Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/09 (S. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 976/09, rješavajući apelaciju Slobodana Pavića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Pavića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-120/04 od 31.

avgusta 2009. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Slobodanu Paviću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 31. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke po žalbi izjavljenoj protiv Presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-62/00, kao i zbog cjelokupne dužine trajanja postupka po njegovoj tužbi radi naknade štete.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) zatraženo je 23. juna 2009. godine, a od Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 25. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 30. septembra 2011. godine zatraženo da dostavi spis.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. jula 2009. godine. a Osnovni sud 10. novembra 2011. godine. Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud je 7. oktobra 2011. godine dostavio traženi spis.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 6. jula 2009. godine, a odgovor Osnovnog suda 23. novembra 2011. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

7. Rješenjem Vojnog suda u Banjoj Luci broj K-1185/95 od 15. jula 1995. godine protiv apelanta je otvorena krivična istraga radi osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neispunjenja dužnosti za vrijeme borbe u vezi sa krivičnim djelom samovoljnog napuštanja položaja za vrijeme borbe iz člana 228 stav 2 i 229 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantu je rješenjem Vojne policije, a kasnije i Vojnog suda u Banjoj Luci. određen pritvor koji je ukupno trajao šest mjeseci.

8. Apelant je 5. avgusta 1998. godine podnio Vojnom pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojno pravobranilaštvo) zahtjev za naknadu štete radi naknade štete za vrijeme provedeno u pritvoru. Vojno pravobranilaštvo nije odgovorilo na apelantov zahtjev.

9. Apelant je 3. januara 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, koju je zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete.

10. Apelant je na ročištu održanom 21. februara 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za pretrpljeni strah i umanjenje opšte životne aktivnosti, a povećao tužbeni zahtjev za naknadu štete za duševni bol zbog povrede časti, ugleda i slobode. U periodu od podnošenja tužbe do 24. aprila 2003. godine Osnovni sud je zakazao jedanaest ročišta od kojih tri nisu održana (zbog bolesti sudije, jer nije pribavljen spis iz krivičnog postupka i jedno ročište nije održano zbog nedolaska stranaka iako je apelant svoj izostanak opravdao). Tuženi, iako je uredno pozivan, nije pristupio na šest ročišta. Apelant je podnescima od 29. novembra 2001. godine i 21. novembra 2002. godine urgirao kod suda što hitnije postupanje, a uz drugu urgenciju je podnio i zahtjev za promjenu sudije (jer je sudija koji je do tada bio zadužen bio bolestan).

11. Osnovni sud je donio Presudu broj P-62/00 od 24. aprila 2003. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete za vrijeme provedeno u pritvoru iznos od 10.000,00 KM na ime povrede časti, ugleda i slobode sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

12. Osnovni sud je donio rješenje o ispravci prvostepene presude 1. decembra 2003. godine. Ispravka se odnosi na datume u presudi i ispravku broja (umjesto 14, treba da piše 4).

13. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 24. novembra 2003. godine, a tuženi 28. oktobra 2003. godine. Apelant je 24. novembra 2003. godine dostavio odgovor na žalbu tuženog. Spis je 30. januara 2004. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o izjavljenim žalbama parničnih stranaka.

14. Iz spisa proizilazi da je Okružni sud 27. decembra 2005. godine dostavio spis Pravobranilaštvu radi daljnjeg postupanja po njemu, u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Na zahtjev Okružnog suda Pravobranilaštvo je 4. avgusta 2009. godine vratilo spis Okružnom sudu na dalje postupanje.

15. Okružni sud je 31. avgusta 2009. godine donio Presudu broj Gž-120/04, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantu, umjesto dosuđenog iznosa od 10.000 KM, dosudio iznos od 15.000 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 530,00 KM umjesto dosuđenih 360,00 KM, a u ostalom dijelu apelantovu žalbu je odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Žalba tuženog je u cijelosti odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu. IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

16. Apelant se žali da je postupanjem sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja postupka po njegovoj tužbi i žalbi. Apelant je naveo da se ne radi o složenom predmetu i da nema opravdanja da postupak traje devet godina i dva mjeseca (u momentu podnošenja apelacije). Apelant je posebno naveo da je (u vrijeme podnošenja apelacije) od momenta podnošenja žalbe prošao rok od pet godina, a imajući u vidu postupak od tri godine pred prvostepnim sudom, radi se o „nerazumnom roku za donošenje presude“. Dalje, apelant je naveo da, kada se uzme u obzir i reforma pravosuđa koja je sprovedena 2004. godine, postupak je trebalo da se završi mnogo ranije. Apelant se pozvao na odredbe čla. 10 i 217 Zakona o parničnom postupku. Apelant je zatražio da Ustavni sud naredi hitno okončanje postupka, kao i da mu se dosudi naknada shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda u iznosu od 600,00 KM za svaku godinu kašnjenja.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da mu je 30. januara 2004. godine dostavljen spis na rješavanje po žalbi protiv prvostepene presude, ali je u tom momentu Okružni sud bio preopterećen rješavanjem „Gž“ predmeta i predmete je rješavao po starosti. Okružni sud je naveo da je spis proslijedio Pravobranilaštvu 27. decembra 2005. godine, u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1991. godine do 19. juna 1996. godine radi sprovođenja postupka vansudskog poravnanja, i predmet još nije vraćen Okružnom sudu, te je to razlog nedonošenja odluke. Okružni sud je naveo da je, uvažavajući razloge iz apelacije, te imajući u vidu da je veći broj predmeta koji su uspješno ili bezuspješno riješeni pred Pravobranilaštvom, što nije slučaj sa ovim predmetom, zatražio povrat predmeta od Pravobranilaštva.

18. Osnovni sud je naveo da smatra da je, imajući u vidu da je tužba podnesena 3. januara 2000. godine, da je prvo ročište zakazano za 21. februar 2001. godine, te da je presuda donesena 24. aprila 2003. godine, taj sud u relativno razumnom roku donio odluku u predmetnoj pravnoj stvari i da nije došlo do povrede apelantovih prava. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217.

Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

21. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 2. stav 1 Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Ustavni sud napominje da se radi o prvobitnom tekstu navedenog zakona (objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 103/05), te ističe da je naknadnim izmjenama (koje se odnose na ovdje citirani dio) u članu 2 stav 1 poslije riječi „smrti“ unesena riječ „i nestanka“. Takođe, Ustavni sud napominje da su izmjenama iz 2009. godine čl. 4 i 5 brisani, kao i da je član 1 izmijenjen tako da sada glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja za navedenu štetu.

Lica po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete mogu svoje pravo ostvariti u skladu sa ovim zakonom, a u suprotnom njihov predmet će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što Okružni sud u momentu podnošenja apelacije nije u dugom vremenskom periodu donio odluku o žalbi, dakle, apelant nije mogao doći do konačne odluke. Ustavni suda zapaža da je, nakon podnošenja apelacije, Okružni sud 31. avgusta 2009. godine donio odluku kojom je postupak okončan. Međutim, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak bio pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

25. Apelant je apelaciji naveo da mu je u postupku pred Okružnim sudom, zbog nedonošenja odluke, prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pobija navedene presude.

VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

30. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud primjećuje da je apelant pred Osnovnim sudom tužbom pokrenuo postupak 3. januara 2000. godine radi naknade nematerijalne štete za vrijeme provedeno u pritvoru. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da njegov predmet nije riješen u razumnom roku, budući da je, nakon donošenja prvostepene presude, izjavio žalbu o kojoj Okružni sud nije odlučio. U vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantovoj tužbi trajao je devet godina i u to vrijeme nije bio okončan. Nakon podnošenja apelacije, postupak je trajao još pet mjeseci i okončan je Presudom Okružnog suda od 31. avgusta 2009. godine.

32. Iz navedenog proizilazi da je postupak od podnošenja apelantove tužbe do okončanja postupka pred redovnim sudovima trajao devet godina i osam mjeseci, te će taj period Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka. Složenost predmeta

33. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora.

34. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebalo da utvrdi da li apelant može da ostvari prava, odnosno ostvari naknadu za nematerijalnu štetu zbog povrede časti, ugleda i slobode zbog vremena provedenog u pritvoru. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može da smatra složenim.

Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelant zatražio da mu se dosudi određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete za vrijeme provedeno u pritvoru na ime povrede časti, ugleda i slobode. Nakon tri godine od podnošenja tužbe Osnovni sud je donio presudu kojom je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Nakon toga, apelant i tuženi su izjavili žalbu (28. oktobra i 24. novembra 2003. godine), a Okružni sud je o žalbi odlučio nakon skoro šest godina (31. avgust 2009. godine). Pri tome, Okružni sud je kao razloge za nedonošenje odluke naveo da je u vrijeme prijema predmeta po žalbi „bio opterećen Gž predmetima“, a nakon toga (dvije godine poslije izjavljivanja žalbe) proslijedio je predmet Pravobranilaštvu „u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1991. godine do 19. juna 1996. godine“. Dalje, Okružni sud je naveo da Pravobranilaštvo nije odlučilo o predmetu, pa je zatražen povrat prvostepenog predmeta i Okružni sud je donio odluku u roku od 25 dana od dana kada mu je predmet vraćen.

36. Ustavni sud napominje da Okružni sud nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka po žalbi u periodu od skoro šest godina.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i svoju jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, nema valjanog opravdanja za to što je predmetni postupak trajao devet godina i osam mjeseci.

38. Dalje, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio Okružni sud, prvobitno nepostupanjem , a zatim prosljeđivanjem predmeta Pravobranilaštvu za koje nije imao nikakvog zakonskog osnova, jer je apelant tražio naknadu štete zbog pritvaranja, odnosno naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i slobode, s obzirom na to da je krivični postupak koji je protiv njega pokrenut obustavljen, a apelant je u toku krivičnog postupka proveo određeni period u pritvoru, pa se u njegovom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Ustavni sud primjećuje da je takvim postupanjem Okružni sud onemogućio apelanta da u razumnom roku dobije konačnu odluku po podnesenoj tužbi. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da period od devet godina i osam mjeseci za odlučivanje o tužbi na dvije sudske instance ne ispunjava standarde odlučenja u „razumnom roku“ za donošenje konačne odluke u sudskom parničnom postupku, a odgovornost za tako dugo trajanje postupka može se u najvećem dijelu da stavi na teret Okružnom sudu.

39. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume navedene u relevantnim principima, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovom zahtjevu radi isplate trajao devet godina i osam mjeseci, za čije su ovako dugo trajanje odgovorni redovni sudovi, apelantu je određena naknada u visini od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

42. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje drugih mjera u ovom slučaju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak po apelantovoj tužbi na dvije sudske instance trajao devet godina i osam mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka se može, u pretežnom dijelu, pripisati ponašanju Okružnog suda.

44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/09 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio