Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/09 (Preduzeće za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1074/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1074/09, rješavajući apelaciju Preduzeća za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 000438 08 Gž od 29.

decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Marinko M. Brkić, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000438 08 Gž od 29. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 P 000438 07 P od 23. oktobra 2008. godine, odbačena je tužba Miodraga Docića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u dijelu kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu za izvršene uslužne radove isplati naknadu na ime nekorištenja godišnjeg odmora i plaće za vrijeme bolovanja u iznosima, za period i na način pobliže naveden u prvom stavu dispozitiva prvostepene presude. Dalje, drugim stavom dispozitiva presude apelant je obavezan da tužitelju isplati naknadu na ime bolovanja u iznosima i za periode pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude i na ime otpremnine iznos od 747,00 KM. Trećim stavom dispozitiva prvostepene presude sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime nekorišćenja godišnjeg odmora za period pobliže naveden u tom stavu i iznosa otpremnine preko već dosuđenog.

3. U obrazloženju odluke, prvostepeni sud je naveo da su sporna pitanja u konkretnom slučaju bila da li je tužba blagovremena i da li tužitelju pripada pravo na naknade zbog nekorištenja godišnjeg odmora, na naknadu plaća za vrijeme bolovanja i pravo na otpremninu. Odlučujući o blagovremenosti tužbe, sud je naveo da je tužitelj potraživao naknadu za nekorištenje godišnjeg odmora u 2002., 2003. i 2004. godini, naknade plaća za vrijeme bolovanja u periodu od početka aprila do 13. jula 2004. godine i otpremninu zbog odlaska u penziju 13. jula 2004. godine. Osnovni sud je zaključio da je tužba, s obzirom na navedeno i činjenicu da je podnesena 7. juna 2005. godine, djelimično neblagovremena i to u dijelu potraživanja neisplaćanih naknada za nekorištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, kao i u dijelu potraživanja neisplaćenih plata za vrijeme bolovanja za april i maj 2004. godine. Dalje, sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva za naknadu zbog nekorištenja godišnjeg odmora u 2004. godini neosnovan, jer je odredbom člana 57. stav 2. Zakona o radu propisano da poslodavac ne može radniku na ime neiskorištenog godišnjeg odmora isplatiti naknadu.

4. S druge strane, sud je obrazložio da je dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaća za vrijeme bolovanja za juni i dio jula 2004. godine osnovan, obrazloživši detaljno propise i način obračuna dosuđenih iznosa. Također, sud je zaključio da je djelimično osnovan i zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju obrazloživši da je apelant radio kod tuženog i da je 13. jula 2004. godine otišao u invalidsku penziju. Prema odredbi člana 127. stav 1. Zakona o radu, kako je naveo Osnovni sud, radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan isplatiti otpremninu, osim ako ugovor prestane po osnovu člana 113. stav 1. tač. 1. i 4. Zakona o radu (zbog teže povrede radnih obaveza iz člana 91. Zakona o radu i ako se radnik u roku od pet dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na rad). U takvom slučaju, prema odredbi člana 127. Zakon o radu, radniku ne pripada pravo na otpremninu. Sud nije prihvatio apelantov prigovor da je tužitelju radni odnos prestao temeljem odredbe člana 113. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, prema kojoj se ugovor o radu može otkazati ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, a poslodavac ne može, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge kapacitete, radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelju radni odnos prestao zbog odlaska u invalidsku penziju, a da mu je to pravo priznao Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa da se stoga ne može govoriti o prestanku radnog odnosa temeljem člana 113. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, kako je to apelant isticao. Imajući vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na otpremninu čiju je visinu utvrdio putem vještaka finansijske struke.

5. U vezi s tim, sud je obrazložio da je vještak utvrdio da bi tužitelju, temeljem člana

55. Opšteg kolektivnog ugovora, otpremnina iznosila 747,00 KM, a primjenom odredbe člana127. Zakona o radu 607,56 KM „i to za dvije godine, pet mjeseci i 10 dana radnog staža“, dok bi za ukupan period od 23 godine i pet mjeseci koliko je tužitelj radio kod apelanta i njegovog pravnog prednika, otpremnina iznosila 5.836,56 KM. Obrazlažući odluku da tužitelju pripada pravo na otpremninu u iznosu od 747,00 KM, Osnovni sud je naveo da tužitelj ima status penzionisanog, a ne nezaposlenog lica. Otpremnina, koja je predviđena zbog korištenja prava na penziju, propisana je odredbom člana 55. stav 1. tačka 7. tada važećeg Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ br. 13/98, 39/99 i 21/01) i člana 28. tada važećeg Posebnog kolektivnog ugovora za djelatnošću šumarstva, prerade drveta i papira („Službeni glasnik RS“ broj 34/97), i to u visini trostruke mjesečne zarade. Budući da je vještak utvrdio da je to iznos od 747,00 KM, Osnovni sud apelantu taj iznos i dosudio, a višak tužbenog zahtjeva u ovom cijelu je odbio.

6. Presudom Okružnog suda broj 73 P 000438 07 P od 23. oktobra 2008. godine, tužiteljeva žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepene presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva na ime otpremnine, tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 5.080,56 KM sa kamatama i odgovarajućim troškovima postupka. Također, djelimično je uvažena i apelantova žalba, pa je prvostpena presuda preinačena u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada plaće za vrijeme bolovanja za juni i dio jula 2004. godine, pa je tužiteljev tužbeni zahtjev u tom dijelu u cijelosti odbijen. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostpeni sud pravilno odbacio dio tužbenog zahtjeva kao neblagovremen, te da je u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu naknade plaće za vrijeme bolovanja za juni i dio jula 2004. godine, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su iznosi koje je tužitelj tražio tužbom ranije prebačeni na tužiteljev žiro-račun, da ih je preuzela svjedokinja Dragica Ličina koja je dala iskaz u prvostepenom posutpku i da ih je predala tužiteljevom punomoćniku, zbog čega se mora smatrati da je u tom dijelu tužitelj namiren.

7. Što se tiče odluke o naknadi na ime otpremnine, Okružni sud je zaključio da prvostepena presuda u tom dijelu nije pravilna zato što je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je pravo na otpremninu „autonomno pravo tužitelja i ustanovljeno je u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog odlaska u penziju“. Dalje, Okružni sud je naveo da se visina otpremnine obračunava u skladu sa odredbom člana 127. Zakona o radu, „što je potvrdio i Ustavni sud Republike Srpske u svojoj odluci broj U-11/02 od 01.03.2005. godine“. Stoga je, kako je dalje zaključio Okružni sud, pogrešan stav prvostepenog suda da je tužitelj ostvario pravo na otpremninu za samo dvije godine i pet mjeseci koliko je tužitelj radio kod apelanta nakon statusnih promjena, s obzirom da je nesporno utvrđeno da je tužitelj radio kod apelantovog prednika 21 godinu, pa mu stoga pripada otpremnina i za taj period u skladu sa nalazom vještaka.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud, u dijelu presude koji se tiče isplate otpremnine tužitelju, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je „pogrešno primijenio odredbu člana 55. tačka 7. ranije važećeg Opšteg kolektivnog ugovora koji se primjenjivao u momentu prestanka radnog odnosa tužitelja“. Apelant smatra da je tužitelju mogao biti dosuđen samo iznos koji je dosudio prvostepeni sud, budući da je tužitelju radni odnos prestao zbog odlaska u invalidsku penziju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/09 (Preduzeće za uslužne radove u… | Sudska praksa | Aktio