Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3896/11 (D. A.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3896/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3896/11, rješavajući zahtjev Dobrice Ašanina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dobrice Ašanina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobrica Ašanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Novog Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001623 08 U od 25. augusta 2011. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 25-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine i Zaključka Općinskog načelnika Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina, Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba za upravu) broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine Apelant je, također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-302-2524-1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Služba za upravu je Zaključkom broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine odbacila zbog nenadležnosti zahtjev Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove FBiH) radi izvršenja odluke CRPC-a broj R-302-2524-1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine, za povrata u posjed stana u Ulici Čekaluša broj 1 (raniji naziv ulice Nemanjina broj 1, u daljnjem tekstu: sporni stan) u Sarajevu.

3. U obrazloženju zaključka je navedeno da je 17. decembra 2007. godine ovom organu zahtjev podnijela Služba za zajedničke poslove FBiH radi izvršenje Odluke CRPC-a broj R-302- 2524-1/1-01-443-90-80/07 od 28. septembra 2007. godine u postupku povrata u posjed spornog stana. Uvidom u spis Služba za upravu je utvrdila; da je odlukom CRPC-a broj 302-2524-171 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je apelant na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornog stana, pa je ovaj organ na osnovu člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službene novine FBiH“, broj 43/99, 56/01 i 24/03) donio zaključak broj 05-31-833/03 od 8. jula 2004. godine kojim je dozvoljeno izvršenje navedene odluke CRPC-a, nakon čega je apelant 30. januara 2007. godine i uveden u posjed spornog stana. CRPC je dalje rješavajući po zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) od 14. oktobra 2003. godine, za preispitivanje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine donio novu odluku broj R-302-2524- 1/1-01-443/04 od 21. decembra 2005. godine, kojom je prijedlog FMO usvojen a zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana odbijen kao neosnovan. Rješavajući po zahtjevu apelanta od 20. februara 2006. godine za preispitivanje navedene odluke, CRPC je novom odlukom broj R-302- 2524-1/1-01-443-90/06 od 27. oktobra 2006. godine usvojila zahtjev apelanta i odluku od 21. decembra 2005. godine stavila van snage. Dalje je utvrđeno, da je Adem Kreho, bivši korisnik spornog stana (u daljnjem tekstu: bivši korisnik spornog stana) CRPC-u podnio zahtjev za preispitivanje odluke ovog organa od 27. oktobra 2006. godine, nakon čega je CRPC odlukom od 28. septembra 2007. godine broj R-302-2524-1/1-01-443-90-83/07 usvojio njegov zahtjev, tako da je stavio van snage svoju odluku od 27. oktobra 2006. godine a zahtjev apelanta za povrat u posjed spornog stana je odbijen. Imajući u vidi navedeno ovim zaključkom Služba za upravu je konstatovala da FMO ima pravo tražiti poništenje kupoprodajnog ugovora broj In. Br. 3513-1797-4 od 28. februara 1992. godine koji je apelant zaključio sa SSNO, koji ugovor je još na snazi jer nije raskinut od strana koje su ga zaključile. Služba za upravu je zaključila da u slučaju kada su odluke CRPC-a stavljene van snage, to Služba za zajedničke poslove FBiH kao pravno lice realizaciju odluka CRPC-a za uvođenje u posjed bivšeg korisnika spornog stana, kao što je to slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, može ostvariti putem nadležnog suda.

4. Rješenjem Uprave broj 25-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine poništen je zaključak općinskog načelnika Službe za upravu broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uprava je postupajući prema odredbi člana 239. stav 2. i 285. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“, broj 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), odlučila kao u dispozitivu rješenja.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001623 08 U od 25. augusta 2011. godine tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Uprave broj 25-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da Služba za zajedničke poslove FBiH nije stranka u postupku i da nije mogla podnijeti zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 28. septembra 2007. godine, zaključivši da je ista i nosilac prava raspolaganja na spornom stanu i pravni sljednik Pravobranilaštva FMO, te da je u skladu sa članom 51. ZUP i ovlaštena da zastupa javni interes i ima granice svojih ovlaštenja prava i dužnosti stranaka u postupku, odnosno lica sa pravnim interesom na predmetnoj imovini, te i da navedeno pravo Službe za zajedničke poslove FBiH proizilazi i iz odredbe člana 4. stav 4. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Stoga ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, te je na temelju člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljenjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Apelant navodi da bi izvršenjem osporenih odluka njegova porodica biti izbačena na ulicu, što bi njega i njegovu porodicu dovelu u veoma tešku situaciju. Iz navedenih razloga apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavio postupak izvršenja osporenih odluka do donošenja konačne odluke po apelaciji.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

9. Također, Ustavni sud podsjeća da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi izvršenjem osporenih odluka „njegova porodica bila izbačena na ulicu, što bi njega i njegovu porodicu dovelu u veoma tešku situaciju“, pa traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će zabraniti izvršenje navedenih odluka do donošenja odluke o apelaciji.

12. Ustavni sud zapaža da protiv apelanta nije pokrenut postupak prinudnog iseljenja iz predmetnog stana, čiju je obustavu apelant zatražio u zahtjevu za izdavanje privremene mjere.

12. Prema tome, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović