Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1282/09 (D. K., Ž. K. i Ž. K.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Konverzija i denominacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1282/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1282/09, rješavajući apelaciju Dušana Kozomare i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Kozomare, Željke Kozomara i Želimira Kozomare podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 714 od 11. februara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-
1644/04 od 10. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Kozomara, Željka Kozomara i Želimir Kozomara (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 714 od 11. februara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1644/04 od 10. maja 2007. godine.
2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj P-616/04 od 4. juna 2004. godine kojom je obavezao „Novu Banjalučku banku“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu Dušanu Kozomara na ime duga isplati iznos od 23.915,00 KM a svim apelantima solidarno iznos od 12.489,00 KM, sa zakonskom kamatom od 4, juna 2003. godine, kao i da im solidarno naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog (protutužitelja) kojim je tražio da mu apelanti isplate iznos od 12.135,00 KM sa ugovorenom kamatom od 10% i zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti pokrenuli postupak tužbom (od 22. marta 2000. godine) u kojoj u naveli da je apelant Dušan Kozomara oročio novčana sredstva kod tuženog, kao i njegova supruga (Ankica Kozomara, majka Željke Kozomara i Želimira Kozomara) na period od 19 godina, sa kamatom od 8% godišnje, a rok za istek oročenja bio je 5. septembar 1997. godine. Apelanti su u tužbi naveli da su na osnovu ugovora o oročenju dobili stambeni kredit, te da su kredit vratili a tužena nije ispunila svoju obavezu iz ugovora o oročenju, pa su tražili da sud obaveže tuženog da apelantu Dušanu Kozomara isplati iznos od 23.915,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, od 4. juna 2003. godine, a svim apelantima solidarno 12.489,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. juna 2003. godine. Tuženi je u toku postupka naveo da je uslijed denominacije dinara iznos iz oba ugovora potpuno obezvrijeđen, zbog čega je došlo do nemogućnosti ispunjenja ugovora. Tuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare te je podnio protutužbu kojim je tražio da mu apelanti vrate iznos od 12.135,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Osnovni sud je naveo je nakon provedenog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su zaključeni ugovori o oročenju dinarskih sredstava za dobijanje stambenog kredita, kao i da je tuženi odobrio stambeni kredit apelantu Dušanu Kozomara i Ankici Kozomara. Osnovni sud je naveo da je sporno da li je iznos stambenog kredita u cijelosti uplaćen i da li apelantima pripada pravo da traže isplatu valorizovanog iznosa oročenih dinarskih sredstva, kao i da li je nastupila zastara.
5. Osnovni sud je naveo da su apelanti aktivno legitimisani odnosno da su nasljednici iza Ankice Kozomara. Osnovni sud je naveo da tuženi nije osporio da je zbog denominacije kredit sveden na nulu, te da je takav kredit smatrao vraćenim i izdao apelantima brisovne dozvole. Osnovni sud je na osnovu uplatnica priloženih u spis zaključio da su apelanti izvršili uplatu 132 rate kredita dok za 48 mjesečnih rata nije bilo uplatnica. Osnovni sud je naveo da nije sporno da su apelanti imali rok otplate kredita 15 godina, da je ugovor zaključen 5. septembra 1978. godine da je rok otplate isticao 5. septembra 1993 godine, kao i činjenica da je zadnja rata kredita uplaćena 20. januara 1990. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da su apelanti od tužene dobili brisovne dozvole 20. marta 1991. godine na kojim piše da je kredit vraćen u cijelosti .
6. Osnovni sud je zaključio da su apelanti vratili kredit tuženom koji je uslijed denominacije bio obezvrijeđen. Osnovni sud je naveo da je tuženi propustio da traži da se kredit vrati u revalorizovanom iznosu već je apelantima izdao brisovne dozvole.
7. Osnovni sud je nadalje naveo da su apelanti oročili dinarska sredstva na period od 19 godina, koji je rok isticao 5. septembra 1997. godine. Od toga dana, prema mišljenju Osnovnog suda tuženi je u obavezi da ispuni svoju obavezu prema ugovoru o oročenim sredstvima i to u skladu sa članom 6. navedenog ugovora. S obzirom na navedeno Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe članom 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO) i članom 1035. ZOO (ugovor o novčanom depozitu) ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Osnovni sud je naveo da i primjenom čl. 374. i 376. ZOO nije došlo do zastare te nije prihvatio ni prigovor zastare ugovorene kamate, jer je smatrao da se ne radi o povremenom potraživanju (član 369. ZOO) .
8. Osnovni sud je nadalje naveo da je tačno da su sredstva koja su predata tuženom u depozit obezvrijeđena uslijed visoke inflacije i denominacije dinara ali Osnovni sud je zaključio da apelantima propada pravo da potražuju revalorizovani iznos oročenih dinarskih sredstava jer je tuženi primio na depozit novac koji je imao u vrijeme prijema svoju vrijednost (član 1035. ZOO), stekao pravo raspolaganja novcem i obavezao se da ga vrati nakon isteka roka. Kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev Osnovni sud se pozvao na stavove Saveznog suda SFRJ, Vrhovnog vojnog suda i Vrhovnog Suda Srbije, Vrhovnog suda Crne Gore i Višeg privrednog suda Beograd prema kojim povjeriocu, u slučajukad je zbog visoke inflacije broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi obezvrijeđen, pripada u skladu sa načelom jednakih vrijednosti uzajamnih davanja valorizovani iznos po stopi rasta cijena na malo osim ako zakonom ili ugovorom nije drugačije predviđeno.
9. Polazeći od činjenice da su apelanti 1977. godine predali na depozit novac, da je tuženi 10 do 12 godina raspolagao novcem i da je bio u mogućnosti da za sebe obezbijedi i određenu novčanu korist Osnovni sud je zaključio da postoji obaveza tuženog da vrati novac koji je položen na depozit, revalorizovan kako bi se izbjeglo nastupanje štete na strani apelanata.
10. Osnovni sud je smatrao neosnovanim pozivanje tuženog da je njegova obaveza ugašena zbog denominacije dinara i inflacije, jer se radi o ugovoru i pravima i obavezama koje proističu iz ugovora. U tom kontekstu sud se pozvao na član 16. i 17. ZOO prema kojim su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše obavezu i odgovorni su za njeno izvršenje, te da se svako treba uzdržati od postupaka kojim drugom može prouzrokovati štetu.
11. Osnovni sud je zaključio da je tuženi nevalorizacijom iznosa depozita doveo apelante u situaciju da trpe štetu, te je u skladu sa članom 190. ZOO zbog čega je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu.
12. Odlučujući o visini potraživanja Osnovni sud je naveo da je apelantima dosudio novčane iznose u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke u iznosu 23.915,00 KM (apelantu Dušanu Kozomari), a svima solidarno 12.489,00 KM. Osnovni sud je ocijenio da je prigovor apelanta u odnosu na protutužbeni zahtjev osnovan budući da je nastupila zastara jer su apelanti 20. marta 1991. godine dobili brisovne dozvole na kojima je naznačeno da je kredit vraćen u cijelosti. Osnovni sud se pozvao na član 17. stav 2. ZOO (gašenje obaveze voljom stranaka ili zakonom) te je zaključio da se u konkretnom slučaju voljom stranaka ugasila obaveza zbog čega je u skladu sa čl. 371. i 376. ZOO odbio protutužbeni zahtjev zbog zastare.
13. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud je donio presudu broj Gž-1644/04 od 10. maja 2007. godine kojom je žalbu uvažio presudu Osnovnog suda preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi da im na ime duga sa zakonskom zateznom kamatom isplati iznose navedene u dispozitivu presude.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu proveo dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještaka. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li je denominacija dinara uticala na obezvrijeđivanje sredstava apelanata, uslijed čega je prestala i obaveza tuženog na isplatu valorizovanog iznosa oročenih sredstava. Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 1035. i 394. ZOO.
15. Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju radi o ispunjenju ugovora, ali prilikom odlučivanja o tome mora se ispitati u kojim okolnostima je došlo do zaključenja ugovora, svrhe ugovora i cilja koji se ugovorom očekuje. Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju apelanti zaključenjem ugovora o oročavanju štednog uloga imali za cilj veću kamatu od kamate po viđenju i zaključenje ugovora o kreditu, te realizaciju kredita, a tuženi je imao u vidu razlike u kamatnim stopama i pravo da u roku na koji je štedni ulog zaključen slobodno raspolaže deponovanim sredstvima. U uslovima hiperinflacije do koje je došlo nakon zaključivanju ugovora o oročavanju štednog uloga, a prije isteka roka oročavanju, takvu dobit nisu mogli očekivati ni apelanti ni tuženi. Okružni sud se pozvao na statističke podatke SFRJ i SR Bosne i Hercegovine o visini stope inflacije, te je zaključio da je visina stope inflacije daleko premašila kamatne stope pri čemu se realna vrijednost glavnice smanjivala. Okružni sud je zbog toga utvrdio da ni činjenica da su banke koristile deponovana sredstva nije dovoljna za nastanak njihove obaveze isplate valorizovanog iznosa po štednom ulogu. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju deponovanje dinarskih sredstva bilo uslovljeno dobijanjem stambenog kredita pa se pored ugovora o oročenim sredstvima zaključivao i ugovor o kreditu. Okružni sud je nadalje naveo kako i koliko puta je izvršena denominacija dinara koji je bio u opticaju u Republici Srpskoj do uvođenja KM zbog čega je obaveza banaka po ugovoru o štednom ulogu, odnosno obaveza korisnika kredita po ugovoru o bankarskom kreditu svedena na nulu prije isteka roka za vraćanje oročenog štednog uloga, odnosno roka za vraćanje kredita po ugovoru o bankarskom kreditu.
16. Okružni sud je naveo da bi obavezivanje tuženog da vrati valorizovani iznos apelantima bilo suprotno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja i na pravičnosti. Okružni sud je naveo da je pravilno primijeniti odredbu člana 133. ZOO koja propisuje da ako su poslije zaključenja ugovora nastupile okolnosti zbog kojih je otežano izvršiti obavezu jedne strane ili zbog kojih se ne može ispuniti svrha ugovora u toj mjeri da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ugovor na snazi, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze može zahtijevati da se ugovor raskine.
17. Okružni sud je naveo da se tuženi tokom cijelog postupka pozivao na promijenjene okolnosti (u vidu denominacije novčanih jedinica koje su važile u vrijeme zaključivanja ugovora o oročenju i ugovora o kreditu), te zaključio da su te okolnosti nastupile nakon zaključenja ugovora u roku određenom za izvršenje obaveze, zbog čega je ovaj prigovor tuženog ocijenio osnovanim. Okružni sud je naveo da ugovorne strane prilikom zaključivanja ugovora računaju sa određenim okolnostima imajući u vidu postojeće stanje i prema datim prilikama regulišu svoje odnose i ne mogu biti odgovorne za promjene uslovljene prinudnim propisima (Zakon o promjeni vrijednosti dinara „Službeni list SFRJ“ broj 83/89), a prema kojem je i tuženi svoje potraživanje sveo na nulu i izdao apelantima brisovnu dozvolu. Okružni sud je naveo da se apelanti nisu protivili primjeni ovog propisa u slučaju ispunjenja njihove obaveze prema tuženom, odnosno vraćanja stambenog kredita, pa je logično da se ne protive primjeni istog propisa na oročena sredstva.
18. Okružni sud je istakao da u stabilnim uslovima privređivanja pravni posao koji su parnične stranke zaključile ugovorom o oročenim sredstvima za dobijanje kredita predstavlja obostranu korist, ali u promijenjenim uslovima, koje su se desile, ima i obostran rizik. Okruži sud je naveo da je banka primjenjivala prinudne propise koji su bili posljedica hiperinflacije i denominacije, te se odrekla preostalog dijela kredita zbog čega se i od apelanata očekuje da poštuju promijenjene uslove i prinudne propise primjenjuju i kod ugovora o oročenim sredstvima. Prema mišljenju Okružnog suda sama činjenica da apelanti nisu odmah na početku inflacije tražili raskid ugovora o oročenju novčanih sredstava predstavlja i pristanak na takav pravni posao, odnosno daljnje trajanje takvog pravnog posla i u vrijeme obezvrijeđivanja tih sredstava, što se tumači i kao izostanak pažnje koja se u ovoj oblasti obligacionih odnosa zahtjeva, a što isključuje odgovornost tuženog-banke kao ugovorne strane za štetu.
19. Apelanti su izjavili reviziju protiv odluke Okružnog suda. Vrhovni sud donio je presudu broj 118-0-Rev-07-000 714 od 11. februara 2008. godine kojom je reviziju apelanta odbio.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata pravne stavove iz drugostepene presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ugovorom o novčanom depozitu banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem (član 1035. stav 2. ZOO). Depozit može biti oročen, tj. može se odrediti rok koji treba da protekne da bi za banku nastala obaveza vraćanja deponovanih sredstava deponentu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je banka dužna isplatiti onaj broj jedinica koji je primila na oročenje uvećane za ugovorenu kamatu (član 394. ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obzirom da u vrijeme isteka oročenja nije više bila u opticaju valuta koja je predana na oročenje apelanti su tražili da im se isplati valorizovani iznos oročenih sredstava u KM valuti. Vrhovni sud je naveo da za valorizaciju nije dovoljna činjenica da je uslijed denominacije novčane jedinice ili inflacije dugovani broj novčanih jedinica znatno ili potpuno obezvrijeđen, već je potrebno da valorizaciju novčane obaveze zahtijevaju okolnosti svakog pojedinog slučaja, pri čemu se mora voditi računa o pravičnosti. Vrhovni sud je naveo da se mora ispitati svaki pojedini slučaj, odnosno okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja ugovora, analizirati ugovorne odredbe te utvrditi cilj zaključenja ugovora.
21. Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da banka koristi sredstva deponenta sa oročenog štednog uloga nije dovoljna za nastanak obaveze za isplatu valorizovanog iznosa po štednom ulogu odnosno novčanom depozitu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, istovremeno su zaključena dva pravna posla između istih subjekata (ugovori o oročavanju dinarskih sredstava i ugovori o stambenom kreditu). Zbog denominacija dinara koje su se desile prije isteka oročenja i isplate kredita nijedna ugovorna strana nije bila u mogućnosti da u cijelosti ispuni ugovornu obavezu pa se nije ispunila svrha ugovora. U takvoj situaciji prema mišljenju Vrhovnog suda obavezivanje tuženog da vrati valorizovani iznos novčanog depozita ne bi bio suprotan samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja, već i načelu pravičnosti.
22. Vrhovni sud je naveo da je ispravno shvatanje drugostepenog suda da su nakon zaključenja ugovora nastupile promijenjene okolnosti iz člana 133. ZOO, na koje su se mogle pozvati obje ugovorne strane. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda pristanak apelanta da uprkos denominaciji dinara i sve većoj inflaciji i dalje drže kod tuženog oročena sredstva, te činjenica da nisu tražili raskid ugovora, dakle pristali su da i dalje njihov novac bude na raspolaganju kod banke, oslobađa tuženog obaveze na isplatu deponovanog uloga u valorizovanom iznosu izraženom u KM valuti.
23. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu u cijelosti otplatili stambeni kredit, već su ostali dužni 48 rata, ali obzirom da su rate potpuno obezvrijeđene tuženi je otpisao taj dug, što se prema mišljenju Vrhovnog suda ne može izjednačiti sa ispunjenjem ugovorne obaveze. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je članom 6 ugovora o oročavanju sredstava navedeno da apelanti, kao deponenti mogu slobodno raspolagati svojim sredstvima poslije isteka roka oročavanja sredstava ali ne prije otplate duga u cijelosti. Kako apelanti nisu u cijelosti otplatili dug po osnovu stambenog kredita, to se nisu stekli uslovi da traže isplati deponovanih sredstava u valorizovanom iznosu, zbog čega je njihov zahtjev prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovan.
24. Vrhovni sud je naveo da su apelanti neosnovano prigovorili da se tuženi trebao starati da ne dođe do obezvrijeđivanja novca apelanata, jer odluke o denominaciji dinara nisu donosile banke nego nadležna državna institucija. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije tačan ni navod apelanta da se prva denominacija desila nakon otplate stambenog kredita, jer se prva denominacija desila 1989. godine, a zatim još nekoliko do uvođenja takozvanog „Avramovićevog dinara“. Vrhovni sud je naveo da nema uticaja na pravilnost drugostepene odluke prigovor apelanta da ih je drugostepeni sud izložio trošku dopune vještačenja, a zatim odbio tužbeni zahtjev, pogotovo kada se ima u vidu da je dopuna vještačenja provedena po prijedlogu apelanta. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao jasne određene i uvjerljive razloge za presuđenje, koje je prihvatio i Vrhovni sud.
25. Apelanti se žale da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i član 1. Sporazuma o ljudskim pravima. Apelanti su naveli da je Okružni sud pravilno istakao da se treba utvrditi cilj ugovora, ali je u zaključku pogriješio. Apelanti ističu da je njihov cilj bilo dobijanje stambenog kredita, kako i proističe iz člana 1. ugovora o oročavanju sredstava. Apelanti ističu da je ugovor sačinila banka, na svom obrascu, iskoristivši svoj monopolistički položaj, te je povrijedila načela obligacionog prava i prouzrokovala štetu apelantima. Apelanti dalje navode da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom ugovoru o deponovanju sredstva radi dobijanja stambenog kredita a ne radi štednje. Osim toga, apelanti smatraju da je banka morala sve učiniti da zaštiti novčane vrijednosti. Apelanti osporavaju zaključak sudova da im je banka oprostila 48 rata kredita, kao proizvoljan. Apelanti navode da su odjednom otplatili ostatak duga. Apelanti takođe navode da su dug po kreditu otplatili prije denominacije dinara, te navode da se nivo inflacije polovinom 1992. godine popeo na 102%, te da duženi nije izdao brisovne dozvole zbog obezvrijeđivanja dinara, već zbog ispunjenja obaveze apelanata. Takođe, apelanti osporavaju zaključak sudova da su trebali na osnovu člana 133. ZOO (promijenjenih okolnosti) tražiti raskid ugovora, već je to prema mišljenju apelanta bila obaveza banke. Apelanti su mišljenja da je Vrhovni sud paušalno odbio revizione navode apelanta jer nije za svoje razloge dao valjano obrazloženje. Apelanti navode da novčano potraživanje apelanata predstavlja njihovu imovinu i ne može im se oduzeti bez njihove saglasnosti.
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
27. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
28. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije odnose na zaključke Okružnog suda i Vrhovnog suda u odnosu na utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
29. U konkretnom slučaju Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Kao razlog za svoje odlučenje Okružni sud je naveo da je pošao od okolnosti koje su dovele do zaključenje ugovora, naročito svrhe ugovora. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je došlo do denominacije dinara, za koju nije odgovoran tuženi, kao i do primjene novih zakona, te da ugovori nisu više imali svoju svrhu. Okružni sud je naveo da su ugovori koji su zaključeni predstavljali obostranu dobrobit, ali i rizik, te da apelanti nisu tražili raskid ugovora o oročenju u momentu nastanka inflacije, čime su pristali na takav pravni posao i uslove i u vrijeme obezvređivanja njihovih sredstava. Vrhovni sud je potvrdio odluku Okružnog suda navodeći da je ista pravilna i zakonita, uz primjenu relevantnih odredbi ZOO. Ustavni sud zapaža podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka AP- 162/05, od 12. aprila 2006. godine, točka 14. dostupna na www.ustavnisud.ba) da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
30. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je tuženi koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, kao i da su apelanti izjavili reviziju protiv drugostepene presude. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
31. Apelanti se, takođe, žale da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na diskriminaciju, u smislu da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović