Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1340/09 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Elektrodistribucija Zenica)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1340/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1340/09, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Elektrodistribucija Zenica na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Elektrodistribucija Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001371 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 043 od 28. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000 630 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Elektrodistribucija Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg je zastupao Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001371 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 043 od 28. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000 630 od 20. novembra 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, 4. novembra 2011. godine, zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je, 21. novembra 2011. godine, obavijestio Ustavni sud da je opozvao punomoć za zastupanje advokatu, te da ga u postupku zastupa njegov uposlenik, Zlatan Hadžić.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000 630 od 20. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 043 od 28. maja 2007. godine, apelant je obavezan da Zulfi Kovaču (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete isplati iznos od 31.275,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe, 7. februara 2002. godine, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.178,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj tokom 1985/86 godine izgradio kuću za koju je od prednika apelanta tokom 1986. godine, dobio elektroenergetsku suglasnost za priključak struje. Nadalje je navedeno da je na predmetnoj kući, 15. septembra 2001. godine, došlo do požara, na način pobliže opisan u presudi, zbog kojeg je došlo do paljenja drvenog pokrova strehe krova, odakle se požar širio dalje. Utvrđeno je da je zbog požara došlo do izgaranja određenih dijelova kuće i stvari tužitelja, čime mu je prouzrokovana materijalna šteta u iznosu od 31.832,50 KM. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, među kojima i nalaza i mišljenja vještaka elektro-struke, vještaka za oblast zaštite od požara i vještaka građevinske struke, utvrdio da je do požara na tužiteljevoj kući došlo zbog neispravnih elektro-instalacija. Općinski sud je naveo da je zaključio da je za štetu nastalu na objektu tužitelja odgovoran apelant jer je mjesto nastanka požara i njegov uzrok nastao na dijelu za koji je postojala obaveza apelanta za održavanje priključka u ispravnom stanju, što je on propustio uraditi. Navedeno je da je odredbom člana 24. Općih uvjeta za isporuku električne energije („Službene novine FBiH“ broj 35/99, u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) propisano da vanjski priključak obuhvata nadzemni vod od elektro-energetskog objekta isporučitelja do izolatora na objektu uključujući i izolatore, a da se, saglasno odredbi člana 26. Općih uvjeta, priključci i instalacije moraju održavati u ispravnom stanju, o čemu se, u smislu odredbi člana 37. istog propisa, brine isporučitelj koji i održava priključak. Budući da je apelant, u skladu sa Općim uvjetima, obavezan da održava priključak u ispravnom stanju sud ga je i obavezao da tužitelju naknadi nastalu štetu u visini koju je tužitelj tražio, jer je ona u granicama visine štete koju je potvrdio vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju. Naime, po ocjeni Općinskog suda, na strani apelanta postoji odgovornost za nastalu štetu tužitelju u smislu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Odlučujući o izjavljenoj žalbi apelanta, Kantonalni sud je odbio žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je istakao da je ocijenio da je Općinski sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio zakonitu odluku za koju je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da je Općinski sud pravilno ocijenio provedene dokaze, posebno dokaze provedenih vještačenja po vještacima elektro struke i protivpožarne zaštite, koji su bili izričiti u svojim mišljenjima da je do požara došlo upravo na mjestu priključka za čije održavanje je odgovoran apelant, zbog čega se, kako je naveo Kantonalni sud, zaključak prvostepenog suda da je za nastalu štetu odgovoran tuženi pokazuje pravilnim i zakonitim u smislu pravila materijalnog prava na koje se pozvao prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud, budući da se u konkretnom slučaju radilo o situaciji gdje se ne radi o pravnom pitanju nego stručnom znanju kojim sud ne raspolaže i za koje je potrebno mišljenje odgovarajuće struke, sasvim pravilno odredio izvođenje dokaza putem vještakā elektro struke i zaštite od požara kako bi se sa sigurnošću utvrdilo šta je uzrok požara na kući tužitelja. Također, Kantonalni sud je istakao da je, upravo zbog činjenice što u ranijem postupku nije nesumnjivo zaključeno šta je uzrok požara na kući tužitelja, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, radi otklanjanja tog nedostatka. Navedeno je da je potom, na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo zaključeno da je do požara na kući, a posljedično tome i do materijalne štete, došlo upravo zbog propuštanja apelanta da poduzme radnje u skladu sa Općim propisima. Kantonalni sud je posebno obrazložio šta iz kojeg nalaza proizilazi, te da se, suprotno navodima iz žalbe apelanta, nalazi vještaka međusobno dopunjuju i da nisu protivrječni. U prilog takvom zaključku, Kantonalni sud je istakao da je vještak elektro-struke na ročištu za glavnu raspravu od 18. oktobra 2006. godine, prilikom objašnjavanja nalaza izjavio da je prilikom izrade nalaza i mišljenja utvrđivano mjesto i uzrok požara, a da nije utvrđivano šta je bila obaveza apelanta a šta tužitelja.

5. Kantonalni sud je naglasio da su vještaci odgovorili na sva pitanja i primjedbe parničnih stranaka na njihove nalaze i mišljenja te je i Kantonalni sud u ocijenio da nema razloga da sumnja u njih. Kantonalni sud je istakao i da je pravilno postupio Općinski sud kada je kratko obrazložio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, budući da parnične stranke nisu imale konkretnih primjedbi na nalaz i mišljenje tog vještaka, iz čega proizilazi, da su se složile sa zaključkom iz navedenog nalaza o visini štete. Također je navedeno da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo jer se odgovornost apelanta zasniva na njegovoj krivnji što u konkretnom slučaju nije poštovao odredbe Općih uslova, te je zbog toga i obavezan da naknadi štetu tužitelju.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001371 od 27. januara 2009. godine reviziju apelanta odbio. U obrazloženu presude, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Navedeno je da su neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iz razloga što nije prihvatio njegov prijedlog iz žalbe da, na osnovu odredbi čl. 217. i 229. ZPP-a, održi raspravu i provede dokaze koji su predloženi u žalbi i da nakon toga donese na zakonu zasnovanu odluku. Prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud nije bio obavezan da održi raspravu, kako to neosnovano smatra apelant. Naime, zakonski uslovi za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom su predviđeni članom 217. stav 2. ZPP-a na način da se po drugostepenom sudu prethodno ocijene ovim odredbama predviđene okolnosti, ispunjenjem kojih se ostvaruje navedena zakonska mogućnost. Budući da je Kantonalni sud zaključio da ne postoje zakonski uslovi da održi raspravu, slijedi da se zbog te ocjene ne može zaključiti da je u postupku pred drugostepenim sudom pričinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.

7. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi da je Kantonalni sud propustio da sveobuhvatno ocijeni sve navode iz njegove žalbe, prevashodno u pogledu ocjene nalaza vještaka o uzroku požara, mjestu nastalog požara, nastale štete, a posebno odgovornosti apelanta, budući da iz nalaza vještaka, proizilazi sasvim drugačiji zaključak. Istaknuto je da je revizione navode apelanta u pogledu ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud pravilno ocijenio prilikom ocjenjivanja pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude, dajući za svoju ocjenu potpune, jasne i pravilne razloge (str. 3. i 4. pismenog otpravka drugostepene presude), izvršavajući na taj način u potpunosti svoju zakonsku obavezu prilikom odlučivanja o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, na osnovu člana 248. ZPP-a, donio odluku kojom je reviziju apelanta odbio.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže time što smatra da su sva tri suda nisu dala mogućnost da dokazuje činjenice „zakonitim dopuštenim sredstvima dokazivanja“ te da slijedom toga odlukama sudova nije prethodila pravilna ocjena izvedenih dokaza, na način propisan odredbama ZPP-a. Naime, apelant ističe da je sud pogrešno uzeo dokazanim, iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, da postoji njegova odgovornost te da su sudovi izveli pogrešan pravni zaključak da je apelant isključivo i potpuno odgovoran za nastalu štetu tužitelju, iako činjenično stanje i nalaz i stručnih lica „ukazuju na drugačiji zaključak, kako u pogledu osnova štete pa i odgovornosti i visine štete. Apelant ističe su redovni sudovi naročito pogrešno ocijenili nalaz Elektrotehničkog fakulteta u Tuzli kao i pojašnjenje tog nalaza na glavnoj raspravi, koji ukazuju na mjesto nastanka požara i odgovornosti tužitelja a ne apelanta. Iz toga slijedi da odlukama redovnih sudova nije prethodila pravilna ocjena dokaza.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude jasno proizlazi zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da su neosnovani navodi apelanta izneseni u žalbi kojom je osporavao prvostepenu presudu. Također, da iz drugostepene presude proizilazi da je Kantonalni sud prvobitno ukinuo presudu koju je Općinski sud donio, upravo iz razloga što je smatrao da je, prilikom utvrđivanja uzroka požara na kući tužitelja, potrebno da se ta činjenica sa sigurnošću utvrdi zbog čega je predmet vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu koji je potom proveo dokaze putem tri vještačenja obavljena od strane vještakā odgovarajuće struke. Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud razmotrio sve revizione prigovore apelanta te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari odnosno zašto su neosnovane tvrdnje apelanta da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti tužitelja a ne apelanta. Također, Ustani sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio i zašto nisu osnovane apelantovi navodi da je onemogućen da „zakonito učestvuje u postupku“ zaključivši da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom. S obzirom na odredbu člana 217. stav 2. ZPP na koji je ukazao Vrhovni sud a prema kojoj će drugostepeni sud „zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom“, Ustavni sud ne nalazi povredu apelantovih ustavnih prava u situaciji kad su u konkretnom slučaju sudovi ocijenili da održavanje rasprave pred drugostepenim sudom nije potrebno. Imajući sve naprijed navedeno u vidu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1340/09 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d… | Sudska praksa | Aktio