Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/09 (D. T.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1147/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: : predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1147/09, rješavajući apelaciju Duška Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Topića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 633 od 22. januara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-06-000 467 od 22. novembra 2006.
godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 633 od 22. januara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 467 od 22. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj RS:135/03 od 24. oktobra 2003. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da su rješenja Direktora policije Republike Srpske o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126-184 od 15. aprila 2003. godine i broj 05/2-126-184 od 30. maja 2003. godine nezakonita, te je naloženo tuženoj Republici Srpskoj-Ministarstvu unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP RS) da apelanta vrati na poslove i zadatke kriminalističkog inspektora u SJB Prijedor i nadoknadi mu troškove postupka.
3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 467 od 22. novembra 2006. godine, usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen uz obavezu da apelant tuženoj naknadi troškove postupka.
4. Vrhovni sud je rješavajući po reviziji apelanta, donio presudu broj 118-0-Rev-07-000 633 od 22. januara 2009. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu u skladu sa odredbom člana
248. Zakona o praničnom postupku.
5. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da odlukom Komesara IPTF-a apelantu nije odobrena certifikacija za rad u MUP RS, zbog vođenja krivičnog postupka. Takođe, u obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu zbog navedenog prestao radni odnos na osnovu rješenja tužene broj 05/2-126-184 od 15. aprila 2003. godine i da je prigovor apelanta odbijen rješenjem tužene broj 05/2-126-184 od 30. maja 2003. godine, te da je krivični postupak protiv apelanta zbog kojeg mu nije odobrena certifikacija obustavljen. Slijedom na navedeno prvostepeni sud je pozivom na odredbu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima("Službeni glasnik RS" broj 21/98, 18/99, 25/02 i 43/02: u daljnjem tekstu: Zakon) usvojio tužbeni zahtjev apelanta. M;eđutim drugostepeni sud je nakon otvorene rasprave utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činenično stanje pogrešno primjneio materijalno pravo, iz kojeg razloga je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio . Naime u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno na osnovu konačne odluke Komesara IPTF, u skladu s članom 14. stav 2. Zakona, kojim je predviđeno da „radniku kome je oduzet certifikat za rad prestaje radni odnosu u MUP RS“. Najzad u obrazloženju rješenja je navedeno da: „MUP RS u cilju sprovođenja odluke Komesara IPTF, a u skladu sa Okvirnim sporazumom o rekonstruisanju, reformi i demokratizaciji policije RS, dužan postupiti po istom, ne upuštajući se u ocjenu razloga kojima se rukovodio Komesar IPTF.“ Shodno navedenom prvostepeni sud nije ni bio ovlašten da preispituje razloge neodobravanja certifikata apelantu od strane IPTF. Nadalje, ukazano je da u smislu Aneksa 11. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tužena prihvatila rekonstruisanje, reformu i demokratizaciju policije, po kojem je i diskvalifikacija pripadnika agencija za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini u nadležnosti policijskih snaga tj. IPTF-a, pa da je uslove za dobijanje odnosno gubljenje certifikata utvrđivao i provodio IPTF, a ne domaći organi. Komesar IPTF-a odlučivao je o certifikaciji radnika policije, a organi tužene, kao ni sud nisu bili ovlašteni da cijene valjanost njegovih razloga. Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona domaći zakonodavac prihvatio pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata, kao dio domaćeg pravnog sistema. Vrhovni sud je istakao da je nedobijanje certifikata imalo je za posljedicu prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona, a rješenje od 15. aprila 2003. godine ima samo deklarativni karakter, kako je to pravilno uočio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je zaključio da iz izloženog proizilazi da drugostepena presuda nema nedostataka na koje revident ukazuje, odnosno na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je shodno tome odlučio da reviziju apelanta odbije kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u skladu sa članom
76. Pravila Ustavnog suda, na ime nematerijalne štete zbog suđenja van razumnog roka tražio da mu se dosudi pravična naknadu iznos od 5.000 KM koju je dužna da mu isplati Vlada Republike sRpske kao uzročnik štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava. U vezi sa tim, Ustavni sud sud podsjeća da je je u predmetu AP-496/09 odlučivao o istom pravnom pitanju i donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih na temelju akta komesara IPTF-a odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za odluku komesara IPTF-a, koju je donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.
9. Razlozi navedeni u odluci AP-496/09 od 11. februara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione personae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zato što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović