Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/09 (G. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1187/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1187/09, rješavajući apelaciju Gine Maksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gine Maksić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-09-000 285 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-07-006227-VI od 31. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gina Maksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 18. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 285 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-006227-VI od 31. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-006227-VI od 31. decembra 2008.

godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000 285 od 6. aprila 2009. godine, apelantica je oglašena odgovornom za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, pa je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM i obavezana je platiti troškove parničnog postupka. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica, 4. maja 2007. godine, pokušavajući da riješi spor oko međe sa komšijama, na način pobliže naveden u dispozitivu prvostepenog rješenja, nanijela „vidljive tjelesne povrede“ Mileni Makivić (u daljnjem tekstu: oštećena) u predjelu glave. Prvostepeni sud je naveo da je apelantica negirala svoju odgovornost, zbog čega je proveden dokazni postupak tokom kojeg su saslušani oštećena i drugi svjedoci uključujući i policajce koji su izašli na lice mjesta i koji su potvrdili da nisu bili očevici događaja, ali da su dolaskom na lice mjesta vidjeli da apelantica „drži motiku a da su na licu oštećene vidljive povrede“, o čemu postoji i medicinska dokumentacija. Prvostepeni sud je naveo da je dovodeći u vezu sve izvedene dokaze, zaključio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja bića prekršaja koji joj je stavljen na teret, pa je odbio njenu odbranu kao sračunatu na izbjegavanje odgovornosti.

3. Okružni sud je naveo da su neosnovani svi žalbeni prigovori protiv prvostepenog rješenja, jer su na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom izvedeni svi dokazi, analizom kojih je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o apelanticinoj odgovornosti i na osnovu čega je pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naročito odbio apelanticine žalbene navode o tome da je kao posljedicu udarca motikom oštećena morala pretrpjeti teže ozljede u vidu loma kostiju nosa ili vilice, navodeći da je nesporno utvrđeno da su na licu oštećene nastale „povrede u vidu crvenila i malog otoka“, što su potvrdili saslušani svjedoci i medicinska dokumentacija. Također, Okružni sud je naveo da u slučaju da su nastale teže povrede kako je to apelantica navela u žalbi, onda bi ona morala odgovarati krivično a ne prekršajno. Osim toga, Okružni sud je naveo da ne postoje bilo kakve naznake da je apelantica djelovala u nužnoj odbrani, niti se može govoriti o dozvoljenoj samopomoći. Također, Okružni sud je naveo da je „očigledno da između porodica [apelantice] i oštećene postoji dug istorijat međusobne netrpeljivosti koji je rezultirao i sa nekoliko sudskih presuda [...] od smetanja posjeda, preko krivične odgovornosti Željka Makivića zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti, gdje se u ulozi oštećenog nalazi suprug [apelantice]“. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, nije zadatak tog suda „da raspravlja razloge i uzroke njihovih međusobnih sukoba, već da ispita pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda koji se odnose na prekršajnu odgovornost [apelantice].

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije, apelantica navodi da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje zato što nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, a naročito iskaze svjedoka čije su izjave bile „neutemeljene na činjenicama“, te da nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su je oglasili odgovornom za prekršaj. Također, smatra da su joj navedena prava prekršena i zato što Okružni sud „nije uvažio osnovane žalbene navode“ zbog čega je „nezakonito i neosnovano odbio“ njenu žalbu protiv prvostepenog rješenja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da ona ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/09 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio