Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4058/11 (Đ. Ž.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4058/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4058/11, rješavajući zahtjev Đorđa Ždrala za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Đorđa Ždrala za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-08/540-1 od 8. septembra i 12. jula 2011. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Sudu BiH bilo „zabranjeno bilo kakvo postupanje po pobijanom rješenju“, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka

1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96-41), za koje djelo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Navedenom presudom je, na osnovu odredbe člana 188. stav 1. u vezi sa članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant obavezan da plati troškove krivičnog postupka, u visini koju će sud odrediti posebnim rješenjem, nakon pribavljanja potrebnih podataka.

3. Sud BiH (Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine, djelomično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu istog suda preinačio u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, na način da je apelanta oglasio krivim da je radnjama činjenično opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio („Službeni list SR BiH“ br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/92, 14/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96). U preostalom dijelu je žalba odbijena i u tom smislu je potvrđen i dio presude koji se odnosi na obavezu apelanta da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

4. Rješenjem Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 12. jula 2011. godine, na osnovu člana 186. stav 2. ZKP BiH, određeno je da je apelant dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 14.597,46 KM i protuvrijednost iznosa od 14.000,00 Eura prema kursu koji bude vrijedio na dan uplate troškova (stav I izreke rješenja). Nadalje je određeno da je apelant dužan iznos naznačen u stavu I predmetnog rješenja uplatiti na račun specificiran u izreci rješenja u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti donesenog rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke rješenja). U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da je, nakon izvršenog uvida u predmetni krivični spis, utvrdio da je na ime troškova za svjedoke poimenično navedene u rješenju, Sud BiH isplatio iznos od 2.515,00 KM. Nadalje, Sud BiH je naveo da je 6. jula 2011. godine, Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH, specifikaciju troškova koji su nastali u toku krivičnog postupka protiv apelanta u iznosu od 12.082,46 KM i 14.000,00 Eura. Slijedom navedenog, Sud BiH je obavezao apelanta da naknadi troškove prouzrokovane vođenjem krivičnog postupka u kojem je apelant oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

5. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj X- K-08/540-1 od 8. septembra 2011. godine, djelomično je uvažena žalba apelanta i prvostepeno rješenje od 12. jula 2011. godine preinačeno u dijelu koji se odnosi na utvrđenu visinu troškova izraženu u KM valuti, tako da je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu 14.547,46 KM, umjesto iznosa od 14.597,46, kako je to određeno pobijanim rješenjem. U preostalom dijelu, prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja, Apelaciono vijeće je istaklo da je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora i izvršilo uvid u spis, te da prije svega smatra da se u žalbi pogrešno tumači obaveza suda kod donošenja posebnog rješenja o visini troškova krivičnog postupka u smislu odredbe člana 186. stav

2. ZKP BiH. Naime, prilikom odlučivanja o visini troškova krivičnog postupka, sud je isključivo dužan utvrditi da li su isti stvarno nastali povodom konkretnog krivičnog postupka, i to od njegovog pokretanja do završetka. Navedeno je da je prvostepeni sud, odluku o visini troškova donio na osnovu podataka iz spisa predmeta, kao i specifikacije troškova dostavljene od Tužilaštva BiH, u kojoj specifikaciji su pojedinačno navedeni iznosi troškova i rješenja po kojima su isplaćeni. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je riječ o stvarno nastalim troškovima, koje treba da plati apelant, u skladu sa odlukom iz pravosnažne sudske presude.

6. Apelaciono vijeće je, također, istaklo da je neosnovan žalbeni prigovor kojima se ukazuje da je propuštanjem Tužilaštva BiH, da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude, podnese zahtjev za naplatu troškova krivičnog postupka, prestalo pravo za njihovu naplatu, uslijed čega ni apelant, nije mogao biti obavezan na plaćanje tih troškova. Po ocjeni Apelacionog vijeća, žalbom se pogrešno ukazuje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti drugi dio odredbe člana 186. stav 2. ZKP BiH, kojim je propisano da se zahtjev sa podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka, osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev. U vezi s tim, navedeno je da u konkretnom slučaju nije riječ o zahtjevu za isplatu troškova, sa podacima o njihovoj visini, nego je riječ o specifikaciji troškova, koji su unaprijed isplaćeni od strane Tužilaštva BiH iz budžetskih sredstava. To je regulisano odredbom člana 185. stav 4. ZKP BiH, kojom je propisano da se troškovi, iz stava 2. navedenog člana (uključujući i troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove uviđaja), isplaćuju unaprijed iz sredstava Tužilaštva BiH, odnosno Suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ZKP BiH. Dakle, kada su u pitanju predujmljeni troškovi, suprotno žalbenim prigovorima, zakonodavac ne propisuje bilo kakav rok u kojem bi se moralo donijeti posebno rješenje kojim bi se osoba, čija je u konačnici obaveza plaćanja tih troškova, obavezala na plaćanje istih. Stoga je Apelaciono vijeće ocijenilo da je neosnovan prigovor apelanta da je prestalo pravo na njihovu naplatu, jer Tužilaštvo BiH nije u roku od šest mjeseci, od dostavljanja pravosnažne presude, dostavilo Sudu BiH zahtjev za naknadu troškova, sa specifikacijom troškova.

7. Nadalje je Apelaciono vijeće istaklo da se neosnovano žalbom osporava i zaključak prvostepenog suda da je apelant dužan nadoknaditi troškove prevodioca A. Dž., iz razloga što se, u smislu odredbe člana 186. stav 6. ZKP BiH, troškovi prevodioca ne mogu naplatiti od optuženog. U vezi s tim, navedeno je da iz rješenja Tužilaštva broj Kt-309/08 od 23. decembra 2008. godine proizilazi da ovaj prevodilac nije angažovan kao sudski tumač za prijevod na jezik stranke u krivičnom postupku, nego je angažovan radi prijevoda pismena u ekstradicionom postupku tada osumnjičenog apelanta. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da su ovi troškovi nastali iz razloga što je apelant bio u bjekstvu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak iz osporenog rješenja da i navedeni troškovi padaju na teret apelanta.

8. U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se osporava zaključak o, u pobijanom rješenju utvrđenoj, visini troškova vještačenja, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo BiH, te troškove obračunalo na osnovu Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema ZKP BiH, koju odluku je kao nadležni državni organ dužno primjenjivati. Navedeno je da je nesporno da su obavljena određena vještačenja na Biološkom fakultetu u Beogradu i na KCU Sarajevo, te da su vještaci Dušan Keckarević i Rijad Konjhodžić, pristupili na glavni pretres, pismeno izrađene nalaze i mišljenja usmeno obrazložili, bili podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju, nakon čega su nalazi i mišljenja uloženi kao dokazi u sudski spis. Kako i troškovi vještaka, spadaju u troškove krivičnog postupka, na čije plaćanje je obavezan apelant, svi prigovori kojima se osporava takva odluka prvostepenog suda ocijenjeni su neosnovanim.

9. Nadalje, Apelaciono vijeće je zaključilo da su djelomično osnovani žalbeni prigovori apelanta, koji se tiču obračunatog iznosa za isplatu troškova svjedoku M. K. i da se u tom dijelu, očigledno radi o grešci u kucanju rješenja. Također, Apelaciono vijeće je preračunalo ukupan zbir troškova izraženih u konvertibilnim markama, na temelju dostavljene specifikacije troškova od strane Tužilaštva BiH i utvrdilo da konačan zbir troškova nije tačno obračunat. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da se očigledno radi o grešci u kucanju i sabiranju, te je slijedom toga izmijenilo visinu troškova, na način naveden u izreci rješenja.

10. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovih prava iz člana II/2 i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant ističe da je u toku postupka redovni sud arbitrarno primijenio odredbe ZKP BiH koje se odnose na troškove postupka. U vezi s tim, apelant navodi da je odluka o naknadi troškova krivičnog postupka donesena u prvostepenoj presudi, koja je postala pravosnažna sa donošenjem drugostepene presude, te da je rok za podnošenje zahtjeva o visini troškova postupka za Tužilaštvo BiH počeo teći danom dostavljanja drugostepene presude. Apelant navodi da je Tužilaštvo BiH drugostepenu presudu primilo 12. novembra 2010. godine, a zahtjev sa podacima o visini troškova postupka podnijelo 6. jula 2011.godine, odnosno nakon proteka roka od šest mjeseci, predviđenog članom 186. stav 2. ZKP-a BiH. Apelant smatra da je propuštanjem roka od šest mjeseci prestalo pravo Tužilaštva BiH za naplatu troškova postupka. Apelant ističe da je, u suštini, došlo do propuštanja prekluzivnog roka, koji za posljedicu ima ne samo gubitak prava na podnošenje zahtjeva o visini troškova, već se gubi i samo pravo na naplatu tih troškova. Apelant pojašnjava da je prekluzija mnogo strožiji pravni institut od zastare, te da, do gubitka samog prava dolazi po sili zakona i na istu sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s tim, apelant zaključuje da je Sud BiH trebao da po službenoj dužnosti, a i po žalbi apelanta utvrdi propuštanje prekluzivnog roka, a samim tim i prestanak prava na podnošenje zahtjeva o visini troškova, kao i prestanak prava na naplatu troškova od apelanta. Također, apelant zaključuje da, obzirom da je Sud BiH propustio da utvrdi naprijed navedeno, samim tim, ne samo da je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje već je i povrijedio i njegovo pravo na imovinu, obzirom da je pogrešnom primjenom člana 186. stav 2. ZKP BiH otvorio mogućnost da Tužilaštvo BiH ostvari imovinsko pravo, koje mu je po sili zakona prestalo.

12. Apelant nadalje, između ostalog, ističe da su pojedinačno obračunati troškovi u suprotnosti sa pozitivnim propisima te u tom smislu navodi da je obavezivanje njega da plati troškove prevodioca A. Dž., u suprotnosti sa odredbom člana 185. stav 6. ZKP-a BiH. Naime, apelant smatra da je zaključak redovnog suda, kakav je donesen o troškovima prevodioca, predstavlja kršenje člana 6 (3)

e) Evropske konvencije. Pored toga, apelant navodi da je tokom samog „originalnog“ krivičnog postupka više puta isticao da je vještačenje na Biološkom fakultetu u Beogradu vršeno bez primjene instituta međunarodne pravne pomoći. U vezi s tim, apelant ističe činjenicu da je ovo vještačenje vršeno primjenom instituta međunarodne pravne pomoći, troškovi bi se morali obračunati na temelju odredbe člana 25. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i odredio bi ih nadležni sud Republike Srbije, kao zamoljene države.

13. Apelant je također postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio Sudu BiH bilo kakvo postupanje po pobijanom rješenju do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“. Apelant je istakao da je, u konkretnom slučaju, jasno da apelacija postavlja vrlo značajna pitanja u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja će biti neophodno meritorno ispitati. Pored toga, apelant navodi da je otac troje maloljetne djece, koja žive sa majkom, dok se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Također, apelant ističe da je jedini hranilac svoje porodice i da nema sredstava kojima bi isplatio troškove krivičnog postupka, koji su dodijeljeni osporenim rješenjem Suda BiH. Jedina imovina koju apelant posjeduje je porodična kuća u kojoj živi njegova porodica i izvršenje pobijanog rješenja bi dovelo u pitanje „opstanak“ njegove porodice, uzrokujući nenadoknadivu štetu. Izvršenje pobijanog rješenja bi imalo za posljedicu ozbiljno ugrožavanje egzistencije apelantove porodice. Slijedom navedenog, apelant smatra da je neupitno da je donošenje privremene mjere u interesu kako njega kao stranke, tako i postupka, „budući da je velika izvjesnost da je lakše sačekati okončanje postupka pred Ustavnim sudom“ jer on nije ni bio u posjedu sredstava o kojima je pobijanim rješenjem odlučeno da ih isti ima isplatiti, nego u slučaju eventualnog uspjeha apelanta u postupku pred Ustavnim sudom, ponovo pokušavati apelanta vraćati u posjed navedenih sredstava. Prema apelantovom mišljenju, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim rješenjima bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretala, ne mogu predstavljati, sama po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem.

17. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zasniva, između ostalog i na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije. Ustavni sud ističe da ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu za privremenu mjeru s obzirom da bi na taj način prejudicirao rješenje predmetne apelacije budući da navodi apelanta u vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere korespondiraju navodima u vezi sa meritumom apelacije. Ovi navodi bit će predmet rješavanja Ustavnog suda kada bude odlučivano o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije. S druge strane paušalne tvrdnje apelant da bi izvršenje pobijanog rješenja dovelo u pitanje „opstanak“ njegove porodice, same po sebi, ne predstavljaju dovoljan razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne sudske odluke. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4058/11 (Đ. Ž.) | Sudska praksa | Aktio