Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1246/09 (K.P.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1246/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1246/09, rješavajući apelaciju K.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002474 08 U od 13. aprila 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1-1197901293 od 21. oktobra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Sarajevo matični broj 1197901293 od 23. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002474 08 U od 13. aprila 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj 01/1-1197901293 od 21. oktobra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) matični broj 1197901293 od 23. juna 2008. godine. Apelant je 5. januara 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Službe matični broj 1197901293 od 23. juna 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armije BiH) u periodu od 18. septembra 1991. do 22. decembra 1995. godine, te da je bio ranjen na vojnoj dužnosti 13. oktobra 1992. i 20. aprila 1993. godine. Takođe, Služba je navela da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Više vojnoljekarske komisije od 7. decembra 1993. godine apelant proglašen nesposobnim za vojnu službu. Nadalje je navedeno da je prema odredbama Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o službi u Armiji BiH), koji je bio na snazi u vrijeme otpuštanja apelanta iz vojne službe, apelant u tom momentu imao status vojnog obveznika, odnosno vojnog lica – vojnika, što je utvrđeno na osnovu člana 3. navedenog Zakona. Budući da apelant nije imao status aktivnog vojnog osiguranika, Služba je navela da se na njega ne odnose odredbe člana 63. Zakona o službi u Armiji BiH. Naime, Služba je ukazala da se prema navedenom zakonu penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. S obzirom da apelant nije imao status aktivnog vojnog lica, Služba je zaključila da apelant ne ispunjava uslove iz čl. 13. i 14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ" br. 7/85, 74/87 i 20/89 i "Službeni list R BiH" br. 2/92 i 13/94), te je stoga odlučila kao u dispozitivu rješenja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Federalni zavod je donio Rješenje matični broj 01/1-1197901293 od 21. oktobra 2008. godine kojim je odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant bio pripadnik Armije BiH u periodu od 18. septembra 1991. do 22. decembra 1995. godine. Federalni zavod je dalje naveo da iz nalaza, ocjene i mišljenja Više vojnoljekarske komisije Vojne jedinice 5021 broj 10916 od 7. decembra 1993. godine proizlazi da je apelant proglašen nesposobnim za vojnu službu u činu vojnika, zbog čega je Rješenjem Komande VJ 5454 broj 06/204-32 od 31. marta 1994. godine otpušten iz Armije BiH. Federalni zavod se pozvao na odredbe člana 13. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika kojima je propisano da su vojni osiguranici, u smislu ovog zakona, lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Takođe, Federalni zavod se pozvao na odredbe člana 14. navedenog Zakona kojima je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika stiče lice kojem je prestalo svojstvo vojnog osiguranika, a koje je u momentu prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uslove za sticanje prava po ovom Zakonu. Federalni zavod je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da su pravo po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika mogla ostvariti lica koja su u momentu ispunjavanja uslova predviđenih tim Zakonom imala svojstvo vojnog osiguranika. Federalni zavod je ukazao da se prema odredbama člana 63. Zakona o službi u Armiji BiH penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a da se aktivnim vojnim licem u smislu člana 3. stav 2. tog Zakona smatraju podoficiri, oficiri i generali. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te citirane zakonske odredbe, Federalni zavod je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se apelantu prizna pravo na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, budući da apelant u momentu prestanka vojne službe nije imao status vojnog osiguranika.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 002474 08 U od 13. aprila 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika propisano da je vojni osiguranik, u smislu ovog Zakona, lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji BiH propisano da su aktivna vojna lica – podoficiri, oficiri i generali, dok je odredbama člana 63. tog Zakona propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. S obzirom da je nesporno da apelant u momentu otpusta iz službe u Armiji BiH (31. mart 1994. godine) nije imao status aktivnog vojnog lica u smislu odredaba člana 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji BiH, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje invalidske penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Kantonalni sud, postupajući po tužbi N.R., donio presudu u kojoj je naveo da se, u smislu odredaba člana 37. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, vojnim osiguranicima smatraju i ratni vojni invalidi od I do VI grupe. U vezi s tim, apelant navodi da je on ratni vojni invalid VI grupe, te da se stoga ima smatrati vojnim osiguranikom. Takođe, apelant navodi da je Služba, povodom zahtjeva M.D., donijela rješenje kojim je tom licu, koji je bio vojnik, priznala status vojnog osiguranika i priznala pravo na penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, te u prilog svojim navodima dostavio navedeno rješenje. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na ostale ratne vojne invalide.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Kantonalni sud i upravni organi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona o službi u Armiji BiH, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Što se tiče apelantovog pozivanja na odredbe člana 37. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe regulišu način određivanja invalidske penzije vojnim osiguranicima – vojnim invalidima od I do VI grupe, dakle licima koja, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, već imaju status vojnih osiguranika. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da se iz navedenih zakonskih odredaba nikako ne može izvesti zaključak da je lice koje je vojni invalid od I do VI grupe samim tim vojni osiguranik u smislu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, kako to pogrešno zaključuje apelant. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje da činjenica da je nadležni organ u drugom predmetu donio drugačiju odluku, sama po sebi, nikako ne znači da je apelant diskriminisan u predmetnom postupku, pogotovo kad se uzme u obzir obrazloženje Ustavnog suda u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje i pravom na imovinu iz prethodne tačke ove Odluke. S obzirom da apelant, osim paušalnog pozivanja na drugačije odlučenje u drugom predmetu, nije ponudio argumente i dokaze koji bi ukazali na vjerovatnoću da je diskriminisan u predmetnom postupku, u smislu da se prema apelantu bez razumnog opravdanja postupalo drugačije u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1246/09 (K.P.) | Sudska praksa | Aktio