Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-20/09 (I. H. iz Donjeg Snagova - Zvornik)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-20/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 20/09, rješavajući apelaciju Islama Husejnovića i Šefika Mehidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja se apelacija Islama Husejnovića i Šefika Mehidića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002527 11 Gž.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Islama Husejnovića i Šefika Mehidića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002527 11 Gž i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 002527 09 P od 15. februara 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Islam Husejnović iz Donjeg Snagova - Zvornik podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen kod Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Ustavni sud je 20. jula 2009. godine primio dopunu apelacije Islama Husejnovića i Šefika Mehidića (u daljnjem tekstu: I-apelant i II-apelant ili apelanti). Apelanti su 14. septembra 2011. godine dopunili apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 2. aprila 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 25. jula 2011. godine na uvid predmetni spis. Također, od Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je zatraženo 21. septembra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Pored toga, Ustavni sud je 21. septembra 2011. godine od Osnovnog suda zatražio informaciju da li su u predmetnom postupku stranke izjavile reviziju na Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 002527 11 GŽ od 18. jula 2011. godine, koju je Osnovni sud dostavio 29. septembra 2011. godine.

3. Osnovni i Okružni sud su Ustavnom sudu dostavili odgovor na apelaciju 7. maja 2009. godine i 27. septembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantima 2. juna 2009. godine i 20. oktobra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 28. septembra 2000. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbe protiv Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) zbog naknade štete.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-1695/00 od 27. septembra 2002. godine, tužena je obavezana da I-apelantu na ime naknade štete za tehničku i biološku rekultivaciju zemljišta isplati iznos od 28.636,00 KM, na ime naknade štete za nekorištenje zemljišta za vrijeme rekultivacije iznos od 1.809,00 KM, na ime totalne štete na voćnim kulturama iznos od 13.603,00 KM, na ime naknade za odvoz i otklanjanje ostataka smeća, te otklanjanja smeća i građevinskog materijala radi pristupa stambenom objektu iznos od 3.987,90 KM, na ime naknade za sanaciju spoljne vodovodne i kanalizacione mreže te čišćenje odvodnog kanala iznos od 731,70 KM, odnosno da mu isplati ukupan iznos od 63.477,90 KM. Također, tužena je obavezana da I-apelantu, na ime gubitka čistog prihoda nastalog zbog nemogućnosti obrađivanja zemljišta za svaku vegetacijsku godinu isplati iznos od 1.507,50 KM, počevši od 2000. godine do isplate. Tužiteljima Mini Mehidić, Seadu Mehidiću, Samiri Mehidić, Hasiji Velić, Mevliji Beganovići (u daljnjem tekstu: drugi tužitelji) i II-apelantu, dosuđen je po istim osnovama naknade štete ukupan iznos od 76.988, 00 KM, srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, te na ime gubitka prihoda nastalog zbog nemogućnosti obrađivanja zemljišta iznos od 2.276,00 KM počevši od 2000. godine pa do isplate. Ostatak tužbenog zahtjeva apelanata i drugi tužitelja su odbijeni.

8. Apelanti su 26. maja 2000. godine podnijeli prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), zbog činjenice da je tužena odlagala smeće na njihovom imanju bez donošenja bilo kakve odluke. Nakon pokretanja sudskog postupka i donošenja Presude Osnovnog suda broj P-1695/00 od 27. septembra 2002. godine, na koju je tužena izjavila žalbu, apelanti su se žalili na dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom. Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima koji su podneseni Domu.

9. U skladu s tim, Komisija je usvojila Odluku o prihvatljivosti i meritumu br. CH/00/3802 i CH/00/3823 od 4. novembra 2004. godine. Predmetnom odlukom Komisija je utvrdila da je apelantima, između ostalog, u postupku rješavanja žalbe na presudu Osnovnog suda, prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je slijedom toga naloženo Republici Srpskoj da poduzme sve potrebne korake i osigura pravosnažno rješavanje postupka po zahtjevu apelanata, što je moguće prije a najkasnije u roku od mjesec dana od dana dostavljanja odluke. Također, Komisija je naložila Republici Srpskoj da apelantima isplati iznos od po 2.500,00 KM, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

10. U međuvremenu Okružni sud je donio Presudu broj Gž-21/03 od 5. oktobra 2004. godine, kojom je potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-1695/00 od 27. septembra 2002. godine.

11. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 77/05 od 4. aprila 2006. godine, revizija tužene je djelomično uvažena i Presuda Okružnog suda broj Gž-21/03 od 5. oktobra 2004. godine ukinuta u dijelu kojim se potvrđuje prvostepena Presuda Osnovnog suda broj P-1685/00 od 27. septembra 2002. godine, kojim se tužena obavezuje da apelantima i drugim tužiteljima naknadi štetu nastalu na građevinskim objektima, štetu zbog nekorištenja zemljišta za vrijeme trajanja rekultivacije, štetu zbog gubitka čistog prihoda nastalu zbog nemogućnosti obrađivanja zemljišta za svaku vegetacijsku godinu od 2000. godine do isplate, pa je u tom dijelu predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu revizija tužene je odbijena.

12. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Rješenje broj 012-0-Gž-06-000 349 od 29. oktobra 2008. godine kojim je djelomično usvojena žalba tužene i Presuda Osnovnog suda broj P- 1695/00 od 27. septembra 2002. godine ukinuta u dijelu koji je ukinuo i Vrhovni sud, pa je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje .

13. Okružni sud je 3. februara 2009. godine predmetni spis vratio Osnovnom sudu na daljnji nadležni postupak, koji je tog dana izvršio dostavu rješenja parničnim strankama budući da Okružni sud, i pored dva pokušaja, nije uspio uručiti svoje rješenje apelantima (punomoćnik odselio).

14. Nakon toga, Osnovni sud je 9. decembra 2009. godine održao pripremno ročište. Na pripremnom ročištu je određeno koji dokazi će se provesti na glavnoj raspravi, uključujući i provođenje vještačenja putem vještakā građevinske i poljoprivredne struke. Osim toga, Osnovni sud je, u skladu sa zahtjevom punomoćnika apelanata da se glavna rasprava održi „na proljeće sljedeće godine, zbog vremenskih prilika“, odredio da će se glavna rasprava održati na licu mjesta 29. marta 2010. godine.

15. U skladu s nalozima Osnovnog suda, vještaci građevinske i poljoprivredne struke su uradili i dostavili Osnovnom sudu nalaze i mišljenja 3. i 13. aprila 2010. godine.

16. Osnovni sud je potom održao ročišta za glavnu raspravu 9. i 28. augusta, 10. septembra i 29. oktobra te 27. decembra 2010. godine, kada je i zaključio glavnu raspravu.

17. U međuvremenu apelanti su 29. oktobra 2010. godine Osnovnom sudu dostavili podnesak u kojem su, u skladu s nalazima i mišljenjima vještaka građevinske i poljoprivredne struke, precizirali tužbeni zahtjev tako da je I-apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati na ime naknade štete nastale na objektima zbog deponije smeća iznos od 14.709,90 KM, na ime naknade štete zbog gubitka čistog prihoda nastalog zbog nemogućnosti obrađivanja zemljišta iznos od 2.153,65 KM za svaku vegetacijsku godinu počevši od 2000. do 2009. godine i na ime naknade štete zbog nekorištenja zemljišta za vrijeme trajanja rekultivacije zemljišta od 2009. do 2012. godine iznos od po 2.153,65 KM za svaku vegetacijsku godinu, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate. Pored toga, II-apelant i ostali tužitelji su tražili da sud obaveže tuženu da im, srazmjerno suvlasničkim dijelovima, na ime naknade štete nastale na objektima zbog deponije smeća isplati iznos od 12.865,50 KM, na ime naknade štete zbog gubitka čistog prihoda nastalog zbog nemogućnosti obrađivanja zemljišta iznos od 1.718,20 KM za svaku vegetacijsku godinu počevši od 2000. do 2009. godine, i na ime naknade štete zbog nekorištenja zemljišta za vrijeme trajanja rekultivacije zemljišta od 2009. do 2012. godine iznos od po 1.718,20 KM za svaku vegetacijsku godinu, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate, te da im naknadi troškove postupka.

18. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 002527 09 P od 15. februara 2011. godine obavezana je tužena da I-apelantu na ime naknade štete, pobliže precizirane u izreci te presude, isplati ukupan iznos od 10.211,00 KM a II-apelantu po istim osnovama iznos od ukupno 11.986,90 KM. Ostatak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen.

19. Osnovni sud je apelantima presudu dostavio 18. februara 2011. godine.

20. Protiv donesene presude apelanti su izjavili žalbu 15. marta 2011. godine, a tužena 21. marta 2011. godine.

21. Predmetni spis je 14. aprila 2011. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbama.

22. Okružni sud je donio Presudu broj 83 0P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine kojom je žalbu tužene odbio kao neosnovanu, a žalbu apelanata djelomično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako da se I-apelantu dosuđuje i iznos od 641,90 KM na ime naknade štete zbog nemogućnosti sjetve kultura za vrijeme trajanja rekultivacije zemljišta u 2011. godini, a II-apelantu iznos od 746,90 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

23. Presuda Okružnog suda broj 83 0P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine je dostavljena punomoćniku apelanata 20. jula 2011. godine.

24. Prema stanju spisa i odgovora Osnovnog suda apelanti nisu izjavili reviziju Vrhovnom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ističu da se njihov predmet „vodi“ kod Osnovnog suda od 2000. godine pa od danas“. Nadalje, apelanti ističu da u ponovnom postupku, nakon što je Vrhovni sud po reviziji djelomično ukinuo presudu Okružnog suda, za tri godine nisu riješili predmetnu stvar i nisu uzeli da urade predmet. Apelanti traže da Ustavni sud, u okviru propisane nadležnosti, utiče na Osnovni sud da što prije zakaže ročište i meritorno riješi njihov predmet.

26. U dopuni apelacije od 14. septembara 2011. godine II-apelant je istakao da očekuje da će Ustavni sud otkloniti sve nedostatke koje su načinili entitetski sudovi, a I-apelant da se žali ne samo na dužinu predmetnog postupka nego i na neudovoljavanju njihovom tužbenom zahtjevu. Navedeno je, između ostalog, da je redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u predmetnom postupku, te slijedom toga donio osporene presude. I-apelant traži da „se proces obnovi pravičnije“.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju kretanja predmetnog spisa i da je spis Osnovnom sudu dostavljen 3. februara 2009. godine. O dužini predmetnog postupka, Osnovni sud se nije izjašnjavao.

28. Okružni sud je naveo da je predmetni spis zaprimio 15. aprila 2011. godine i donio odluku o izjavljenim žalbama u roku od tri mjeseca, te da, shodno tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

29. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Neiscrpljivanje djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu

32. Imajući u vidu navode iz apelacije Ustavni sud, s obzirom na sadržaj dopune apelacije, smatra da apelanti, osim pozivanja na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, osporavaju i Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine donesenu nakon podnošenja apelacije.

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporenu Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

34. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

35. Članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, dok je stavom 2. istog člana propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM.

36. U konkretnom slučaju, I-apelant je u podnesku dostavljenom Osnovnom sudu 29. oktobra 2010. godine precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 40.553,70 KM, a II-apelant na iznos od 33.444,90 KM. Budući da je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev I-apelanta u iznosu od 10.211,00 KM a II-apelanta u iznosu od 11.986,90 KM, te da je Okružni sud osporenom presudom djelimično preinačio prvostepenu presudu tako da je I-apelantu dosudio i iznos od 641,90 KM a II-apelantu i iznos od 746,90 KM, slijedi da je osporeni dio tužbenog zahtjeva I-apelanta iznos od 30.984,60 KM a II-apelanta iznos od 22.204,90 KM.

37. U konkretnom slučaju, revizija je očigledno bila dopuštena s obzirom na to da «vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude» prelazi iznos od 10.000 KM, te su apelanti protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine mogli, shodno članu 237. stav 1. ZPP-a, izjaviti reviziji Vrhovnom sudom što, prema stanju spisa, nisu učinili (što je potvrdio Osnovni sud u dopisu dostavljenom Ustavnom sudu 29. septembra 2011. godine).

38. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, zaključio da je apelacija u dijelu koji se tiče merituma predmeta i kojom se, u vezi s tim, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na nediskriminaciju i prava na djelotvoran pravni lijek nedopuštena, jer apelanti nisu iscrpili pravne lijekove moguće prema zakonu.

Pravo na suđenje u razumnom roku

39. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud naglašava da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

40. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ jer se njihov predmet „vodi“ kod Osnovnog suda od 2000. godine. Dakle, iako je apelacija podnesena u vrijeme kad postupak po tužbi apelanata pred Osnovnim sudom nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u dijelu u kojem se ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, dopustiva prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

42. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

47. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da su apelanti 28. septembra 2000. godine pokrenuli predmetni postupak i da iz stanja spisa proizlazi da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine. Nadalje, da je, u međuvremenu, Komisija donijela odluku kojom je utvrdila povredu prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku i da im je isplaćena naknada nematerijalne štete po odluci Komisije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je i prije donošenja odluke Komisije predmetni postupak bio pravosnažno okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj Gž-21/03 od 5. oktobra 2004. godine. Nakon toga Vrhovni sud je, odlučujući po vanrednom pravnom lijeku, Presudom broj Rev-77/05 od 4. aprila 2006. godine reviziju tužene uvažio, djelomično ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

49. S obzirom da se apelanti žale na dužinu trajanja predmetnog postupka „u ponovnom postupku“, a uzimajući u obzir da je u odnosu na apelante već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, te da im je za taj dio postupka dosuđena naknada nematerijalne štete, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, rukovodeći se pravilom ne bis in idem, premda je postupak pokrenut 28. septembra 2000. godine, jeste period od 4. aprila 2006. godine, kada je Vrhovni sud predmet vratio na ponovni postupak, do 18. jula 2011. godine kada je Okružni sud odlučio o izjavljenim žalbama.

50. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina i oko tri i po mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

51. Ustavni sud ističe da je najveći dio tužbenog zahtjeva apelanata riješen u dijelu postupka koji je pravosnažno okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj Gž-21/03 od 5. oktobra 2004. godine. Pored toga, Ustavni sud primjećuje i da je Vrhovni sud u donesenoj presudi naveo razloge zbog kojih su nižestepene presude donesene uz djelomično pogrešnu primjenu materijalnog prava, slijedom kojeg nisu utvrđene odlučne činjenice. Uzimajući u obzir navedene činjenice, odnosno s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

52. Cijeneći ponašanje apelanata Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta kao i sadržaj odgovora na apelaciju Osnovnog suda, koji se uopće nije očitovao na navode apelanata vezane za odugovlačenje postupka, te Okružnog suda koji se očitovao samo u odnosu na postupak koji je okončao donošenjem Presude broj 83 0 P 002527 11 Gž od 18. jula 2011. godine, zaključuje da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini predmetnog postupka.

53. U vezi s doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je, u ponovnom postupku, Okružni sud prvu odluku donio dvije i po godine nakon što je Vrhovni sud presudu djelomično ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga su Okružnom sudu trebala oko tri mjeseca da vrati spis Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je potom Osnovni sud u ponovnom postupku pripremno ročište održao nakon deset mjeseci. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u toku 2010. godine u relativno kratkim intervalima održao šest ročišta za glavnu raspravu i potom donio presudu čiji je pismeni otpravak izradio tek 15. februara 2011. godine. Dakle, prvostepenom sudu su u ponovnom postupku trebale dvije godine da u predmetu, koji nije naročito složen, utvrdi činjenično stanje i donese prvostepenu odluku. Ustavni sud također zapaža da je potom Okružni sud odluku o žalbama parničnih stranaka donio u relativno kratkom roku od tri mjeseca, te smatra da njegovo postupanje u ovoj fazi postupka nije odlučujuće doprinijelo sveukupnoj dužini ovog postupka, već da je odlučujući utjecaj imalo njegovo postupanje u prvom navratu odnosno u periodu nakon što je Vrhovni sud predmet vratio na ponovni postupak.

54. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se prilikom analize dužine trajanja postupka u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Nadalje, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana «razumnom». Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

55. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka, te cijeneći ponašanje redovnih sudova u cjelini, nezavisno od činjenice da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali primjerenu ažurnost, a naročito da se radi o postupku naknade štete koji je bio od velikog značaja za apelante, iako po zakonu nije hitan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo opravdati trajanje postupka u periodu od pet godina i tri i po mjeseca, i to u suštini ponovnog postupka koji je uslijedio nakon prvobitnog koji je također trajao pet godina i šest mjeseci i za koji je, kao što u je u ovoj odluci već rečeno, ranije utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku.

56. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak, nakon vraćanja na ponovno suđenje, trajao ukupno pet godina i oko tri i po mjeseca, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose Osnovni sud u Banjaluci i Okružni sud u Banjaluci, koji nisu djelotvorno vodili postupak niti su ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za toliko trajanje postupka.

58. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-20/09 (I. H. iz Donjeg Snagova - Zvornik) | Sudska praksa | Aktio