Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/11 (E. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-162/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-162/11, rješavajući apelaciju Ediba Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Buljubašića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070 0 Kž 10 000553 od 2. decembra 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kv-10-000080 od 12.
oktobra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Edib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) trenutno na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070 0 Kž 10 000553 od 2. decembra 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kv-10- 000080 od 12. oktobra 2010. godine. Predmet je prvobitno, obzirom na sadržaj podneska bio registrovan pod poslovnim brojem SU-75/10, ali je nakon preciziranja od 12. januara 2011. godine, registrovan kao apelacija pod brojem AP-162/11. Apelant je također dopunio apelaciju 6. maja 2011. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-28/00 od 9. juna 2000. godine, apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora od 34 godine, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 7. preuzetog Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercgovine (preuzeti KZ SFRJ), koje krivično djelo je počinio za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, odnosno dok se nalazio na privremenom dopustu.
3. Apelant je izjavio žalbu na presudu Kantonalnog suda, broj K-28/00 od 9. juna 2000. godine, koju je presudom Vrhovni sud, broj KŽ-573/00 od 23. maja 2001. godine, odbio kao neosnovanu.
4. Apelant je izjavio žalbu na presudu Vrhovnog suda, broj KŽ-573/00 od 23. maja 2001. godine, koju je Vrhovni sud presudom, broj Kž-368/01 od 29. maja 2002. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je Vrhovni sud konstatovao, da je apelant presudom ranijeg Višeg suda u Zenici, broj K-67/91 od 14. oktobra 1991. godine, oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 7. ranijeg KZ SR BiH, pa je u okviru ove presude uzeta kao utvrđena ranije izrečena jedinstvena kazna zatvora po presudi, broj K-101/89 od 8. maja 1990. godine u trajanju od 20 godina, zbog krivičnih djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. i krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. ranijeg KZ SR BiH. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i žalbeni prigovor apelanta kojim je tražio izricanje jedinstvene kazne zatvora, po pravomoćnim presudama Višeg suda, broj K-67/91 od 14. oktobra 1991. godine, odnosno Kantonalnog suda, broj K-28/00 od 9. juna 2000. godine, smatrajući da se nisu ispunile stvarne i pravne pretpostavke za primjenu odredbe člana 47. stav 2. KZ FBiH, obzirom da je apelant za vrijeme izdržavanja kazne počinio istovrsno krivično djelo što ga kvalifikuje kao višestrukog povratnika i ukazuje na visok stepen njegove krivične odgovornosti.
5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Kv-10-000080 od 12. oktobra 2010. godine, odbačen je zahtjev apelanta za izricanje jedinstvene kazne zatvora u smislu odredbe člana 25. stav
6. Zakona o krivičnom postupku FBiH, s obzirom da je apelant već ranije podnio identičan zahtjev o kojem je sud već jednom pravomoćno odlučio.
6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070 0 Kž 10 000553 od 2. decembra 2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda, broj 004-0-Kv-10- 000080 od 12. oktobra 2010. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu se trebala primjenom propisa o sticaju izreći jedinstvena kazna zatvora, te da njegova zatvorska kazna predstavlja ''presedan u državi''. Apelant također ističe da mu je kazna prestrogo odmjerena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem je Kantonalni i Vrhovni sud odlučivao o zahtjevu apelanta za izricanje jedinstvene kazne zatvora, odnosno prijedlogu apelanta za «nepravo ponavljanje» krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj K-28/00 od 9. juna 2000. godine.
10. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv na apelantov slučaj.
11. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».
12. Dakle, iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Kantonalnog i Vrhovnog suda nije odlučivano niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za „nepravo ponavljanje“ krivičnog postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravosnažno je odlučeno u krivičnom postupku okončanom presudom Kantonalnog suda, broj K-28/00 od 9. juna 2000. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Na osnovu prethodno navedenog proizilazi da predmetni postupak ne pokreće pitanje apelantovih ustavnih prava i to: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede tih prava također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović