Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/09 (A. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1224/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1224/09, rješavajući apelaciju Ane Bubalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Bubalo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 151 od 29. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 139 od 10. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-267/04 od 21. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Bubalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 151 od 29. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-
Gž-06-000 139 od 10. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-267/04 od 21. novembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-267/04 od 21. novembra 2005. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog D.M. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete zbog klevete, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je traženo da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete, pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, a što je prouzrokovano radnjama tuženog koji je navodno iznosio neistinite tvrdnje o njihovom odnosu, isplati iznos od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz nadoknadu troškova parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.140,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su tokom postupka izvedeni dokazi uvidom u nalaz i mišljenje vještaka dr. Dragana Sorajića od 23. maja 2005. godine, u nalaz i mišljenje dr. Dušana Vlatkovića od 27. oktobra 2005. godine, u dopis CJB Trebinje od 26. oktobra 2005. godine, u kopiju potvrde za apelanticu, u kopiju potvrde za tuženog, u kopiju evidencije radnika Medicinskog centra Trebinje za juni mjesec 1995. godine, u otpusnicu iz bolnice od 25. decembra 1996. godine, u rendgenološki nalaz i mišljenje dr. Dragana Sorajića od 8. septembra 2004. godine i 16. marta 2005. godine, saslušanjem svjedoka B.M., M.M. i saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke, na okolnosti učinjenih radnji od tuženog, te saslušanjem svjedoka S.R., Ž.B. i U.B. i saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke na okolnost da tuženi nije izvršio klevetu prema apelantici.
4. Apelantica je u svom iskazu istakla da je u septembru mjesecu 2004. godine sjedila u konobi «Feal» sa B.M. koji joj je tom prilikom rekao da je jednom došao u radionicu kod S.R. gdje je bilo više radnika, a S.R. je rekao B.M. da je tuženi ušao u radionicu i rekao: «Gdje vam je gazda, otkad je on sa njom ja više tu ne mogu doći, vodao sam je po Crnoj Gori, šta je pričala mužu i djeci i spavao sam s njom». Apelantica je izjavila da joj je B.M. ispričao još neke detalje, te da je nakon toga uzela taksi i krenula da traži S.R. kojeg je našla ubrzo i koji joj je ponovio sve ono što joj je ispričao B.M., da je S.R. pitala da li zna da li je tuženi u gradu, što S.R. nije znao, pa je sa taksistom nastavila tražiti tuženog, da je otprilike znala gdje živi, da je pronašla kuću gdje živi tuženi, da joj je njegova supruga otvorila vrata, ali se tuženi nije pojavljivao, da je rekla njegovoj supruzi da će ga tužiti, te da joj je bilo teško i da je osjećala bolove nakon čega se javila dr. Draganu Sorajiću na pregled.
5. Iz izjave svjedoka B.M. sud je utvrdio da je on od svog poslovnog saradnika saznao, odnosno da mu je rečeno da je jedan čovjek vodio apelanticu u Crnu Goru, da je iz razgovora saznao da su to bili intimni odnosi, a tu informaciju mu je pružio S.R., da ne poznaje tuženog, a da apelanticu poznaje više od 20 godina, da su kućni prijatelji, te da je koristila usluge njegove firme za opremanje svog salona.
6. Također je u obrazloženju presude prvostepeni sud naveo da je iz izjave svjedoka S.R., utvrdio da on o predmetnom slučaju ne zna ništa, da se ničega ne sjeća, da ne zna da li su tuženi i apelantica boravili u Crnoj Gori, te da je izvršeno suočenje B.M. i S.R., gdje je S.R. rekao da se ne sjeća svoje izjave. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je iz izjave svjedoka B.M., utvrdio da mu je apelantica kućna prijateljica, da on apelanticu poznaje više od 20 godina, da je koristila usluge njegove firme za opremanje svog salona, te da s obzirom na sve navedeno sud nije prihvatio izjavu svjedoka kao istinitu. Također, sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da tuženi nije u radnji svjedoka S.R. iznosio nikakve priče da je boravio sa apelanticom u Danilovgradu, jer je to istakao i svjedok S.R., pa samim tim nije ni kriv za njene zdravstvene poremećaje, niti je obavezan nadoknaditi joj nematerijalnu štetu jer apelantica tu štetu nije dokazala, a članom 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) je predviđeno da je tužitelj dužan da iznese sve dokaze na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, što apelantica nije učinila, a na njoj je bio teret dokazivanja. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete («Službeni glasnik RS» broj 37/01), odbio tužbeni zahtjev apelantice nalazeći da nije dokazala da je tuženi iznosio nešto neistinito što bi naštetilo ugledu apelantice.
7. Apelantica je protiv prvostepene presude izjavila žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga ističući da je prvostepena presuda donesena na osnovu izostanka pravilne ocjene dokaza i da se pažljivijim zapažanjima o činjenicama datim u obrazloženju presude ne može steći uvjerenje o dokazima na kojima sud zasniva presudu, odnosno da li zahtjev apelantice odbija iz razloga tačnosti činjenica o njenom boravku u hotelu sa tuženim ili zahtjev odbija iz razloga nepostojanja neistinitih iznošenja od strane tuženog. Također, apelantica u žalbi navodi da je prvostepeni sud imao subjektivan pristup dokazima tuženog, jer sud svjesno mimoilazi njihovu manjkavost, dok sa druge strane objektivne dokaze apelantice (evidencija prisustva na radu, datum operacije, iskazi svjedoka, vještačenje apelantice od strane neuropsihijatra) sud uopće ne cijeni.
8. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 139 od 10. novembra 2006. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda broj P-267/04 od 21. novembra 2005. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud iz dokaza koje su izvele parnične stranke zaključio da apelantica nije dokazala da je tuženi iznio spornu informaciju kako je to ona tvrdila, te da je, isto tako, prihvatio da je tokom postupka dokazano od strane tuženog da je apelantica zaista boravila u navedenom periodu u hotelu «Zeta» kao i tuženi. Također, sud je istakao da je odluka prvostepenog suda kojom je odbio tužbeni zahtjev, na osnovu utvrđenih činjenica, pravilna. Nadalje, sud je konstatovao da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete, jer se prema odredbi člana 4. tog zakona, navedeni zakon primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe. Naime, prema tvrdnji apelantice, u konkretnom slučaju, radilo bi se o iznošenju informacije iz privatnog života apelantice. Drugostepeni sud je naveo da se iznošenje sastoji u saopćavanju drugom svoga ličnog saznanja ili uvjerenja, a takvo iznošenje, ukoliko je neistinito i ukoliko se ne radi o izražavanju mišljenja može da predstavlja klevetu i osnov za naknadu štete oklevetanom licu zbog povrede njegovog ugleda, shodno čl. 6. i 11. Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, sud je istakao da je apelantica bila dužna, shodno odredbi člana 7. ZPP-a, da dokaže tvrdnju da je tuženi zaista i saopćio drugom informaciju iz njenog ličnog života, u navedenom obliku i kako je tvrdila tokom postupka.
9. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tokom postupka apelantica to nije dokazala, a to prije svega proističe iz iskaza svjedoka S.R. za koga je apelantica upravo tvrdila da je on čuo i prenio riječi tuženog, ali je, međutim, u svom iskazu navedeni svjedok istakao da tu informaciju nije čuo, niti da o tome išta zna. Sud je konstatovao da se zbog toga ne mogu prihvatiti žalbeni navodi kao osnovani, jer su razlozi prvostepene presude dovoljni i jasni i iz njih se nesumnjivo može zaključiti da, kao što je već navedeno, apelantica nije dokazala da je tuženi iznio spornu informaciju iz njenog ličnog života. Najzad, sud je konstatovao da osim što je, kao što je već navedeno, obaveza apelantice bila da dokaže svoju tvrdnju da je tuženi iznio drugome (svjedoku S.R.), svoje lično saznanje iz njenog privatnog života, uslov za odgovornost tuženog bio je i taj da je izražavanje neistinito, jer prema odredbi člana 6. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete neće se odgovarati za klevetu, pored ostalog, i kada je izražavanje u suštini istinito.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 151 od 29. januara 2009. godine revizija apelantice izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 139 od 10. novembra 2006. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pravilna, da je članom 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisana odgovornost svakog poslovno sposobnog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, da je članom 7. navedenog zakona propisan standard dokazivanja, te da je članom 11. propisana namjera nadoknade štete nanesene klevetom, proporcionalnost naknade i bitne okolnosti od značaja za utvrđenje naknade. Nadalje, sud je istakao da je, prema činjeničnim navodima tužbe, apelantica posredno saznala za navodnu klevetu učinjenu od strane tuženog tako što ju je o tome obavijestio B.M.. Saslušan kao svjedok B.M. je naveo da nije bio prisutan kada je tuženi navodno za apelanticu iznio detalje o njihovom odnosu, jer je on tu informaciju saznao posredno od S.R.. Saslušan kao svjedok S.R. je naveo da on ne zna ništa, da se ničega ne sjeća i da on B.M. nije prenio informaciju o navodnoj kleveti koju je tuženi rekao za apelanticu.
11. Shodno tome, sud je konstatovao da apelantica nije dokazala izvedenim dokazima da je tuženi 6. septembra 2004. godine pred S.R. i drugim licima, koje nije navela niti predložila njihovo saslušanje, iznio ili prenio izražavanje o njihovim odnosima, čime bi joj nanio štetu povredom časti i ugleda, te da je iz tog razloga pobijanom odlukom pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Najzad, sud je naveo da revizioni navodi da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, posebno potvrde o boravku u hotelu, obavijest CJB Trebinje o broju lične karte apelantice i dokaze koji se tiču boravka apelantice na poslu u spornom periodu od 20. juna 1995. godine do 22. juna 1995. godine, nisu od uticaja na pravilnost drugostepene odluke, jer se svi navedeni dokazi odnose na utvrđivanje odnosno pobijanje iznesenih navoda o zajedničkom boravku u hotelu «Zeta» u Danilovgradu i bili bi od važnosti da je prethodno apelantica dokazala da je tuženi počinio klevetu. U vezi s tim, sud je naveo da kod okolnosti da apelantica nije dokazala da je tuženi iznosio ili pronosio izražavanje nečeg neistinitog o njoj trećem licu, utvrđivanje činjenice da li su stranke zaista zajedno boravile u hotelu u Danilovgradu, nebitno je za rješavanje spornog odnosa.
12. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je presudom Vrhovnog suda počinjena povreda prava na pravično suđenje jer navedena presuda nije dala valjane razloge u tvrdnji da nižestepeni sudovi nisu počinili povrede odredaba parničnog postupka i izvršili pogrešnu primjenu materijalno pravnih odredaba. Naime, apelantica ističe da je iznošenje neistinitih navoda i tvrdnji koje su dovele do povrede njene časti i ugleda u postupku dokazala. Također, apelantica navodi da je na pogrešnu primjenu materijalno pravnih odredaba ukazivano uslijed činjenice da izostaje primjena člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a vrši se primjena člana 6. Zakona o zaštiti od klevete.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je navode identične apelacionim apelantica isticala i u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime sudovi su zaključili, suprotno navodima apelacije, da apelantica nije dokazala da je tuženi S.R. i drugim licima iznio ili prenio izražavanje o njihovim odnosima što bi naštetilo ugledu apelantice i time počinio klevetu, zbog čega je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović