Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1203/09 (D. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni spor
- Penzija
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1203/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu:predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1203/09, rješavajući apelaciju D.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003080 09 U od 6. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003080 09 U od 6. aprila 2009. godine. Apelant je 4. januara 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1104168076 od 9. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon) uz obrazloženje da apelant nije imao status vojnog osiguranika.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Federalnom zavodu za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) koji je rješenjem broj 01/1-1104168076 od 1. decembra 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom podnesenom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 003080 09 U od 6. aprila 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud ispitujući zakonitost osporenog rješenja u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima ocijenio da tužba nije osnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem tuženi prihvatio prvostepeno rješenje o odbijanju apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po odredbama Zakona obrazlažući da je to rješenje doneseno u skladu sa članom 13. tog zakona i članom
63. Zakona o službi u Armiji R BiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz podataka u spisu proizilazi da je utvrđeno da je apelant rođen 12. jula 1956. godine, da je bio pripadnik Patriotske lige „Vlasenica“ i pripadnik Armije R BiH u periodu od 30. oktobra 1991. godine do 4. septembra 1992. godine kada je na vojnoj dužnosti pri izvršenju zadatka ranjen zbog čega je nalazom, ocjenom i mišljenjem Vojno-ljekarske komisije Okružnog štaba oružanih snaga u Tuzli broj II-375/2997 od 12. jula 1993. godine proglašen nesposobnim za vojnu službu. Nakon toga, apelant je počev od 4. maja 2005. godine ostvario pravo na invalidsku penziju po općim propisima na osnovu privremenog rješenja prvostepenog organa od 23. augusta 2005. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 13. tačka 1. Zakona propisano da je vojni osiguranik, u smislu ovog zakona, lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Nadalje, navedeno je da je članom 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji R BiH („Službeni list R BiH“ br. 1/92, 8/03, 17/93, 1/94, 13/94, 14/94, 16/94, 4/95 i 20/95) propisano da su lica na službi u Armiji: vojna lica, radnici na službi u Armiji i građani po ugovoru na radu u Armiji, te da su vojna lica u smislu ovog zakona aktivna vojna lica, vojnici i lica u rezervnom sastavu dok se nalaze na vojnoj dužnosti. Stavom 2. ovog člana, prema navodima Kantonalnog suda, propisano je da su aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali a članom 63. Zakona da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o PIO vojnih osiguranika.
5. Imajući u vidu navedene podatke iz spisa kao i navedene relevantne propise, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno utvrđenje upravnih organa da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona odnosno propisima o PIO vojnih osiguranika jer apelant nije bio aktivno vojno lice u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji R BiH te da mu, s tim u vezi, ne pripada pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o PIO vojnih osiguranika te je odbio apelantovu tužbu.
6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant kršenje ovih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u postupku utvrđeno da je bio vojnik, ali da nema pravo na invalidsku penziju i pored činjenice da je ocijenjen nesposobnim za vojnu službu zbog ranjavanja. Apelant smatra da činjenica da je oglašen nesposobnim za vojnu službu ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva jer je u ratu služba mogla „isključivo prestati pogibijom, ocjenom nesposobnosti za vojnu službu, sticanjem 60. godina života i raspoređivanjem u civilnu zaštitu ili radnu obavezu“. Apelant smatra da je u vezi sa navedenim diskriminiran u odnosu na ostale vojne invalide pa kao dokaz za svoje tvrdnje dostavlja rješenja tuženog kojim je priznato pravo na penziju Mustafi Dragolju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je odbio apelantovu tužbu odnosno dao razloge zašto je zahjev apelanta za sticanje vojne penzije neosnovan navodeći da apelant ne ispunjava uvjete propisane članom 63. Zakona budući da je oglašen nesposobnim za vojnu službu i demobiliziran i s tim u vezi nije imao status aktivnog vojnog lica, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je diskriminiran u odnosu na ostale vojne invalide i s tim u vezi dostavlja rješenja o priznavanju prava na penziju Mustafi Dragolju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran ne nudi nikakve argumete i dokaze iz kojih bi se eventualno moglo zaključiti da je diskriminiran u smislu različitog postupanja u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti, obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, takav zaključak proizilazi iz činjenica konkretnog predmeta. Ovo osobito imajući u vidu da iz rješenja koja je apelant dostavio kao dokaz za svoje tvrdnje proizilazi da se radi o drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji jer je navedeno lice imalo status aktivnog vojnog lica (bio je aktivno vojnik Oružanih snaga do 1997. godine) i kao vojnom osiguraniku priznato mu je pravo na starosnu a ne invalidsku penziju. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović