Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1265/09 (E.M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Banka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1265/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1265/09, rješavajući apelaciju E.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.M. podnesena zbog neprovođenja u cjelosti Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj I-5033/05 od 19. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potoka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja u cjelosti Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-5033/05 od 19. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-871/03-II od 11. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-265/05 od 21. aprila 2005. godine, obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane da apelantu isplati na ime plata za februar i mart 2001. godine iznose od po 437,00 KM, na ime regresa za godišnji odmor za 2000. godinu iznos od 409,50 KM, za 2001. godinu iznos od 428,77 KM i za 2002. godinu iznos od 476,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 18% do 6. decembra 2001. godine, a od 7. decembra 2001. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 12%.

3. Apelant je 13. septembra 2005. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Mostaru, protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa izvršenika kod Upi banke d.d. Sarajevo i prenosom zaplijenjenog iznosa na transakcijski račun apelantovog punomoćnika.

4. Općinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje broj I-5033/05 od 19. septembra 2005. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

5. Općinski sud je 23. marta 2006. godine predmetno rješenje o izvršenju dostavio Upi banci d.d. Sarajevo na provođenje.

6. Apelant je podneskom od 18. oktobra 2007. godine obavijestio Općinski sud da je Upi banka d.d. Sarajevo, 11. oktobra 2007. godine, djelimično postupila po rješenju o izvršenju. U predmetnom podnesku apelant je naveo da banka nije obračunala i isplatila kamate za period od 28. novembra 2004. do 11. avgusta 2005. godine, dok je za period od 12. avgusta 2005. godine obračunala kamatu manju od kamate koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate.

7. Općinski sud je apelantov podnesak 25. oktobra 2007. godine dostavio na izjašnjenje Upi banci d.d. Sarajevo. Banka je 3. januara 2008. godine obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje o izvršenju provedeno, te u prilogu dostavila fotokopiju dnevnika proknjiženih stavki naloga na isplaćeni iznos.

8. Apelant je u podnesku od 31. januara 2008. godine naveo da je netačna tvrdnja Upi banke d.d. Sarajevo da je rješenje o izvršenju provedeno, te zatražio od Općinskog suda da naloži banci da u cjelosti provede predmetno rješenje o izvršenju.

9. Općinski sud je apelantov podnesak 6. februara 2008. godine dostavio na izjašnjenje Upi banci d.d. Sarajevo. Općinski sud je 17. oktobra 2008. godine poslao urgenciju Intesi Sanpaolo banci d.d. BiH, kao pravnom sljedniku Upi banke d.d. Sarajevo, radi izjašnjenja na apelantov podnesak. Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH je 22. oktobra 2008. godine obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje o izvršenju provedeno, te u prilogu dostavila dokaz o strukturi uplate.

10. Općinski sud je 18. februara 2009. godine dostavio apelantu podnesak Intese Sanpaolo banke d.d. BiH, uz napomenu da je odredbama člana 175. Zakona o izvršnom postupku regulisana eventualna odgovornost banke ukoliko nije postupljeno u skladu sa rješenjem o izvršenju.

11. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelant navodi da Općinski sud nije u cjelosti proveo predmetno rješenje o izvršenju. Naime, apelant navodi da banka nije obračunala kamatu shodno odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate,te kako je to izvršnom ispravom utvrđeno, već je primijenila odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza F BiH. Apelant navodi da je na taj način banka samovoljno izmijenila izvršnu ispravu, a Općinski sud nije poduzeo ništa da tu samovolju spriječi. Apelant navodi da je ukazivao Općinskom sudu na navedeno, ali da se taj sud nije izjasnio u vezi apelantovih navoda da je banka pogrešno obračunala kamate, te da mu je na taj način onemogućen pristup sudu. Takođe, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer Općinski sud ni nakon tri godine nije proveo svoju odluku, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. Konačno, apelant navodi da je postupanjem Općinskog suda stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na desetine osoba koje su u sudskim postupcima u cjelosti namirile svoja potraživanja tj. kojima su isplaćene zakonske zatezne kamate u skladu sa izvršnom ispravom.

12. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) relevantne odredbe glase:

Član 39. stav 2.

Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.

Član 64.

Dovršenje izvršenja

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 175. Odgovornost banaka za štetu

Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud primjećuje da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru utvrđena obaveza tužene (izvršenik) da apelantu, na ime plata i regresa, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što rješenje o izvršenju nije u cijelosti provedeno, jer banka nije pravilno obračunala zakonske zatezne kamate.

15. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ističe da bi tumačenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na način kao da se ono tiče isključivo vođenja postupka vodilo sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao "integralni dio suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03, od 17. prosinca 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza osiguravanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. listopada 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, već naprotiv da je Općinski sud kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje od 13. septembra 2005. godine, donio rješenje o izvršenju od 19. septembra 2005. godine, dakle u roku od šest dana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, po prijemu apelantove obavijesti da je banka djelimično postupila po rješenju o izvršenju, zatražio od banke da se izjasni u vezi apelantovih navoda, te izjašnjenje banke proslijedio apelantu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, uz ponovno izjašnjenje banke da je rješenje o izvršenje provedeno u cjelosti, jasno ukazao apelantu na odredbe člana 175. Zakona o izvršnom postupku kojima je regulisana odgovornost banaka u slučaju kada ne postupe u skladu sa rješenjem o izvršenju. Naime, odredbama člana 175. Zakona o izvršnom postupku je propisano da "banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete". Dakle, apelant je imao mogućnost da, shodno navedenim zakonskim odredbama, potražuje naknadu štete od banke ukoliko banka nije pravilno obračunala zakonske zatezne kamate, odnosno ukoliko nije postupila u skladu sa predmetnim rješenjem o izvršenju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu, te samim tim i navodi da Općinski sud još uvijek nije proveo predmetno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na "pristup sudu" i prava na "suđenje u razumnom roku" kao elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Nadalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Budući da se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na navodima o neprovođenju rješenja o izvršenju u cjelosti, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove Odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Takođe, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično i pravom na imovinu. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može biti dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku, budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove Odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1265/09 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio