Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/09 (Zijad Suljović Mevlida Karović Hana Hodžić)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1370/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1370/09, rješavajući apelaciju Zijada Suljovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Suljovića, Mevlide Karović i Hane Hodžić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-36/08 od 9. aprila 2009. godine, Gž-39/07 od 22. septembra 2008. godine i P-172/05 od 22. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Suljović (u daljnjem tekstu: prvoaplant), Mevlida Karović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) i Hana Hodžić (u daljnjem tekstu: trećeapelantica) iz Sarajeva podnijeli su 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-36/08 od 9. aprila 2009. godine, Gž-39/07 od 22. septembra 2008. godine i P-172/05 od 22. februara 2007. godine.

2. Prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica su Sudu BiH podnijeli tužbu protiv Bosne i Hercegovine – Državne direkcije za robne rezerve Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja radnopravnog statusa i isplate novčanih potraživanja. Tužbeni zahtjev su zasnovali na činjenici da su kao službenici bivše Direkcije robnih rezervi BiH raspoređeni na neodređeno vrijeme na određene poslove i zadatke, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Međutim, kako su dalje naveli, Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave obrazovana je Federalna direkcija za robne rezerve. Na osnovu tog zakona je utvrđeno da prestaju sa radom sva tijela uprave i druga upravna tijela na teritoriji FBiH. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla da je tužba neuredna, neblagovremena i nedopuštena, te je ukazano na nedostatke pasivne i aktivne legitimacije. U odgovoru je navedeno da je tužena prestala postojati transformacijom u Direkciju robnih rezervi FBiH, koja je preuzela sva materijalna sredstva i bila u obavezi riješiti status njenih zaposlenika. Osporeni su osnov i visina novčanih potraživanja jer apelanti nisu radili od početka 1998. godine pa im je radni odnos morao prestati po sili zakona.

3. Sud BiH je Presudom broj P-172/05 od 22. februara 2007. godine, koja je potvrđena u drugostepenom i revizijskom vijeću Suda BiH, odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene i da ga, shodno tome, rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Drugim stavom izreke navedene presude odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta, drugoapelantice i trećeapelantice kojim su tražili da im tužena isplati iznose koji su bliže navedeni u izreci presude. U trećem stavu izreke presude odbijen je prvoapelantov zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu od 1. januara 2007. godine pa do rješavanja radnopravnog statusa isplaćuje mjesečno po 561,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom predmetu bilo sporno da li je tužena institucija Bosne i Hercegovine, da li su prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica imali status zaposlenika u instituciji BiH u periodu od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2006. godine na koji se odnosi utuženo potraživanje i da li je tužena dužna prvoapelanta rasporediti na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i isplaćivati mu mjesečne plaće do uspostave radnopravnog statusa. Obrazlažući neosnovanost tužbenih zahtjeva, Sud BiH je naveo da je organizacija tužene propisana u članu 3. Zakona o upravi i upravnim organizacijama BiH, da je u odredbi člana 18. stav 1. tačka 7. navedenog zakona određeno da Državna agencija robnih rezervi počinje da radi pod imenom tužene. Nesporno je, kako je dalje navedeno, da su svi apelanti bili zaposlenici Državne agencije robnih rezervi koja prema Zakonu o upravi i upravnim organizacijama BiH nije institucija Bosne i Hercegovine. Status Državne agencije robnih rezervi je uređen Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, kojim je regulirano (član 26. stav 2) da do donošenja odgovarajućih zakona, a najduže do 14. marta 1996. godine, nastavljaju sa radom republičke upravne organizacije koje vrše funkciju federalnih upravnih organizacija u koje spada i Državna agencija čiji su apelanti bili uposlenici. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave osnovana je Federalna direkcija robnih rezervi, koja je tijelo federalne uprave a ne institucija tužene. Tužena ne može biti odgovorna za radnopravni status apelanata niti može biti obavezana da im isplati određena novčana potraživanja, jer ni iz jednog materijalnog dokaza koji su na raspravi izveli apelanti ne proizlazi da je tužena institucija Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Sud BiH je odbio tužbene zahtjeve apelanata (pojedinačno kao u izreci presude).

4. Sud BiH je u drugostepenom vijeću Presudom broj Gž-39/07 od 22. septembra 2008. godine žalbu prvoapelanta, drugoapelantice i trećeapelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio da tužena nije institucija Bosne i Hercegovine, pa ne može biti u obavezi da apelantima regulira radnopravni status i da im isplati novčana potraživanja. U presudi je, dalje, obrazloženo da u konkretnoj pravnoj stvari nije bilo dovoljno da apelanti dokažu svoju aktivnu legitimaciju već su, prije svega, morali dokazati pasivnu legitimaciju, odnosno da je protiv tužene moguće voditi postupak. Apelantima, kako je dalje navedeno, u konkretnom predmetu ne pripada zaštita prava zbog osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije jer nisu u pravnom odnosu sa označenom tuženom, niti se tako označena tužena mogla obavezati na ispunjenje obaveze prema apelantima. Međutim, to istovremeno ne znači da apelanti nemaju pravo na naknadu štete niti im je uskraćeno pravo na sudsku zaštitu.

5. Presudom broj Rev-36/08 od 9. aprila 2009. godine Sud BiH je u revizijskom vijeću reviziju apelanata odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeno i drugostepeno vijeće tokom cijelog postupka odlučivanja u konkretnom sporu vodili računa o stranačkoj sposobnosti. Naime, kako je dalje navedeno, prvostepeno parnično vijeće je u obrazloženju svoje presude, nakon izvođenja svih predloženih dokaza, dalo pravilnu pravnu ocjenu i izvelo zaključak koji glasi: «Ni iz jednog materijalnog dokaza koji su na raspravi pročitali tužitelji, a sud izvršio uvid u njihov sadržaj, ne proizilazi zaključak da je Državna direkcija robnih rezervi institucija BiH, pa tužena ne može biti odgovorna za njihov radno-pravni status, niti im je dužna isplatiti potraživanja koja su predmet tužbenog zahtjeva». Budući da su apelanti osim aktivne legitimacije bili dužni dokazati i pasivnu legitimaciju, a to u konkretnom sporu nisu uspjeli jer su sami označili tuženu i protiv nje usmjerili svoje tužbene zahtjeve (po dispozicionom načelu to pravo im i pripada i sud nije u tom pogledu mogao službeno intervenirati), pravilno je stanovište obje nižestepene presude prema kojima označena tužena ne može biti obavezana da apelantima regulira radnopravni status i isplati novčana potraživanja.

6. Prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da su im presudama Suda BiH povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i činjenici da je Sud BiH vodio računa samo o stranačkoj sposobnosti tužene (pasivnoj legitimaciji), a ne o njihovim interesima, zbog čega im je, kako tvrde, u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelanti ističu da u osporenim presudama nisu dobili odgovor na pitanje koga su trebali tužiti radi ostvarenja svojih prava iz radnopravnog odnosa i novčanih potraživanja, čime im je, kako tvrde, povrijeđeno pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Što se tiče navoda prvoapelanta, drugoapelantice i trećeapelantice o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, svi apelanti su, nakon što su pokrenuli sudski postupak u ovom predmetu, ostvarili pravo da se odlučuje o njihovim pravima pred sudom pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH proveo parnični postupak i primijenio važeće materijalnopravne propise iz kojih proizlazi zaključak prema kojem je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, te u konačnom ishodu donijeli presudu kojom su zahtjevi apelanata odbijeni. Naime, Sud BiH je utvrdio da označena tužena u ovom sporu (Državna direkcija robnih rezervi BiH) nije pasivno legitimirana i ne može se obavezati da prvoapelantu uspostavi radnopravni status, odnosno da svim apelantima isplati novčana potraživanja koja su predmet njihovog tužbenog zahtjeva. Osim aktivne legitimacije, apelanti su bili u obavezi dokazati pasivnu legitimaciju, dakle svojstvo određenog lica da bude učesnik građanskopravnog odnosa iz kojeg ga veže određena obaveza. Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već, upravo suprotno, sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti zahtjeva iz tužbe. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanti imali pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da im pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na nezadovoljstvo apelanata načinom na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u prvostepenom, drugostepenom i trećestepenom postupku u obrazloženjima osporenih presuda naveo detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/09 (Zijad Suljović Mevlida Karović… | Sudska praksa | Aktio