Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1751/11 (A. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1751/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1751/11, rješavajući zahtjev Ante Kovača za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ante Kovača za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Kovač (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH) broj X-KRŽ-08/489 od 12. novembra 2010. godine i presude Suda BiH broj X-KR-08/498 od 10. jula 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 25. aprila, 20. juna i 19. septembra 2011. godine.

2. Sud BiH donio je presudu broj X-KR-08/498 od 10. jula 2009. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je za vrijeme ratnog stanja, u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO prekršio odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata (od 12. avgusta 1949. godine), tako što je na način detaljno opisan u tački 1., 2. i 3. presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba učinio protuzakonita pritvaranja i odvođenja u koncentracione logore, silovanja, pljačku imovine i prisiljavanje na prisilni rad, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 173. stav 1. tačke e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 180. stav 1. KZ. Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju će mu se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Sud BiH je u skladu sa članom 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP ) apelanta obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka, a o visini troškova će odlučiti Sud BiH posebnim rješenjem. Sud BiH je u skladu sa članom 198. stav 2. ZKP oštećene sa imovinsko pravnim zahtjevom uputio na parnicu.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Sud BiH je donio rješenje X-KRŽ- 08/489 od 4. marta 2010. godine kojim je žalbu usvojio, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja.

4. Sud BiH je donio presudu broj X-KRŽ-08/489 od 12. novembra 2010. godine, kojim je apelant oglašen krivim da je za vrijeme ratnog stanja i oružanog sukoba između Armije BiH i HVO prekršio odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata (od 12. avgusta 1949. godine) tako što je na način detaljno opisan u tački 1. i 2. presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba učinio protuzakonita zatvaranja, silovanja, pljačku imovine i prisiljavanje na prisilni rad, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 173. tačka stav 1. tačke e) i f) KZ u vezi sa članom 180. stav 1. KZ. Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju će mu se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Sud je naveo da se u skladu sa članom 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP ) apelant obavezuje na plaćanje troškova krivičnog postupka, a o visini troškova će odlučiti Sud BiH posebnim rješenjem nakon što pribavi potrebne podatke. Sud BiH je u skladu sa članom 198. stav 2. ZKP oštećene sa imovinsko pravnim zahtjevom uputio na parnicu. Istom presudom, Sud BiH je na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP apelanta oslobodio optužbe da je počinio određene radnje koje su mu stavljene na teret, detaljno opisane u izreci presude, čime bi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZ u vezi sa članom 180. stav 1. KZ. U odnosu na oslobađajući dio presude, a u skladu sa članom 189. ZKP Sud BiH je apelanta oslobodio obaveze plaćanja troškova postupka. Sud BiH je oštećenu uputio da imovinsko pravni zahtjev u skladu sa članom 198. stav 3. ZKP ostvari u parnici.

5. Apelant se žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju te pravo iz člana 14. st. 1. i 5. i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i član 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da je osporenim odlukama došlo do kršenja principa vladavine prava. Apelant se žali da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, te da je došlo do proizvoljne ocjene dokaza suprotno domaćem zakonodavstvu i međunarodnim standardima. Apelant navodi da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret o na snazi Krivični zakon SFRJ koji je inkriminisao krivično djelo „ratni zločin protiv civilnog stanovništava“, te se isti trebao „uzeti kao primjenljivo pravo“, te se trebao primijeniti ovaj zakon kao povoljniji za apelanta. Osim toga apelant se žali na povredu načela istine, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem pogotovo ocjenom statusa apelanta u inkriminisanom vremenu, a što apelant detaljno obrazlaže u vezi sa presudom. Nadalje, apelant se žali da osporene presude nemaju valjano obrazloženje, te da je izostala brižljiva ocjena dokaza, koju detaljno elaborira u vezi sa osporenim presudama. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo preispitivanja sudske odluke Suda BiH, jer je zakonskim rješenje samo uspostavljen „privid višestepenosti“. Apelant se u dopuni apelacije žalio da je nakon izvjesnog vremena donijeto rješenje o troškovima postupka broj X-KRŽ-08/489 od 18. marta 2011. godine, na koje prema datoj pouci o pravnom lijeku nema pravo žalbe, odnosno koje je postalo pravosnažno sa danom donošenja. Apelant je dopunio apelaciju (19. septembra 2011. godine) u vezi sa izjavom svjedokinje „A“ do koje je odbrana apelanta došla na neformalan način i koja prema navodima apelanta nikada nije prezentirana sudu, „samo ga je Apelaciono vijeće prihvatilo i uvrstilo u spis predmeta“, a nije ga cijenilo. Apelant je tražio održavanje javne rasprave, ukidanje osporenih presuda Suda BiH i donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti izdržavanja njegove kazne.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudo Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Naime vezano za ovaj zahtjev apelant je samo naveo da predlaže da Ustavni sud „odredi – donese privremenu mjeru prekida izdržavanja kazne do okončanja postupka po apelaciji.“

9. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera –Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/10) reguliše i postupak prekida izdržavanja kazne zatvora (odredbe čl. 131., 132., 133. i 135. u vezi sa članom 161. navedenog zakona). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona, niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1751/11 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio