Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-422/09 (D. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-422/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 422/09, rješavajući apelaciju Dušana Price, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dušana Price.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 616 od 14.
oktobra 2009. godine.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Dušanu Prici, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Price, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 616 od 14. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 088 od 14. marta 2008. godine i odbijajućeg dijela Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs- 1849/03 od 23. decembra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dušan Prica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gordana Osmančević advokatica iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio kod Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o reviziji u postupku po apelantovoj tužbi vođenom pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem RS-1849/03. Apelacija je zavedena pod brojem AP 422/09. Apelant je podnescima od 7. aprila, 23. oktobra i 14. decembra 2009. godine urgirao da se njegov predmet prioritetno rješava.
2. Apelant je 23. decembra 2009. godine podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 616 od 14. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 088 od 14. marta 2008. godine i dijela presude Osnovnog suda broj Rs-1849/03 od 23. decembra 2005. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženog, te da mu tuženi isplati naknade koje proizlaze iz radnog odnosa i uplati doprinose za PIO. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4053/09. Apelant je 25. januara 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 422/09. Spojene su apelacije broj AP 422/09 i AP 4053/09.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu AP 422/09 od Vrhovnog suda je 18. maja 2009. godine, a od Osnovnog suda 26. septembra 2011. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. U predmetu broj AP 4053/09 od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske 2. jula 2010. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 25. augusta 2011. godine zatraženo da dostavi spis broj RS-1849/03.
5. Vrhovni sud je u predmetu broj AP 422/09 dostavio odgovor 1. juna 2009. godine, a u predmetu broj AP 4053/09 22. jula 2010. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju u predmetu AP 422/09 5. oktobra 2011. godine, a u predmetu broj AP 4053/09 9. jula 2010. godine. U predmetu broj AP 4053/09 Okružni sud je dostavio odgovor 19. jula 2010. godine, a Pravobranilaštvo 23. jula 2010. godine. Osnovni sud je 23. septembra 2011. godine dostavio traženi spis broj RS-1849/03.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 25. juna 2009. godine i 19. jula 2010. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 2. juna 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da sud utvrdi da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 1. augusta 2000. godine do 31. oktobra 2004. godine i da mu tuženi za taj period prizna sva prava iz radnog odnosa i isplati iznos od 98.020,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa izgubljene zarade kao i da mu isplati iznos od 10.030,00 KM na ime neisplaćenog regresa, zimnice, ogreva, toplog obroka i prevoza sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa ovih potraživanja pa do isplate kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka.
9. Apelant je 1. decembra 2004. godine Osnovnom sudu dostavio uređenu tužbu u skladu s odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji je 1. augusta 2003. godine stupio na snagu. Nakon toga Osnovni sud je 14. decembra 2004. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor.
10. Osnovni sud je prvo ročište zakazao i održao 8. juna 2005. godine a nakon toga je zakazao i održao još tri ročišta i donio presudu broj Rs-1849/03 23. decembra 2005. godine. Navedenom presudom naloženo je tuženom da apelantu na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih zarada za period od 1. augusta 2000. godine do 31. oktobra 2004. godine isplati iznos od 61.448,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2004. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.573,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva da sud utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženog u navedenom periodu na poslovima i radnim zadacima potpredsjednika Skupštine, te da mu je radni odnos trajao još šest mjeseci nakon isteka mandata, i to od 1. novembra 2004. godine do 30. aprila 2005. godine; da se naloži tuženom da apelantu za navedeni period uplati doprinose za PIO, da apelantu isplati naknadu na ime regresa, zimnice, ogreva, prevoza toplog obroka za navedeni period, te zahtjev za isplatu iznosa preko dosuđenog i isplatu zakonske zatezne kamate na neisplaćenu zaradu počevši od 1. septembra 2000. godine pa do 1. decembra 2004. godine.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 1. augusta 2000. godine izabran za potpredsjednika Gradske skupštine tuženog, u momentu kada je bio uživalac starosne penzije i bio starosti preko 65 godina, i da je tu funkciju obavljao u periodu od 1. augusta 2000. godine do 31. oktobra 2004. godine, te da u tom periodu sa tuženim nije zasnovao radni odnos. Apelant je 5. novembra 2002. godine i 7. aprila 2003. godine uputio zahtjeve gradonačelniku tuženog sa zahtjevom za zasnivanje radnog odnosa, te je, s tim u vezi, na zahtjev sekretara Skupštine tuženog, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dostavilo mišljenje/stav da, bez obzira na profesionalno obavljanje funkcije potpredsjednika Skupštine grada nema zakonskog osnova za zasnivanje radnog odnosa sa apelantom jer je apelant prije izbora na funkciju ostvario pravo na starosnu penziju, te predložilo apelantu da sa Upravom grada zaključi ugovorni odnos kojim će regulirati pravo na novčanu naknadu za uloženi rad. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 112. Zakona o radu RS-a regulirano da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina starosti i najmanje 20 godina staža osiguranja. Imajući u vidu utvrđene činjenice, odnosno da je nesporno utvrđeno da apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog a nisu postojali ni zakonski uvjeti da s apelantom bude zasnovan radni odnos s obzirom da je u momentu izbora na funkciju apelant bio starosti preko 66 godina i ostvario pravo na starosnu penziju, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženog u predmetnom periodu i da mu je radni odnos trajao i šest mjeseci nakon toga odnosno do 30. aprila 2005. godine. Osnovni sud je obrazložio da je, s tim u vezi, neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za PIO za sporni period, te za isplatu naknade za topli obrok, regres, zimnicu i prevoz jer ta prava proizlaze iz radnog odnosa kojeg, u konkretnom slučaju, nije bilo.
12. Osnovni sud je obrazložio da je apelant, obavljajući funkciju potpredsjednika Gradske skupštine, uložio svoj rad te da mu pripada pravo na naknadu za uloženi rad što je i preporuka Ministarstva. Navedeno je i da je, prema odredbi člana 39. Ustava Republike Srpske, svakom građaninu pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i funkcija koja se stiče izborom, te da svako na osnovu rada ima pravo na zaradu, dok je članom 29. Ustava Republike Srpske propisano da se pravo na funkciju stiče sa navršenih 18 godina i nije ograničeno starosnom dobi, iz čega proizlazi da na funkciju mogu biti birana i penzionisana lica kakav je slučaj s apelantom. Po mišljenju Osnovnog suda, funkcioner, nakon izbora na funkciju može zasnovati i radni odnos ako je to predviđeno općim aktom organa u čijem sastavu je određena funkcija, ali samo ako izabrani funkcioner ispunjava uvjete za zasnivanje radnog odnosa, ali da, kako je u postupku utvrđeno, kod apelanta nisu postojali uvjeti za zasnivanje radnog odnosa jer se radilo o licu starijem od 66 godina. Međutim, kako je apelant u obavljanje funkcije uložio svoj rad a naknada za taj rad mu nije isplaćena, Osnovni sud je zaključio da je apelant pretrpio štetu zbog neisplaćenih naknada te da mu je tuženi, shodno odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan nadoknaditi navedenu štetu i to u visini neto plate koja je predviđena za radno mjesto potpredsjednika Skupštine grada, vodeći se pri tome načelom da apelantu pripadaju samo prava koja su vezana za faktički rad a ne i dodaci i beneficije koje su vezane isključivo za radni odnos.
13. Protiv navedene presude i tuženi i apelant su izjavili žalbe Okružnom sudu (9. februara 2006. godine). Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-06-000 220 od 25. maja 2006. godine kojim je apelantovu žalbu odbio, a žalbu tuženog usvojio, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio apelantovu tužbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je Ustavom Republike Srpske svakom građaninu i pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i funkcija, te da svako po osnovu rada da ima pravo na zaradu i da je obavljanje funkcije stvar povjerenja koje se stiče izborom, na što imaju pravo sva lica sa navršenih 18 godina života, iz čega slijedi zaključak da na funkciju mogu biti izabrana i penzionisana lica i da se funkcioner ne nalazi u radnom odnosu ali da ima prava po osnovu rada koja se isplaćuju prema ostvarenom radu. Okružni sud je, međutim, naveo da se funkcija može vršiti i volonterski ako nositelj te funkcije na to pristane. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je iz dopisa sekretara Skupštine tuženog vidljivo da je izbor apelanta na predmetnu funkciju izvršen na osnovu Instrukcije Ministarstva u kojoj je navedeno da potpredsjednik Skupštine ima status volontera, te da se apelant suglasio s ovakvim statusom jer je u dopisu koji je apelant uputio predsjedniku Skupštine tuženog i gradonačelniku tuženog 17. decembra 2001. godine navedeno da je na predmetnu funkciju izabran u statusu volontera, te da traži da se razriješi njegov radno-pravni status tako da se s njim zasnuje radni odnos u skladu s odredbama Statuta tuženog. Kako apelantu nije odgovoreno na navedeni dopis on se ponovno obratio gradonačelniku koji je dopis proslijedio Ministarstvu koje je u svom odgovoru navelo da, shodno odredbama Zakona o PIO-u, nema osnova za zasnivanje radnog odnosa s apelantom. Okružni sud je, dalje, naveo da apelant nije izjavio nikakav prigovor na navedeni dopis Ministarstva na šta je bio obavezan shodno odredbama člana 37. stav 5. Zakona o radnim odnosima u državnim organima (u daljnjem tekstu: Zakon), te da slijedom toga nije ispunio procesne pretpostavke za ostvarivanje sudske zaštite zbog čega je njegova tužba nedopuštena.
14. Protiv navedenog rješenja apelant je 10. jula 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 835 od 11. januara 2008. godine reviziju uvažio, ukinuo rješenje Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odluka drugostepenog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navedeno je da je članom 1. st. 2. i 3. Zakona, koji se u konkretnoj situaciji morao primijeniti, shodno odredbama člana 60. Zakona o lokalnoj samoupravi, propisano da se odredbe Zakona primjenjuju na sve zaposlene u državnim organima i izabrana odnosno postavljena lica osim onih čija su prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređeni posebnim zakonom i da se na ta lica primjenjuju propisi o radnim odnosima u pogledu onih prava, obaveza i odgovornosti koji zakonom nisu posebno propisani iz čega, prema obrazloženju Vrhovnog suda, proizlazi da Zakon razlikuje tri kategorije službenika u državnim organima i to zaposlena, izabrana i postavljena lica. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se na apelanta, pošto je izabran na funkciju potpredsjednika Skupštine tuženog, primjenjuju samo one odredbe Zakona koje se odnose na izabrana lica. Budući da Zakonom nisu regulirana pitanja ostvarivanja i zaštite prava izabranih lica, u konkretnom slučaju, za apelanta nije postojala obaveza da podnese prigovor protiv odluke rukovodioca prije pokretanja sudskog spora. Iz navedenog razloga Vrhovni sud je ukinuo rješenje Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
15. U ponovljenom postupku Okružni sud je 14. marta 2008. godine donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 088 kojom je žalbu tuženog usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu neisplaćene zarade za sporni period u iznosu od 61.448,00 KM, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na navedeni iznos i isplatu troškova postupka. Presudom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odnosu na odbijajući dio te presude. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da se apelant suglasio da predmetnu funkciju obavlja kao volonter, odnosno da je prije izbora na funkciju znao da izborom neće imati prava po osnovu rada već da će raditi kao volonter, a da volonterski rad podrazumijeva rad bez naknade. Pri tome je Okružni sud obrazložio da činjenica da je Statutom tuženog propisano da se funkcija potpredsjednika Skupštine grada obavlja profesionalno nema značaj za razrješenje konkretnog spora. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantova žalba neosnovana jer apelant izborom na funkciju koju je obavljao kao volonter nije stekao radno-pravni status niti pravo na naknadu za svoj rad, jer funkcioner i nije u radnom odnosu. Nasuprot tome, zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana te da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, te je na navedeni način preinačio prvostepenu presudu.
16. Protiv navedene presude apelant je 15. maja 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 616 od 14. oktobra 2009. godine reviziju odbio uz obrazloženje da je drugostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, jer pravo na isplatu plata i drugih naknada predstavlja pravo po osnovu radnog odnosa i zavisi od postojanja radnog odnosa koji u konkretnom slučaju nije postojao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i u vezi s članom 2. stav 2, članom 7. stav a) tačka i) i članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o sporu iz radnog odnosa koji nije okončan ni nakon proteka pet godina od dana podnošenja tužbe. Osim toga, navodi da Osnovni sud punih 17 mjeseci nije poduzeo nikakvu aktivnost u vezi s njegovom tužbom, a prvo ročište je zakazao šest mjeseci nakon prijema odgovora na tužbu te da je Vrhovnom sudu trebalo više od 18 mjeseci da donese odluku o reviziji. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U podnesku od 14. decembra 2009. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud u međuvremenu okončao predmetni postupak donošenjem presude kojom se apelantova revizija odbija, ali „da apelant ostaje kod zahtjeva da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nastavi postupak po podnesenoj apelaciji i utvrdi kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku“. Osim toga, apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i na imovinu jer su presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da nigdje u spisu ne postoji dokaz da se suglasio da funkciju obavlja volonterski, te da je iz spisa vidljivo da je sve vrijeme pokušavao da riješi svoj radno-pravni status, kao i da su u njegovom slučaju sudovi bili pristrani. Apelant smatra i da je, u kontekstu navedenog, diskriminiran u odnosu na obavljanje funkcije na koju je izabran jer je imao ustavno pravo da primi novčanu naknadu za svoj rad.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovorima na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u konkretnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku jer je odluka tog suda po reviziji donesena za 15 mjeseci što je u okviru rokova rješavanja revizionih predmeta, te da u konkretnom postupku nije došlo ni do povreda ostalih apelantovih prava, kao i da taj sud u potpunosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi.
19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u potpunosti ostaje pri stavu iznesenom u presudi.
20. U odgovorima na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta, kao i da smatra da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja apelantovih prava.
21. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je navelo da su navodi iz apelacije neosnovani jer se apelant suglasio da funkciju na koju je izabran obavlja volonterski, kao i zbog činjenice da niti jednim zakonom niti propisom nije utvrđena obaveza organa za zasnivanje radnog odnosa s licima koja su izabrana na neku od funkcija u vlasti.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
23. U Zakonu o parničnom postupku «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
24. U Zakonu o PIO RS („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05-Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 75.
Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
25. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik RS“ br, 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 -Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 125. stav 4.
Ugovor o radu prestaje da važi:
4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenog spisa proizlazi da je postupak u međuvremenu okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 616 od 14. oktobra 2009. godine u revizijskom postupku. Imajući u vidu da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda prvobitno podnesena apelacija bila dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Dalje, osporenu presudu Vrhovnog suda, koju je osporio u predmetu AP 4053/09, apelant je primio 25. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 23. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant se žali da mu je zbog dužine trajanja postupka pred nadležnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i u vezi s članom 2. stav 2, članom 7. stav a) tačka i) i članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
35. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
36. Član 2. stav 2, član 7. stav a) tačka i) i član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glase:
Član 2. stav 2.
2. Države članice ovog pakta obavezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti.
Član 7. stav a) tačka i) Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju:
(a) nagradu koja se minimalno osigurava svim radnicima:
(i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;
Član 9.
Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
a) Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 2. juna 2003. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak u ovom predmetu bio u toku, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 616 od 14. oktobra 2009. godine. Dakle, postupak u ovoj pravnoj stvari je trajao ukupno šest godina i četiri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud ispitati s aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
40. U konkretnom slučaju se radilo o sporu iz radnog odnosa u kojem je apelant tražio da sud utvrdi da se on nalazio u radnom odnosu kod tuženog i da naloži tuženom da mu, s tim u vezi, isplati neisplaćene naknade i zarade po osnovu radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
41. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo pune dvije godine da zakaže prvo ročište u predmetu koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra postupkom hitne prirode, te da je u tom periodu Osnovni sud jedino dostavio tužbu apelantu na uređenje (s obzirom da je nakon podnošenja tužbe stupio na snagu novi ZPP) i da je dostavio tuženom tužbu na odgovor. Nakon toga, Osnovni sud je prvostepenu presudu donio za nešto malo više od šest mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak po žalbi pred Okružnim sudom trajao svega tri mjeseca, te da je nakon toga u revizionom postupku koji je trajao godinu i šest mjeseci predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak koji je okončan za malo više od dva mjeseca. Ponovno izjavljenu reviziju Vrhovni sud je riješio za godinu i pet mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da, iako je postupak pred određenim sudovima trajao kratko (Okružni sud), te uzimajući u obzir i okolnost da je nakon podnošenja tužbe na snagu stupio novi ZPP, to ne može biti opravdanje za ukupno trajanje radnog spora od šest godina i četiri mjeseca. Pri tome Ustavni sud primjećuje da nadležni Osnovni sud u odgovoru na navode apelacije vezane za dužinu trajanja predmetnog postupka nije dao nikakve razloge niti je ponudio bilo kakvo opravdanje za skoro potpunu dvogodišnju neaktivnost u konkretnom predmetu, dok je Vrhovni sud naveo da je revizioni postupak trajao u okvirima rokova za rješavanje revizije.
42. Ocjenjujući postupak u cjelini, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred nadležnim sudovima od šest godina i četiri mjeseca, kao i ponašanje nadležnih sudova, te činjenicu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
43. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka vezanog za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.
44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 300,00 KM budući da se radi o predmetu u kojem je zakonom propisano hitno postupanje. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe pred nadležnim sudovima trajao šest godina i četiri mjeseca, apelantu je određena naknada u visini od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
45. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje, pravo na imovinu, kao i pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje i pravima iz člana 2. stav 2, člana 7. stav a) tačka i) i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama.
46. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz citiranih relevantnih zakonskih odredbi proizlazi da radni odnos prestaje po sili zakona licima koja ispune uvjete za sticanje starosne penzije, te da je apelant već u vrijeme izbora na predmetnu funkciju imao preko 65 godina starosti i bio uživalac starosne penzije, iz čega proizlazi da nije postojala zakonska mogućnost da apelant zasnuje radni odnos s tuženim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su obrazloženja koja su nadležni sudovi dali o odbijanju apelantovog zahtjeva da se utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženog u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na navedeno neosnovani. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizlazi da se apelant nakon izbora na predmetnu funkciju suglasio da funkciju obavlja volonterski iz čega, također, proizlazi da tuženi nije imao mogućnost da apelantu, osim poslaničkog dodatka koji je apelant primao, isplati naknadu za njegov rad pa Ustavni sud i apelantove navode da su mu neisplaćivanjem naknade za rad prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu smatra neosnovanim. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su nadležni sudovi u njegovom slučaju postupali pristrano, jer apelant nije ponudio niti jedan razlog ili argument iz kojeg bi bila vidljiva pristranost u postupanju nadležnih sudova, niti kojih sudova, niti iz kojih razloga, niti da je te navode iznosio pred redovnim sudovima, niti iz stanja spisa proizlazi da je u konkretnom postupku bilo procesnih nepravilnosti ili pristranog ponašanja nadležnih sudova.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani. U odnosu na pravo na nediskriminaciju
49. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravima iz člana 2. stav 2, člana 7. stav a) tačka i) i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama.
50. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32).
51. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje treba da se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine i Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 420/04 od 18. januara 2005. godine, stav 23, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/05).
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravima iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim slobodama koja se odnose zabranu diskriminacije u vezi s pravima zaposlenih na socijalno osiguranje i jednaku zaradu za jednak rad. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, nije ponudio nikakve dokaze i argumente da je u predmetom postupku bio diskriminiran niti se takav zaključak može izvesti iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te pravima iz člana 2. stav 2, člana 7. stav a) tačka i) i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka u parnici iz radnog odnosa u periodu od šest godina i četiri mjeseca može staviti na teret nadležnim sudovima koji nisu ponudili nikakav valjan razlog i argument za ovako dugo trajanje postupka koji je po odredbama zakona hitan.
54. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni sudovi dali detaljno obrazloženje za svoje zaključke u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o PIO RS i Zakona o radu RS, te kada apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente u pogledu pristranog postupanja sudova niti pristranost sudova proizlazi iz stanja spisa.
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravima iz člana 2. stav 2, člana 7. stav a) tačka i) i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim slobodama kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje niti prava na imovinu i kada apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, ne nudi nikakve dokaze u pogledu kršenja prava na nediskriminaciju niti je iz činjenica konkretnog predmeta vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu.
56. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović