Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/09 (M.S.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Predmeti (1)
AP-1199/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1199/09, rješavajući apelaciju M.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» b. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002553 08 U od 1. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002553 08 U od 1. aprila 2009. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002553 08 U od 1. aprila 2009. godine odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01/1-1247275790 od 4. novembra 2008. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon). U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je apelant rođen 19. augusta 1970. godine i da je kao vojnik bio pripadnik Oružanih snaga BiH u vremenu od 14. juna 1992. godine do 31. marta 1994. godine i da je vršeći vojnu dužnost ranjen 24. septembra 1992. godine i 14. februara 1993. godine. Navedeno je i da je apelant 13. decembra 1993. godine kao vojnik proglašen nesposobnim za vojnu službu te rješenjem Komande vojne jedinice 5454 od 30. marta 1994. godine otpušten iz Armije R BiH sa tim datumom. Utvrđeno je i da je rješenjem Općinske službe za boračka pitanja općine Novi Grad Sarajevo broj 04-41-6876/04 od 6. januara 2005. godine apelantu na osnovu navedenih ranjavanja priznat status ratnog vojnog invalida sa 80% invaliditeta i saglasno tome priznata mu sva prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
3. Kantonalni sud je naveo da je članom 13. tačka 1. Zakona („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/89) propisano da je vojni osiguranik u smislu ovog zakona lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Prema navodima Kantonalnog suda, članom 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji R BiH („Službeni list R BiH“ br. 11/92, 8/93, 17/93, 1/94, 13/94, 14/94, 16/94, 4/95 i 20/95) propisano je da su lica na službi u Armiji: vojna lica, radnici na službi u Armiji i građani po ugovoru na radu u Armiji, te da su vojna lica u smislu ovog zakona aktivna vojna licavojnici i lica u rezervnom sastavu dok se nalaze na vojnoj dužnosti u Armiji, dok je stavom 2. ovog člana propisano da su aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali. Također je navedeno da je članom 63. Zakona propisano da se PIO aktivnih vojnih lica uređuje propisima o PIO vojnih osiguranika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da cijeni pravilnim utvrđenje tuženog da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima vojnih osiguranika odnosno po Zakonu jer apelant nije bio aktivno vojno lice u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji R BiH te mu ni ne pripada pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o PIO vojnih osiguranika pa je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da tužbeni prigovor apelanta da je u zahtjevu i žalbi zatražio da mu upravni organi nalože da prekine radni odnos kako bio ostvario pravo na vojnu penziju a kako su to učinili i njegovom poimenično navedenom kolegi, Kantonalni sud je cijeni kao irelevantan za rješenje predmetnog upravnog spora te naveo i da upravni organi imaju dužnost da postupaju po podnesenom zahtjevu u rokovima i na način propisan zakonom ali da ne postoji njihova savjetodavna obaveza prema podnosiocima zahtjeva.
4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant kršenje ovih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u postupku utvrđeno da je bio vojnik, da nema čin oficira i da je bio vojni obveznik ali da nema pravo na invalidsku penziju i pored činjenice da je ocijenjen nesposobnin za vojnu službu zbog ranjavanja. Apelant smatra da činjenica da je oglašen nesposobnim za vojnu službu ne može biti razlog za demobilizaciju jer je u ratu služba mogla „isključivo prestati pogibijom, ocjenom nesposobnosti za vojnu službu, sticanjem 60 godina života i raspoređivanjem u civilnu zaštitu ili radnu obavezu“. Apelant smatra da je u vezi sa navedenim diskriminiran u odnosu na ostale vojne invalide.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za sticanje vojne penzije pri tom navodeći da apelant ne ispunjava uvjete propisane članom 63. Zakona budući da je oglašen nesposobnim za vojnu službu i demobiliziran i s tim u vezi nije imao status aktivnog vojnog lica, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je diskriminiran u odnosu na ostale vojne invalide. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran ne nudi nikakve argumete i dokaze iz kojih bi se eventualno moglo zaključiti da je diskriminiran u smislu različitog postupanja u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti, obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke o nekršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, takav zaključak proizilazi iz činjenica konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na nedikriminaciju iz člana II/4 ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović