Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-939/09 („Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Ispravka Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-939/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 939/09, rješavajući apelaciju „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Triglav BH osiguranja” d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001762 od 20. januara 2009.
godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-1779/04 od 31.
augusta 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001762 od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1779/04 od 31. augusta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i tužiteljica A.M. i H.Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 30. juna i 1. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljice dostavili su odgovore na apelaciju 7, 13. i 20. jula 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužiteljice su 22. oktobra 2004. godine pokrenule parnični postupak protiv apelanta radi naknade štete. U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužiteljice su istakle da se 23. februara 2002. godine u Travniku na magistralnom putu dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali putničko motorno vozilo, vlasništvo R.Č., sa međunarodnom oznakom registrirano u Francuskoj (u daljnjem tekstu: vozilo) kojim je upravljao R.F. i tri pješaka od kojih je jedan bio nastradali G.M., bliski srodnik tužiteljica, odnosno sin i brat, koji je preminuo nakon nekoliko dana uslijed teških tjelesnih povreda zadobijenih u navedenoj nesreći.
7. Presudom Općinskog suda broj P-1779/04 od 31. augusta 2005. godine obavezan je apelant da tužiteljicama isplati ukupan iznos od 15.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika, i to majci smrtno stradalog iznos od 9.000,00 KM i sestri smrtno stradalog iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove parničnog postupka u iznosu od 1.528,22 KM. Istom presudom odbijen je višak zahtjeva tužiteljica za naknadu nematerijalne štete, kao i zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, te je utvrđeno da je povučena tužba za naknadu materijalne štete za troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbom člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulirano da u slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu naknadu za njihove duševne bolove, te da se takva naknada, shodno članu 201. stav 2. navedenog Zakona, može dosuditi braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. U vezi s tim, sud je istakao da je među strankama nesporno da su tužiteljice prije smrti nastradalog G.M. živjele sa njim u zajedničkom domaćinstvu, te da je između tužiteljice H.Č. i njenog smrtno stradalog brata postojala trajnija zajednica života.
8. Očitujući se na prigovor o nedostatku pasivne legitimacije koji je istakao apelant, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u apelantov dopis, dopise „Avus internationala“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta i zapisnik o uviđaju iz čega slijedi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno da se radi o neosiguranom vozilu. Shodno tome, tužiteljice su odštetni zahtjev podnijele jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Općinski sud je zaključio da istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije nije osnovan, jer je odredbom člana 78. istog zakona regulirano da, ako oštećeno lice istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na osnovu Zakona o osiguranju imovine i lica i uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema odgovornom licu zbog nepridržavanja zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti. Dalje, zaključeno je da društvo za osiguranje koje naknadi štetu oštećenom licu, a nije je bilo obavezno isplatiti prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema licu koje je odgovorno za štetu.
9. Obrazlažući zašto je tužiteljicama dosudio iznose navedene u izreci presude, Općinski sud je istakao da tužiteljicama, shodno navedenim odredbama Zakona, pripada pravična novčana naknada za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika, sina i brata, koji su, prema ocjeni suda, u momentu pogibije G.M. bili veoma jakog intenziteta kod majke i sestre, jer je smrt sina i brata nastupila iznenada, te da su u takvom intenzitetu trajali duže vrijeme i da će trajati i u budućnosti s tim da će s vremenom prerasti u duševne bolove srednjeg intenziteta i kao takvi trajati do kraja života majke. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da tužiteljici A.M., odnosno majci smrtno stradalog G.M., prema odredbi člana 201. Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti sina, u vidu novčane satisfakcije u iznosu od 9.000,00 KM, a tužiteljici H.Č., odnosno sestri smrtno stradalog G.M., pripada pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 KM. Najzad, Općinski sud je istakao da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice A.M., dok je tužbeni zahtjev tužiteljice H.Č. djelomično usvojio do iznosa od 6.000,00 KM, a preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbio kao previsoko postavljen i neosnovan.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 186 od 7. juna 2007. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica da im apelant na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika isplati ukupan iznos od 15.000,00 KM i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.528,22 KM. Istom presudom tužiteljice su obavezane da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 108,00 KM. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije odlučio na osnovu izvršenog uvida u apelantov dopis, te dopise „Avus internationala“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta, te zapisnika o uviđaju, odnosno da je zaključio da je šteta tužiteljicama prouzrokovana upotrebom vozila koje nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, te da se apelantova pasivna legitimacija temelji na odredbama čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je drugačijom ocjenom isprava, koji su kao dokaz izvedeni pred prvostepenim sudom, utvrdio da tužiteljice nisu dokazale da im je šteta pričinjena od neosiguranog vozila i da je prvostepeni sud odlučio o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije pogrešno primjenjujući odredbe čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, iz navedenih dokaza ne može se izvesti zaključak da je šteta tužiteljicama pričinjena od neosiguranog vozila. Dalje, odredbama člana 85. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano je da lice koje motornim vozilom inozemne registracije ulazi na teritoriju Federacije BiH mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju Federacije BiH ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete i da su granična policija i carina dužne kontrolirati da li je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana, a da je članom 87. istog zakona propisano da lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 85. stav 1. ovog zakona moraju na granici zaključiti ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sa domaćim društvom za osiguranje. Dakle, na osnovu navedenih odredaba tužiteljice su morale pružiti pouzdane dokaze da vozilo sa inozemnom registracijom koje je pričinilo štetu nije bilo osigurano. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 88. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila sa inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti specijaliziranim organizacijama za obradu šteta, koje su dužne odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu sa međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila. Budući da u konkretnoj situaciji tužiteljice nisu dokazale da vozilo koje im je pričinilo štetu nije bilo osigurano i pošto se tužiteljice nisu obratile odštetnim zahtjevom Birou za osiguranje, to apelant u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran.
11. Odlučujući o reviziji tužiteljica, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-07- 001762 od 20. januara 2009. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je konstatirao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da su tužiteljice morale pružiti pouzdaniji dokaz da predmetno vozilo nije bilo osigurano, da se radi o neosiguranom vozilu i da stoga nema osnova za primjenu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, Vrhovni sud je istakao da, kada se ima u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, odredbe Londonskog sporazuma član 5 (na šta se tužiteljice i pozivaju u odgovoru na žalbu) prema kome je zelena karta samo potvrda da vozilo inozemne registracije ima osiguranje, a ne ugovor o osiguranju, te činjenica da je u vrijeme vođenja predmetnog spora (odlučivanja po žalbi) Presudom Općinskog suda broj P:1775/05 od 5. maja 2006. godine apelant obavezan na naknadu štete iz istog štetnog događaja, a na tu presudu nije ulagao žalbu, nesumnjivo proizlazi da se radi o neosiguranom vozilu, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant ističe da mu je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je on tokom cijelog postupka isticao prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, budući da tužiteljice niti uz tužbu, niti na pripremnom ročištu, niti na glavnoj raspravi nisu pružile dokaze da vozilo nije osigurano, odnosno iz sadržaja raspravnih zapisnika sa pripremnog ročišta i ročišta za glavnu za raspravu sasvim je jasno da tužiteljice nisu predložile, niti izvele dokaz da vozilo kojim je pričinjena šteta nije osigurano. Dalje, ističe da se iz obrazloženja Vrhovnog suda ne može ni naslutiti koja je to odredba materijalnog prava povrijeđena odlukom drugostepenog suda i na kojoj odredbi Vrhovni sud temelji svoju odluku. Naime, apelant smatra da iz tumačenja odredbi Londonskog sporazuma, u odgovoru tužiteljica na žalbu od 8. februara 2006. godine, a što prihvata Vrhovni sud, proizlazi da je isključivo pasivno legitimiran za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari bio Biro za osiguranje u BiH, na osnovu člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, što dalje upućuje na zaključak da je apelant obavezan platiti štetu iz odgovornosti drugog-inoosigurača vozila kojim je pričinjena šteta, a sve zbog proizvoljne primjene prava od Vrhovnog suda. Također, apelant se žali na proizvoljnu primjenu i očiglednu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku, te u vezi s tim navodi da je Vrhovni sud očitom proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava u predmetnoj stvari povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant traži da Ustavni sud potvrdi presudu Kantonalnog suda i ujedno donese odluku o meritumu kojom će obavezati Federaciju BiH da apelantu na ime naknade štete pričinjene presudom Vrhovnog suda isplati iznos od 24.950,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je presudu donio u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je konstatirao da su u presudi tog suda od 7. juna 2007. godine izneseni svi stavovi u pogledu apelantove pasivne legitimacije i osnovanosti tužbenog zahtjeva, a pri kojim stavovima Kantonalni sud i dalje ostaje.
15. Općinski sud je istakao da je prvostepena presuda donesena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i uz primjenu citiranih odredaba zakona navedenih u prvostepenoj presudi, odnosno da nije bilo pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju odluke.
16. Tužiteljice su navele da su se u vansudskom postupku obraćale nadležnoj kući „Avus international“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta od koje nisu uspjele namiriti štetu tako da su se obratile apelantu kao jednoj od osiguravateljskih kuća u BiH sa dopisima navedene kuće o nemogućnosti naplate štete. Budući da je apelant još u vansudskom postupku mogao provjeriti da li predmetno vozilo ima osiguranje, što je vjerovatno i učinio, te kada je saznao da vozilo nema valjanu registraciju, pokušao izbjeći plaćanje štete tužiteljicama. U odnosu na apelantove navode da tužiteljice nisu dokazale da vozilo nema validnu registraciju, tužiteljice su istakle da one nisu bile dužne dokazivati da vozilo nema osiguranje, nego da li ima. S tim u vezi, tužiteljice ističu da su utvrdile da je vozilo bilo osigurano, one ne bi potraživale štetu od apelanta. Dalje, ukoliko su apelantove tvrdnje tačne da je vozilo imalo validnu registraciju, začuđuje zašto apelant nije uputio zahtjev za regresnu isplatu po navedenim odlukama od inoosiguravatelja. Tužiteljice ističu da je apelant postupao različito u istom štetnom događaju (svjesno plaćajući naknadu štete jednom učesniku), te da zbog toga začuđuje činjenica ulaganja apelacije i nepotrebnog zasipanja suda predmetima za naknadu štete zbog povrede prava od Vrhovnog suda.
17. Tužiteljice su uz odgovor dostavile presudu Općinskog suda prema kojoj je po istom štetnom događaju apelant platio tužiteljici A.J.S. nematerijalnu i materijalnu štetu, isplatni listić, kopiju odgovora na apelantovu žalbu od 8. februara 2006. godine i kopiju originalnog dopisa francuskog biroa sa prijevodom.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 78.
Ako oštećeno lice istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na osnovu Zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema osiguranom licu zbog nepridržavanja Zakona ili usvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.
Društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenom licu a nije bilo u obavezi isplate prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Član 82.
Oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje.
Lice koje nije državljanin Federacije, a kojem je na teritoriji Federacije nanesena šteta upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu štete po osnovi ovog zakona samo ako po zakonu države čiji je državljanin, državljani Federacije imaju pravo na naknadu štete nanesene upotrebom neosiguranog vozila.
Biro za osiguranje ima pravo na regres prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.
Član 85.
Lice koje motornim vozilom inozemne registracije ulazi na teritoriju Federacije mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju Federacije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete najmanje do iznosa iz člana 76. stav 1. ovog zakona.
Granična policija i carina dužne su kontrolirati da li je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana.
Član 87.
Lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 85. stav 1. ovog zakona moraju na granici sklopiti s domaćim društvom za osiguranje ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti koji vrijedi na teritoriji Federacije.
Član 88.
Oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje.
Obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu s međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 201.
(1)U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2)Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...].
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
21. Shodno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Shodno članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001762 od 20. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija presude Vrhovnog i Općinskog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
26. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o tužbenom zahtjevu tužiteljica protiv apelanta radi naknade štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, odnosno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnom postupku.
28. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. U konkretnom slučaju, Općinski i Vrhovni sud su na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljica kojim su tražile da im apelant isplati utvrđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da su tužiteljice odštetni zahtjev podnijele prema apelantu kao jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica zbog smrti njihovog bliskog srodnika, odnosno sina i brata, u saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovalo vozilo sa međunarodnom oznakom registrirano u Francuskoj. Međutim, apelant smatra da on nije pasivno legitimiran u predmetnom slučaju, tvrdeći da u postupku nije dokazano da se radilo o neosiguranom vozilu, što je u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica uvjet da oštećeno lice može podnijeti odštetni zahtjev bilo kojem društvu za osiguranje, pa tako i apelantu.
30. Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 82. stav 1. navedenog zakona propisano: Oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, a odredbe člana 88. stav 1. također istog zakona propisuju: Oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Dakle, navedene odredbe sasvim jasno reguliraju pitanje kome oštećeno lice može podnijeti odštetni zahtjev u slučaju kada se vlasnik vozila, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, odnosno kome se podnosi odštetni zahtjev ako vozilo inozemne registracije ima valjanu dokumentaciju, tj. ako je osigurano.
31. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je sporno ustavnopravno pitanje, u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili ključnu činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o neosiguranom vozilu i da je, stoga, apelant pasivno legitimiran u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Ustavni sud smatra, suprotno navodima apelacije, da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne razloge iz kojih su utvrdili činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o neosiguranom vozilu. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je ovo utvrdio tako što je izvršio uvid u apelantov dopis, dopise „Avus internationala“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta i zapisnik o uviđaju iz čega je zaključio da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno da se radi o neosiguranom vozilu, što je Vrhovni sud potvrdio smatrajući da je riječ o pravilnoj ocjeni dokaza i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primjeni materijalnog prava.
32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama Zakonu o parničnom postupku, ukazujući pritom na odredbe člana 7. koje propisuju: Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odredbe člana 123. istog zakona: Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te odredbe člana 8. također istog zakona: Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena od Vrhovnog suda, nije bila proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19).
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog i Općinskog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudom bio nepravičan, te da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović