Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1331/09 (M.P., H.K. i I.S.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1331/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1331/09, rješavajući apelaciju M.P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P., H.K. i I.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000073 od 5. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 098 od 7. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-62/05 od 2. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.P., H.K. i I.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, podnijeli su 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000073 od 5. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-

0-Gž-07-002 098 od 7. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-62/05 od 2. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-62/05 od 2. juna 2006. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tuženog Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate plaća i naknada po Kolektivnom ugovoru, vsp. 78.928,00 KM, odbijeni su apelanti s tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaća, toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2002. godine do 30. novembra 2005. godine, te su obavezani da tuženom solidarno isplate iznos od 1.740,00 KM, na ime troškova parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti kao radnici JU «Tehnička škola» u Zenici i JU «Stručna industrijska škola» u Zenici, 30. decembra 2004. godine podnijeli tužbu protiv tuženog za isplatu razlike plaće, toplog obroka i regresa, utvrđenih Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da nije sporno ni to da je apelantica H.K. Ugovor o radu zaključila sa JU «Tehnička škola» u Zenici, a apelanti M.P. i I.S. sa JU «Stručna industrijska škola» u Zenici, a što proizlazi i iz uvida u ugovore, koji se nalaze u spisu. Zatim, sud je istakao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog osnovan, da iz Ugovora o radu koje su zaključili apelanti, proizlazi da se kao poslodavci pojavljuju JU «Tehnička škola» u Zenici i JU «Stručna industrijska škola» u Zenici, što dalje znači i da su apelanti u ugovornom odnosu, a samim tim u vezi konkretnog potraživanja u materijalno-pravnom odnosu sa navedenim javnim ustanovama, a ne sa tuženim. Nadalje, sud je konstatovao da je odredbom člana 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), regulisano da stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, te da u konkretnom slučaju tuženi bi mogao biti stranka u bilo kojem postupku, jer ima svojstvo pravnog lica. U vezi s tim, sud je naveo da imajući u vidu da apelanti nisu u materijalno-pravnom odnosu sa tuženim, proizlazi da tuženi u konkretnoj parnici nema stvarnu legitimaciju, koja može biti aktivna i pasivna, u zavisnosti od toga da li se radi o tužitelju ili tuženom, a kako se u konkretnom slučaju radi o nedostatku stvarne legitimacije na strani tuženog, to on nema pasivnu legitimaciju. Konačno, sud je istakao da je, s obzirom da je prigovor stvarne legitimacije materijalno-pravni prigovor, tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog koji nema stvarnu (pasivnu) legitimaciju, neosnovan, pa ga je sud kao takvog odbio.

4. Apelanti su protiv prvostepene presude izjavili žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući, između ostalog, da je članom 6. Kolektivnog ugovora propisano da je poslodavac u smislu tog ugovora srednja škola sa svojim osnivačem kod koje je zaposlenik u radnom odnosu i da po tom osnovu poslodavac isplaćuje zaposleniku plaću i izvršava druge obaveze iz radnog odnosa u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i općim aktima škole.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 098 od 7. novembra 2007. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i presuda Općinskog suda broj P-62/05 od 2. juna 2006. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Nadalje, sud je istakao da je članom 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva radni odnos, a članom 3. navedenog Zakona je propisano da je poslodavac fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku u skladu sa navedenim Zakonom, propisom kantona, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Drugostepeni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio, kao osnovan, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog iz razloga koje je naveo u obrazloženju svoje presude, a koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, jer je predmet spora isplata razlike plaće, te regresa i naknade za topli obrok, što predstavlja spor građansko-pravne prirode. U vezi s tim, sud je naveo da u pogledu ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na tuženog, s obzirom da tuženi nije poslodavac apelanata i da kod njega apelanti nisu bili u radnom odnosu, shodno odredbama čl. 2. i 3. ZOR, tuženom u konkretnom postupku nedostaje pasivna legitimacija.

6. Naime, drugostepeni sud je konstatovao da su JU «Tehnička škola» u Zenici i JU «Stručna industrijska škola» u Zenici, pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze, te da na navedeni zaključak ne utiče ni činjenica da Kanton finansira Srednju školu, a to proizlazi iz odredbi čl.1. stav 2., člana 39. i člana 41. stav 1. Zakona o ustanovama («Službeni list R BiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94). U članu 41. stav 2. navedenog Zakona određeno je da je osnivač supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, a u stavu 3. da, kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove. Sud je istakao da navedeno znači da osnivač ne odgovara uvijek i za sve obaveze ustanove, što je i smisao citiranih odredbi, već da osnivač odgovara za obaveze ustanove koje nastanu u okviru obavljanja djelatnosti ustanove, a ne i da isplaćuje naknade plaće, regresa i toplog obroka zaposlenicima ustanove, jer nije njihov poslodavac. Konačno, sud je konstatovao da su apelanti kao povjerioci u obligacionom odnosu sa navedenim školama kao dužnicima i da su u smislu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ovlašteni od navedenih škola zahtijevati ispunjenje obaveza, a javne ustanove su dužne ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi, te da na primjenu navedene odredbe upućuje član 13. ZOR-a, kojim je propisano da se na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena tim ili drugim zakonom, primjenjuju opći propisi obligacionog prava.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000073 od 5. marta 2009. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 098 od 7. novembra 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, prihvatajući istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, odbili tužbeni zahtjev, te da su pri tome, dati razlozi koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, sud je istakao da s obzirom na revizione primjedbe u pogledu legitimacije na strani tuženog, a posebno pitanja njegovog statusa kao osnivača škola u kojima su apelanti zaposleni, da bez obzira na interni način finansiranja kantonalnih javnih institucija radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja je u državi, na određenom nivou, nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Također, sud je konstatovao da je članom

4. Zakona o ustanovama jasno određeno da svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove, te da je to i logično jer javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Shodno tome, sud je naveo da to znači da samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim zaposlenicima, te da je na osnovu svega navedenog očito da tuženi nije mogao imati svojstvo tuženog u konkretnom slučaju, jer okolnost da je tuženi osnivač i nosilac budžetskih obaveza nije uslov za postojanje pasivne legitimacije tuženog. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da su, iako je to od strane nižestepenih sudova već obrazloženo, subjekti odgovornosti za isplatu traženih naknada njihove škole s obzirom da je između njih zaključen ugovor o radu (član 2. ZOR).

8. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je u osporenim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo i da su presude utemeljene na bitnim povredama odredaba parničnog postupka. Nadalje, apelanti navode da su tokom cijelog postupka isticali da je članom 6. Kolektivnog ugovora propisano da je poslodavac u smislu tog ugovora srednja škola sa svojim osnivačem kod koje je zaposlenik u radnom odnosu i da po tom osnovu poslodavac isplaćuje zaposleniku plaću i izvršava druge obaveze iz radnog odnosa u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i općim aktima škole, a da je članom 94. stav 2. tog ugovora propisano da tom ugovoru mogu pristupiti kao potpisnice ugovora putem svojih ovlaštenih predstavnika, Vlade kantona odnosno ministarstva za obrazovanje i sindikati određenog kantona. Također, apelanti tvrde da su dalje isticali da je u ime Vlade tuženog taj kolektivni ugovor potpisao Kemal Čelebić, ministar Vlade tuženog, kao i da iz dokaza provedenih u postupku očigledno proističe da je plaća apelantima isplaćivana mimo kriterija iz Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i Ugovora o radu, isključivo krivicom tuženog, jer je Vlada tuženog donijela zaključak od 13. augusta 1997. godine, kojim je utvrdila kriterije za finansiranje obrazovanja na području tog kantona, te školama u kojima su apelanti zaposleni doznačavala samo sredstva prema koeficijentima i kriterijima utvrđenim tim zaključkom, a škole su apelantima isplaćivale identičan iznos kako je to vlada doznačavala, što znači da ni na kakav način škole nisu mogle uticati na drugačiju isplatu plaća i drugih naknada po osnovu radnog odnosa apelantima. Apelanti konstatuju da je čl. 68. i 69. ZOR propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju Kolektivnim ugovorom, dok je članom 121. ZOR propisano da «strane Kolektivnog ugovora, u konkretnom slučaju zaposlenici koje je zastupao sindikat, mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora». Shodno tome, apelanti ističu da je, kako je jedna od strana potpisnica Kolektivnog ugovora Vlada tuženog putem svog ministra, jasno da je pasivno legitimirana u konkretnom postupku, a to zorno pokazuje i činjenica da je upravo Vlada tuženog utvrđivala mjerila i kriterije koji su suprotni mjerilima i kriterijima iz Kolektivnog ugovora, te prema svom nahođenju doznačavala iznose plaća za sve zaposlenike škola, pa tako i za apelante. Na kraju, apelanti smatraju da su te škole mogle biti tužene tek u situaciji da nisu isplaćivale one iznose koje su na ime plaća zaposlenika doznačavani školama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su navode identične apelacionim apelanti isticali i u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu iz Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 384/03od 21. januara 2004. godine i broj AP 101/04 od 18. januara 2005. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), u kojim je, u odnosu na pitanje da li je kanton pasivno legitimisan kod zaposlsenika u javnim ustanovama čiji je osnivač kanton, između ostalog, zaključeno da ne postoji povreda prava na pravično suđenje kad su «redovni sudovi zbog nedostatka pasivne legitimacije zaključili da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da kanton finansira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu». Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1331/09 (M.P., H.K. i I.S.) | Sudska praksa | Aktio