljenju, redovni sudovi nisu dali valjana i jasna obrazloženja za osporene odluke, posebno u odnosu na navodne bitne povrede postupka na koje je ukazivala, te što su, kako navodi, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica tvrdi da Okružni sud nije cijenio navode iz žalbe koju je podnijela protiv presude Osnovnog suda, te da Vrhovni sud nije ispitivao reviziju u dijelu u kojem je pobijala drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka. Tvrdi da je u žalbi posebno obrazložila povrede odredaba parničnog postupka do kojih je, po njenom mišljenju, došlo zbog toga što Osnovni sud nije pravilno primijenio prelazne i završne odredbe Zakona o parničnom postupku, odnosno član 454. Zakona o parničnom postupku, ali da Okružni sud nije cijenio njene žalbene navode koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega tvrdi da je i taj sud učinio povredu odredaba parničnog postupka. Apelantica navodi da je stupanjem na snagu Zakona o parničnom postupku (1. augusta 2003. godine) Osnovni sud bio dužan da opozove zakazano ročište i da o tome obavijesti stranke, te da pozove tuženog da dostavi odgovor na tužbu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku i da pozove apelanticu da uredi tužbu u skladu s odredbom člana 53. u vezi s članom 334. Zakona o parničnom postupku, što tvrdi da je propustio da učini i da joj nije omogućio da predloži dokaze koje će izvesti na glavnoj raspravi. Također, smatra da je Osnovni sud bio dužan da upozori parnične stranke da poslije održavanja pripremnog ročišta neće moći da preduzima radnje za koje je predviđeno da se mogu preduzeti do zaključenja pripremnog ročišta. Zatim, žali se da su Okružni sud i Vrhovni sud bili dužni da po službenoj dužnosti paze na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, a što smatra da nisu učinili. Apelantica navodi da tvrdnja Okružnog suda „da stranke nisu izvele niti jedan dokaz kojim se dokazuje da sporna imovina čini zajedničku imovinu, smatra se prekoračenjem tužbenog zahtjeva“, iako je, po njenom mišljenju, u toku postupka nesporno utvrđeno da je sporna imovina za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelantice i tuženog poklonjena tuženom ugovorom o poklonu, te da predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Pored toga, apelantica se žali da je postupak vođen pred redovnim sudovima od 1991. godine i da nije završen u razumnom roku, čime smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

33. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da postupak pred tim sudom proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, izuzev u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i periodu od nekoliko godina poslije rata, kada je sud imao kadrovske probleme i kada se na predmetu nije radilo zbog objektivnih okolnosti. Također, naveo je da je predmet proveden u kontinuitetu kada je uzet u rad, te da je strankama u potpunosti omogućeno da raspravljaju i da je postupak proveden uz puno poštovanje procesnih prava stranaka i odredaba Zakona o parničnom postupku.

34. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, po mišljenju tog suda, osporenom presudom nisu povrijeđena apelantičina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

35. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i navoda datih u pobijanoj presudi, kako u odnosu na činjenična utvrđenja, tako i u odnosu na materijalnopravne propise na osnovu kojih je odlučeno u pobijanoj presudi.

36. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantičini navodi neosnovani i da osporenim presudama nisu povrijeđena njena prava na koja se žali u apelaciji. U vezi s tim, tuženi tvrdi da je apelantica tokom cijelog postupka imala punomoćnika koji je morao znati za izmjene Zakona o parničnom postupku, te da posebno upozorenje vezano za obavezu predlaganja dokaza na pripremnom ročištu nije bila obaveza suda, već prije obaveza apelantičinog punomoćnika. Također, što se tiče apelantičine tvrdnje da je sud morao pozvati tuženog da odgovori na tužbu, tuženi je istakao da je sve vrijeme osporavao tužbu ističući prigovor presuđene stvari i da njegova uloga, prema Zakonu o parničnom postupku, može biti pasivna, jer je teret dokazivanja na tužitelju. Također, istakao je da je apelantica sve te navode već iznosila u postupku pred redovnim sudovima. Što se tiče dužine trajanja predmetnog postupka, tuženi je istakao da je postupak zaista trajao od 1991. godine od 2008. godine, ali da se radi o sporu koji nije hitne prirode i da se, ako se uzme u obzir vrijeme od kada je predmet uzet u rad i da je okončan 2008. godine, može reći da je završen i u više nego razumnom roku.

V.Relevantni propisi

37. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 272. stav 1.

Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

38. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

39. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53.

Parnični postupak pokreće se tužbom.

Tužba mora da sadrži:

1) osnov za nadležnost suda;

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev;

4) dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice;

5) naznačenje vrijednosti spora;

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podesak.

Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac u tužbi nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Član 81.

Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

[...] Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 107.

Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

[...] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 334.

Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopštenja koji se daju van rasprave podnose se pismeno (podnesci). Uvjet pismene forme ispunjavaju i podnesci upućeni telegramom, telefaksom ili elektronskom poštom. Ovakvi podnesci se smatraju potpisanim, ako je u njima naznačen pošiljalac.

Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti. Oni naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika ili punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca.

Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka treba da u podnesku navede činjenice i dokaze na kojima zasniva zahtjev.

Podnesci koji se dostavljaju elektronskom poštom moraju biti ovjereni kvalifikovanim elektronskim potpisom.

Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provešće se po odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud će opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu sa odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu sprovesti sve radnje koje bi po odredbama ovog zakona bio dužan sprovesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, po odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

Sud će upozoriti stranke u postupku da poslije održavanja ročišta iz stava 3. ovog člana neće moći preduzimati radnje za koje je po odredbama ovog zakona predviđeno da se mogu preduzeti najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta.

VI.Dopustivost

40. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-06-000 756 od 31. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelantica se žali da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, žali se da je osporenim presudama redovnih sudova proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao da obrazloženja osporenih odluka nisu „valjana i jasna“, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Razuman rok

a) Relevantni principi

46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima koji su uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičine tužbe pokrenut 21. februara 1991. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 35), koji je na dan zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda bio u toku pred prvostepenim sudom i trajao četiri godine i deset mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 31. oktobra 2008. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja te odluke, dakle, period od 12 godina i 10 mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari je trajao ukupno 17 godina i osam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

49. Ustavni sud uočava da je apelantica pokrenula predmetni parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja da nekretnine (opisane u preciziranom tužbenom zahtjevu) predstavljaju njihovu zajedničku imovinu i da apelantičin dio u toj imovini iznosi ½, što je tuženi dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva na apelantičino ime na tim nekretninama. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenom postupku.

50. U vezi sa apelantičinim ponašanjem u toku postupka, Ustavni sud uočava se apelantica od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pa sve dok sam Osnovni sud nije zakazao ročište za 14. septembar 2000. godine, u konkretnom predmetu ponašala potpuno pasivno, tako da nije ni urgirala da se nastavi postupak, niti je dostavila sudu svoju adresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelantičina punomoćnica na narednom ročištu od 4. aprila 2001. godine otkazala punomoć za zastupanje, apelantica ni tada nije sudu dostavila svoju adresu, što je dovelo do toga da Osnovni sud 4. decembra 2001. godine donese rješenje o mirovanju postupka, te da je tek 25. marta 2002. godine zatražila da se postupak nastavi. Također, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je postupak nastavljen, apelantica propustila dva ročišta (ročišta zakazana za 24. juni 2002. godine i 3. mart 2003. godine) usprkos tome što je o datumu održavanja oba navedena ročišta bila uredno obaviještena. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelantica svojim potpuno pasivnim ponašanjem u periodu od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do 14. septembra 2000. godine, nedostavljanjem svoje adrese nakon što joj je punomoćnica otkazala punomoć i propustom da u nastavku postupka pristupi na dva ročišta, u određenoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka.

51. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud uočava da u periodu nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno od 14. decembra 1995. godine, Osnovni sud nije preduzimao radnje u predmetnom postupku sve do 14. septembra 2000. godine, dakle u periodu od četiri godine i devet mjeseci. U odgovoru na apelaciju, Osnovni sud je svoje nepostupanje u konkretnom predmetu u predmetnom periodu opravdavao kadrovskim problemima i „objektivnim okolnostima“. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud primjećuje da su neposredna ratna opasnost i ratno stanje u Republici Srpskoj ukinuti odlukom Narodne skupštine RS br. 02-732/96 od 19. juna 1996. godine (objavljena u «Službenom glasniku RS» br. 15/96), odnosno da su od tog datuma prestale da postoje objektivne okolnosti zbog kojih je Osnovni sud bio spriječen da postupa u konkretnom predmetu. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala njegova potpuna pasivnost u konkretnom predmetu u periodu od četiri godine i dva mjeseca od dana prestanka postojanja objektivnih okolnosti zbog kojih je taj sud bio spriječen da postupa u konkretnom predmetu, čak ni kod činjenice da je apelantičino ponašanje u konkretnom postupku u navedenom periodu također bilo pasivno.

52. Dalje, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u periodu od 14. septembra 2000. godine pa do donošenja prvostepene presude od 6. februara 2004. godine bio aktivan u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u navedenom periodu Osnovni sud zakazao ukupno 12 ročišta, od kojih je održao ukupno četiri. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud ročište zakazano za 14. septembar 2000. godine odložio zbog neuredne dostave poziva za apelanticu. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud ročište zakazano za 4. april 2001. godine odložio zbog toga što je apelantičina punomoćnica otkazala punomoć za zastupanje, a sud nije raspolagao podacima o apelantičinoj adresi, dok je na ročištu zakazanom za 4. decembar 2001. godine donio rješenje o mirovanju postupka konstatujući da na njega nisu pristupili ni tuženi ni apelantica i pored uredne dostave poziva, kao i da je predmetni postupak nastavio rješenjem od 26. aprila 2002. godine (nakon što je apelantica 25. marta 2002. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka). Zatim, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je predmetni postupak nastavljen, Osnovni sud zakazao devet ročišta, od kojih je pet ročišta odložio iz opravdanih razloga i to dva zbog toga što je dostava poziva za tuženog bila neuredna (ročišta od 24. maja 2002. godine i 27. novembra 2002. godine), dva zbog toga što ročištu nije pristupio niko od parničnih stranaka (ročišta od 24. juna 2002. godine i 3. marta 2003. godine) i jedno ročište zakazano na licu mjesta (ročište od 23. januara 2003. godine) zbog loših vremenskih uvjeta, dok je ostala ročišta održao. I na kraju, Ustavni sud zapaža da je ukupan postupak pred Osnovnim sudom trajao 12 godina i 11 mjeseci, od čega osam godina i mjesec dana nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda.

53. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da, iako je i apelantica u određenoj mjeri doprinijela dužini postupka pred Osnovnim sudom, taj doprinos nije bio odlučujući za ukupnu dužinu postupka, niti je bilo opravdanih razloga da postupak pred prvostepenim sudom traje 12 godina i 11 mjeseci, od čega osam godina i mjesec dana od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naročito uzima u obzir činjenicu da je Osnovni sud nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda u periodu četiri godine i dva mjeseca bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, za što nije ponudio prihvatljivo opravdanje. Navedeno predstavlja neopravdan propust u radu tog suda. Dakle, u konkretnom slučaju, i pored objektivnih okolnosti zbog kojih je Osnovni sud donio rješenje o mirovanju postupka i odgađao neka od zakazanih ročišta, gledajući postupak pred tim sudom u cjelini, Ustavni sud ne vidi niti jedan argument da bi se mogao opravdati period 12 godina i 11 mjeseci koliko je tom sudu trebalo da donese prvostepenu odluku. Ustavni sud uočava da je Okružni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude donio u roku od jedne godine i šest mjeseci, dok je Vrhovni sud donio odluku o apelantičinoj reviziji u roku od dvije godine i šest mjeseci. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da postupanje tih sudova nije u znatnoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra, gledajući dužinu postupka u cjelini, da je Osnovni sud najveći krivac što konačna odluka u predmetnom postupku nije donesena u razumnom roku.

54. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 17 godina i osam mjeseci, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 12 godina i 10 mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku, u smislu prava na pravično suđenje. Naime, potpuna neaktivnost Općinskog suda u periodu od četiri godine i devet mjeseci od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, te trajanje postupka pred tim sudom u periodu 12 godina i 11 mjeseci, odnosno ukupno trajanje predmetnog parničnog postupka u periodu od 17 godina i osam mjeseci, upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da je najveći doprinos ukupnoj dužini predmetnog postupka imao Osnovni sud, koji pri tome nije ponudio valjane razloge ili prihvatljivo opravdanje za ovoliko trajanje postupka.

55. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje

56. Apelantica se, također, žali da je osporenim presudama redovnih sudova proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao da obrazloženja osporenih odluka nisu „valjana i jasna“, zbog čega smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

57. U vezi sa tim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

58. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

59. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i tuženog i da apelantičin dio u toj imovini iznosi ½, što je tuženi dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva, zbog toga što apelantica nije dokazala činjenice na kojima je temeljila svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelantica navodi. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na apelacione navode da je Osnovni sud nepravilno primijenio odredbu člana 454. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud u toku prvostepenog postupka, nakon stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku, zakazao ročište za 18. novembar 2003. godine, i apelanticu dopisom pozvao na to ročište, te je obavijestio da održavanje zakazanog ročišta ima u pogledu prava i obaveza stranaka sve pravne posljedice koje prema odredbama Zakona o parničnom postupku ima održavanje pripremnog ročišta, saglasno odredbama člana 454. tog zakona, te je upozorio je da je, shodno navedenom, dužna da najkasnije na zakazanom ročištu iznese sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i predloži sve dokaze za koje želi da se izvedu u toku postupka, kao i da na ročište donese sve isprave i predmete koje želi upotrijebiti kao dokaz. Ustavni sud konstatuje da iz navedenog također proizlazi da, suprotno apelacionim navodima, primjena procesnog prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna. Pored toga, u odnosu na apelacione navode da Okružni sud nije cijenio navode iz žalbe koju je podnijela protiv presude Osnovnog suda, te da Vrhovni sud nije ispitivao reviziju u dijelu u kojem je pobijala drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda tih sudova proizlazi da su ti sudovi cijenili navode žalbe i revizije, te također podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te konstatuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

60. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu u kojem se navodi da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno prava i proizvoljno obrazložene osporene odluke, te da apelantici u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na imovinu

62. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu i proizvoljnim obrazloženjima osporenih odluka, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno 17 godina i osam mjeseci, od čega od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 12 godina i 10 mjeseci, trajanje postupka u ukupnom periodu može u najvećoj mjeri staviti na teret Osnovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje.

65. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-183/09 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio