Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1796/10 (M. A.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1796/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1796/10, rješavajući zahtjev Murisa Ajanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Murisa Ajanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Muris Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vareša, kojeg zastupa Sead Topčić, advokat iz Zenice, podnio je 17. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžž-09-000011 od 27. januara 2010. godine i presude Vrhovnog sud broj 070-0-Kžk-08-000016 od 2. aprila 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio da se apelantu ne izvršava pravosnažna presuda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj 004-0-K-06-
000 018 od 5. juna 2007. godine apelant i ostali optuženi (Sabahudin Operta, Muharem Frljak, Memsudin Operta, Mirsad Šijak i Alija Čizmo) oslobođeni su optužbe da su kao pripadnici Armije Bosne i Hercegovine na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ).
3. Kantonalno tužilaštvo Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je protiv presude Kantonalnog suda izjavilo žalbu. Vrhovni sud je donio presudu 070-0-Kž-07-000409 od 6. novembra 2008. godine, kojom je odbio žalbu Tužilaštva u odnosu na dvojicu optuženih (Sabahudina Opertu i Aliju Čizmo) , dok je stavom drugim izreke presude u odnosu na apelanta i još troje optuženih žalbu tužilaštva uvažio, ukinuo presudu Kantonalnog suda u odnosu na njih, i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Kžž-08-000016 od 2. aprila 2009. godine kojom je apelanta, sa ostalim optuženim (Muharem Frljak, Memsudin Operta i Mirsad Šijak) oglasio krivim što su kao pripadnici Armije Bosne i Hercegovine u vremenskom periodu od 4. novembra 1993. godine do 6. januara 1994. godine suprotno odredbama člana 3. st. 1. tač. a) i c) i člana 13. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća Obrane (u daljnjem tekstu: HVO) na području opštine Vareš nad zarobljenim pripadnicima HVO, poimenično navedenim u izreci presude, koji su bili zatočeni nečovječno postupali, pa je apelant zajedno sa ostalima predstavljajući se kao glavni inspektor I Korpusa vršio fizičko maltretiranje nad zatočenim Slobodanom Terzićem kojeg je udarao, te je Anti Zubonja prijetio da će mu nožem odsjeći spolovilo, te Slobodanu Terziću prijetio da će mu odsjeći prst, a koji prst je tom prilikom nožem i zasjekao, te da će ga osunetiti, čime su apelant i ostali počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. preuzetog KZ SFRJ. Vrhovni sud je apelanta uz primjenu člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Vrhovni sud je apelanta (i ostale) oslobodio plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećene sa imovinsko pravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.
5. Apelant sa ostalim optuženim i tužitelj su izjavili žalbe protiv presude Vrhovnog suda od 2. aprila 2009. godine.
6. Vrhovni sud je donio presudu 070-0-Kžž-09-000011 od 27. januara 2010. godine, kojim je žalbe odbio i presudu Vrhovnog suda od 9. aprila 2009. godine potvrdio.
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je Vrhovni sud prihvatio način na koji je određeno vrijeme u optužnici. Nadalje, apelant se žali na način na koji su sudovi ocijenili dokaze, te navodi da je presuda zasnovana na pretpostavkama a ne na utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da je u inkriminisanom vremenu bio na sasvim drugom mjestu za šta je pružio dokaz, a tužilac iako je morao nije dokazao da je apelant bio u prostorijama Vojnog istražnog zatvora u Varešu. Apelant navodi da presude ne sadrže precizno određene radnje izvršenja, te da su presude nerazumljive, uopštene. Takođe, apelant se žali da je sutkinja Nidžara Zlotrg učestvovala u donošenju meritorne odluke, kao i u postupku pred Kantonalnim sudom u Travniku, u kojem se taj sud oglasio nenadležnim za vođenje postupka u ovom predmetu, te da se u skladu sa odredbama ZKP morala izuzeti. U vezi sa ovim apelant navodi povredu prava na pošteno suđenje iz člana 6. i članova 2-4 Protokola 7, kao i povredu na nezavisan i nepristrasan sud. Apelant je tražio od Ustavnog suda da u meritumu odluči tako što će utvrditi nada nema krivičnoj odgovornosti apelanta. Apelant je takođe tražio hitno postupanje o predmetu i da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane izvršenja kazne zatvora.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora.. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović