Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/09 (I. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1135/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1135/09, rješavajući apelaciju Ibre Hruljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Hruljevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

07-002140 od 14. januara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj RS: 316/04 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Hruljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002140 od 14. januara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS: 316/04 od 16. maja 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj RS: 316/04 od 16. maja 2007. godine uređena je međa između katastarskih parcela pobliže navedenih u rješenju koje su vlasništvo apelanta i Adila Suljića (u daljnjem tekstu: predlagatelj) i navedeno da se u tački „C“ završava uređenje međe između predmetnih parcela a sve prema priloženoj skici vještaka geodetske struke Adila Šakovića sa liste sudskih vještaka koja je sastavni dio predmetnog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predlagatelj 22. novembra 2004. godine podnio prijedlog u kome je predložio da sud, uz učešće vještaka geodetske struke, izađe na lice mjesta i izvrši uređenje međe između predmetnih parcela koje su njegovo i vlasništvo apelanta sa dijelovima 1/1 navodeći da su međašnji znaci između predmetnih parcela djelimično uništeni a da ih je djelimično pomjerio apelant. Nadalje, navedeno je da se apelant nije protivio navedenom prijedlogu (osim što je istakao da on nije pomjerao među) pa da je, u vezi s tim, Općinski sud proveo dokaze pobliže navedene presudi i da su, između ostalog, izvršeni i uviđaji na licu mjesta 27. septembra 2005. godine i 13. septembra 2006. godine na kojima je utvrđeno da su predmetne parcele susjedne i da su svi međašnji znaci osim jednog uništeni. U obrazloženju je navedeno i da je vještak geodetske struke sa liste sudskih vještaka izvršio identifikaciju predmetih parcela te da je nakon što su predlagač i apelant pokazali međe onako kako ih se oni sjećaju, identifikovao i spornu međašnju površinu i pri tom našao da je razlika između međe koju je pokazao predlagač i one koju je pokazao apelant 68m2. Nadalje je navedeno da je vještak utvrdio da stvarni dio razlike u površini između međe koju su pokazali učesnici u postupku i stvarne međe na originalnim planovima iznosi 120m2 te da vrijednost međašnje površine shodno saglasnim izjavama stranaka u postupku iznosi 2.400,00 KM a što predstavlja vrijednost koja ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da kako sporna međašnja površina niti njena vrijednost nisu osporene niti od jedne stranke u postupku, Općinski sud je „našavši da je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pristupio uređenju međa na temelju jačeg prava na način pobliže opisan kako u izreci rješenja tako i u pismenom nalazu vještaka geodetske struke.“

3. Općinski sud je, nadalje, naveo da predlagač nije prigovorio nalazu vještaka dok je apelant prigovor utemeljio na mišljenju da je vještak prilikom mjerenja na terenu mjerenje započeo sa sjeverne umjesto sa južne strane predmetnih parcela te da je pogrešno postavio tačku „A“ jer je ranije tu postojao drveni kolac koji je odvajao parcelu apelanta a koji je prema apelantovim navodima sklonio predlagač. Apelant je također prigovarao da međa treba od tačke „C“ da ide pravolinijski do željeznog profila koje se nalazi na terenu a ne krivudavo kako je to prikazano na skici vještaka te konačnoisticao i da skica mjesta koju je izradio vještak ne odgovara stanju u katastarskom operatu niti stanju kakvo mu je prezentirao geometar Ibrišim Brgulja kojeg je apelant lično angažovao i bez prisustva predlagača pokazao mu teren. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je vještak geodetske struke u cilju razjašnjenja navedenog nalaza i izjašnjenja na primjedbe apelanta istakao da je svojim mjerenjem od sjevera prema jugu izvršio povezivanje sa poligonskom mrežom i sa te tačke snimio donji dio parcele i povezao je sa sjevernim dijelom. Vještak je istakao da je potom izvršio kartiranje u razmjeri 1:2500 cijele parcele kako predlagača tako i apelanta i priklopio je originalnim planovima Općine Novi Grad i konačno odredio tačne međe prema avionskom snimanju iz 1968. godine.

4. Nadalje, navedeno je da je u pogledu istaknute apelantove primjedbe koja se odnosi na pravac tačke „C“ vještak „učinio tačnom tvrdnju da se u tom dijelu lomi međa ali da je to vidljivo u razmjeri 1:500 dok se u razmjeri 1:2500 to ne može prikazati što praktično znači da u tom slučaju međa izgleda pravolinijski. Pojašnjavajući da u razmjeri 1:2500 jedna desetinka milimetra iznosi 0,24 cm, a tačnost ljudskog oka je 0,2 mm što znači da to na terenu predstavlja granicu tolerancije od pola metra, naročito naglašavajući da se lom međe u tački „C“ odrazio u razmjeri 1:500 iz razloga što je u toj razmjeri tačnost mnogo veća, te je skicu mjesta u toj razmjeri pravio samo zbog njene preglednosti.“ Osim toga, navedeno je i da je, po mišljenju vještaka, apelant pogrešno poučen od strane vještaka Ibrišima Brgulje na kojeg se u postupku pozivao u pogledu uređenja međa te da mjerenje navedenog lica u ovom slučaju nema nikakve važnosti. S tim u vezi, a kako ni apelant ni predlagač nisu imali nikakvu primjedbu na ovo pojašnjenje vještaka, te kako apelant nije tražio novo vještačenje niti isticao nove prijedloge, Općinski sud je prihvatio predmetni nalaz vještaka kao stručan, objektivan i nepristrasan. Sud je naveo da iz same sadržine prigovora koje je istakao apelant jasno proizilazi da je nalaz vještaka Adila Šakovića nestručno protumačen, da su prigovori usmjereni u pravcu koji zadire u domen struke, nauke i vještine. Navedeno je te da se apelant svo vrijeme pozivao na skicu geometra Ibrišima Brgulje sadržanu u sudskom spisu koja u stvari predstavlja puko skiciranje položaja izvjesnih parcela sa oznakom površina, bez potpisa i pečata i drugih elemenata koje bi prestavljale ispravu. Sud je istakao da iz same skice proizilazi da se po noj ne može vrštiti vještačenje već samo po originalnim geodetskim kartama i planovima koji se nalaze u katastru i to upravo na način kako je to učinio vještak Adil Šaković, zbog čega je Općinski sud donio rješenje kao u dispozitivu.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 009-0-Gž-07-002140 od 14. januara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz stanja spisa evidentno da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka te savjesne i brižljive ocjene dokaza bitnih za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a naročito nalaza i mišljenja sudskog vještaka geometra, utvrdio među između posjeda apelanta i predlagača i uredio je i obilježio na način pobliže opisan u izreci prvostepenog rješenje i pri tom utvrdio da su prigovori apelanta neosnovani i odbio ih zbog čega te razloge i obrazloženja i Kantonalni sud prihvata u cjelosti. Nadalje, navedeno je i da je vještak u ovom sudskom postupku, nakon što je na licu mjesta na osnovu dokumetacije izvršio potrebna mjerenja kako to struka nalaže, uredio među između parcela apelanta i predlagača i na vidan način postavio međašne znakove nakon čega je apelant bez odobrenja suda napustio to mjesto zbog nezadovoljstva uspostavljenom međom a da pri tom nije naveo u čemu vidi nestručnost i pristrasnost vještaka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelant i u žalbi kao i u toku cijelog prvostepenog postupka pozivao na skicu geometra Ibrišima Brgulje ali da i u toku postupka a ni u žalbi nije postavio konkretne primjedbe niti eventualne prijedloge za ponovno vještačenje pa je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Adila Šakovića kao stručan, objektivan i nepristrasan zbog čega je ove žalbene navode apelanta odbio kao neosnovane. Kantonalni sud je također naveo da je i po mišljenju tog suda skica Ibrišima Brgulje bez uticaja na valjanost prvostepene odluke jer predmetna skica nema potpisa, pečata i drugih bitnih elemenata da bi mogla predstavljati valjan dokaz pred sudom dok je sudski vještak svoj nalaz i mišljenje dao na osnovu originalnih geodetskih karata i planova koji se nalaze u katastru općine Novi Grad. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava jer smatra da je predmetnom postupku nadležni prvostepeni sud, a što je prihvatio kao ispravno i drugostepeni sud, postupao suprotno odredbama člana 172. Zakona o vanparničnom postupku jer je među trebao urediti prije svega po kriterijima iz stava 1. navedenog člana što nadležni sud, prema apelantovom mišljenju, nije učinio. Apelant smatra da je drugostepeni sud morao po službenoj dužosti ocijeniti da li je prvostepeni sud uredio među prema odredbama relevantnog zakona. Nadalje, apelant navodida nije ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom jer mu je prvostepeni sud kao neukoj stranki trebao pružiti mogućnost da zaštiti svoju imovinu u istoj mjeri kao i suprotna strana zbog čega smatra da je prvostepeni sud iskazao i svoju pristrasnost u odnosu na suprotnu stranu te da je na taj način i diskriminiran a sve zbog svog socijalnog statusa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Prije nego što počne ispitivati navodna kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Evropskog suda da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv u vanparničnom postupku uređenja međa, budući je to pitanje blisko povezano s opsegom vlasništva i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnositelja zahtjeva tj. za slobodu uživanja njegovog vlasništva te podržavajući i svoju vlastitu praksu (vidi Europski sud, Debelić protiv Hrvatske presuda od 12. listopada 2006. godine, aplikacija broj 9235/04 i odluka Ustavnog suda broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv na konkretan slučaj.

10. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom odnosno da su nadležni sudovi postupali pristrasno ili da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno niti iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi apelanova neravnopravnost u smislu pristrasnost nadležnih sudova u postupanju ili proizvoljna primjena materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podjeća da činjenica da neke od dokaza koje je predložio apelant, konkretno skica vještaka geometra Ibrišima Brgulje na koju se u toku cijelog postupak apelant pozivao, nije prihvatio nadležni sud iz razloga što navedena skica nije ispunjavala zakonom propisane uvjete na osnovu kojih bi bila smatrana ispravom, ne predstavlja dovođenje apelanta u neravnopravan status sa suprotnom stranom kao ni pristrasno postupanje sudova niti sama po vodi sebi kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Ovo stoga jer su Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a što su u konkretnom slučaju nadležni sudovi i učinili i pri tom se pozvali na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant navodi i da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje te da su ga sudovi diskriminirali zbog njegovog socijalnog porijekla. Obzirom na zaključke Ustavnog suda iz prethodnih tačaka vezane za navodno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i na činjenicu da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran ne nudi nikakve dokaze i argumente u prilog svojim tvrdnjama niti iz činjeica predmeta proizilazi da je apelant u konkrentom postupku diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/09 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio