Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/09 (R. T.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1382/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1382/09, rješavajući apelaciju Ragiba Tursunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ragiba Tursunovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-08-000024 od 13. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ragib Tursunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-08-000024 od 13. februara 2009. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj 096-0-P-
06-000454 od 26. septembra 2007. godine kojom je utvrdio da je apelant vlasnik nekretnine označene kao k.č. 469/2 (uslovno k.č. broj 469/3) zvana „Manđukuša“ površine 767 m² upisane u z.k. ul. broj 1021 Brka (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) a što je Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik na navedenoj nekretnini u gruntovnim knjigama Brčko Distrikta, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude navedeno je da je apelant pokrenuo postupak jer je po zapisniku Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama od 15. avgusta 2006. godine upućen da pokrene postupak radi dokazivanja prava vlasništva na nekretnina označenim kao 359/5 upisanim u PL broj 1032 k.o. Brka. Apelant je u tužbi naveo da je spornu nekretninu -parcelu kupio od svog tetka (Šemsa Jukića) 1981. godine, na istoj sagradio objekat i na osnovu ugovora o kupoprodaju upisao se kao posjednik nekretnine u p.l. broj 1032 k.o. Brka. Nadalje, apelant je naveo da je na parceli označenoj kao 469/2 koja je upisana u z.k. ul. broj 1021 KO Brka upisan ONI Organ korištenja ZZ Brka. Apelant je u tužbi naveo da smatra da je na zakonit način i po valjanom pravnom osnovu stekao posjed i da su se ispunili uslovi iz čl. 40. i 41. u vezi sa članom 264. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljište Brčko Distrikta za sticanje i upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist apelanta.
4. Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke, saslušao vještaka te proveo uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Sud je dalje istakao da je članom 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta („Službene glasnik“ Brčko Distrikta broj 11/01) propisano da se pravo vlasništva može steći na osnovu zakona, pravnog posla, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđem, a odredbom člana 207. stav 2. propisano je da se sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju prema pravilima koja su važila u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata.
5. Osnovni su je naveo da je cijeneći nalaz vještaka Petra Marjanovića (kojem stranke nisu progovorile), stao na stanovište da je između pravnog prednika apelanta, Muje Jukića i pravnog prednika tuženog došlo do zamjene nekretnina (1960. godine) na način da je prednik apelanta dao svoju nekretninu označenu kao k.č. 1160. zvana Polje njiva 2. klase površine 7100 m² u zamjenu za nekretnine pravnog prednika tuženog – NOO Brčko označenu kao k.č. 469/2, oranica 3. klase zvana „Manđukuša“ u površini od 9000 m². Nadalje, utvrđeno je da zamjena nije provedena kroz zemljišne knjige, već samo u katastarskom operatu i da je zaključen usmeni dogovor između pravnih prednika parničnih stranaka koji je u cijelosti izvršen (stupanjem u posjed zamijenjenih nekretnina). Osnovni sud je zaključio da je ugovor, iako nije zaključen u pisanoj formi, punovažan jer su ugovorne strane do stupanju na snagu Zakona o prometu nepokretnosti obaveze iz ugovora izvršile u cijelosti,i da je stoga apelant, odnosno njegov pravni prednik stekao valjani pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornoj nekretnini.
6. Sud je naveo da se pravo vlasništva u skladu sa odredbom člana 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta stiče upisom u zemljišne knjige, međutim tuženi (ni njegov pravni prednik) nije pravnom predniku apelanta, niti apelantu izdao valjanu ispravu za prijenos prava vlasništva. Stoga je Osnovni sud utvrdio da je pravni prednik apelanta po osnovu pravno valjanog posla-zamjene koji je u potpunosti izvršen do stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti stekao pravo vlasništva, a zatim apelant od svog pravnog prednika, pa stoga apelantu pripada pravo da se upiše kao vlasnik u zemljišnoj knjizi na spornoj nekretnini.
7. Rješavajući o žalbi tuženog, nakon održane glavne rasprave, Apelacioni sud donio je presudu 097-0-Gžp-08-000024 od 13. februara 2009. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta koji je glasio „Utvrđuje se da je tužitelj (apelant) suvlasnik sa dijelom 1/13 nekretnine označene kao k.č. 469/2 oranici zvana „Manđukuša“ površine 9.900 m² upisane u z.k. ul. broj 1021 Brka, a kojoj nekretnini odgovara po katastarskom stanju kč. Br. 359/5 zv. Manđukuša njiva 3. klase površine 767 m² upisana u p.l. 1032 k.o. Brka, što je tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine dužan priznati i trpiti da se tužilac (apelant) upiše na osnovu ove presude upiše kao suvlasnik u gruntovnim knjigama Brčko Distrikta, te mu nadoknadi troškove postupka sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.
8. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je održao raspravu, te je izveo dokaze saslušanjem vještaka geodetske struke Petra Marjanovića, uvid u nalaz vještaka, skicu lica mjesta, prijavni list broj 4/59 k.o. Breka, zaključak Sreskog suda u Brčkom DN br. 528/59, rješenje Narodnog odbora Opštine Brčko broj 04-P.K.125/1 od 4. maja 1959. godine, zaključak Sreskog suda u Brčkom DN.br. 942/59, prijavni list 28/60 k.o. Brka od 25. jula 1960. godine, skicu nekretnina (katastar), kopiju skice nekretnina (gruntovnica) popisni list k.o. Brka sačinjen 29. aprila 1969. godine, p.l. 103 k.o. Brka. 9. Apelacioni sud je naveo da apelant svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je dio od predmetne nekretnine kupio od Šemsa Jukića 1981. godine, i od tada je u nesmetanom posjedu nekretnine na kojoj je izgradio stambeni objekat, a dio nekretnine koji je upisan na ime prednika tuženog koristi dugi niz godina. Na osnovu ugovora o kupoprodaju apelant je upisan kao posjednik dijela navedene nekretnine označene kao k.č. 259/05 površine 767 m² p.l. br. 1032 k.o. Brka što predstavlja suvlasnički dio predmetne nekretnine na kojoj je pravo svojine u z.k. ulošku 1021 k.o. Brka upisano u korist Opštenarodne imovine sa pravom korištenja ZZ „Brka“, dok je shodno Konačnoj Arbitražnoj odluci za Brčko, te Statuta Brčko Distrika Bosne i Hercegovine slijednik te imovine tuženi. Nadalje, Apelacioni sud je istako da je apelant naveo da je sa pravnim prednicima dugi niz godina zakoniti i svjesni posjednik, pa mu stoga i pripada pravo suvlasništva na toj nekretnini.
10. Apelacioni sud se pozvao na nalaz vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio, a iz kojeg je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je u skladu sa članom 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta o zahtjevu odlučeno primjenom pravila koja su se primjenjivala u trenutku sticanja promjene i prestanka prava i njihovim pravnim efektima.
11. Apelacioni sud je naveo da prema činjeničnom osnovu apelant svoj zahtjev za sticanje prava vlasništva temelji na institutu održaja i pravnom poslu-kupoprodajnom ugovoru, kojem je prethodila razmjena nekretnina između prethodnika prodavca Šemse Jukića i prethodnika tuženog.
12. Apelacioni sud je istako da bi se neka stvar, sposobna da bude predmet vlasništva mogla steći u vlasništvo putem održaja (dosjelosti) ona treba da bude sposobna da se na takav način stekne. Obzirom da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnim knjigama kao Opštenarodna imovina, na toj nekretnini apelant, kao fizičko lice, prema mišljenju Apelacionog suda ne može steći pravo svojine održajem, a u skladu sa članom 29. Zakona o svojinsko - pravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80), kao važećeg propisa u vrijeme kada je apelant kupio i ušao u posjed predmetne nepokretnosti.
13. Apelacioni sud je naveo da je odredbom člana 33. Zakona o svojinsko - pravnim odnosima regulisano da se pravo vlasništva na nekretnini na osnovu pravnog posla stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način. Za derivativno sticanje prava vlasništva na nekretnini potrebno je da se ispune tri pretpostavke: vlasništvo prethodnika (jer da bi neko mogao prenijeti pravo vlasništva mora biti vlasnik), naslov sticanja (titulus) i način sticanja (modus) tj. upis u javne knjige. To, prema mišljenju Apelacionog suda, dalje znači da se samim sklapanjem pravnog posla sa vlasnikom sa kojim je ugovorom preneseno vlasništvo na sticaoca ne dolazi se do prva vlasništva, makar novom sticaocu nekretnina bila predana u posjed. Apelacioni sud je naveo da se do sticanja prava vlasništva dolazi upisom u zemljišne knjige (član 33.) Apelacioni sud je naveo da prema činjeničnom osnovu u tužbi apelant svoj zahtjev temeljio i na kupoprodajnom ugovoru koji je on (kao kupac) zaključio sa Šemsom Jukićem (kao prodavcem). Međutim, Apelacioni sud je naveo da je u vrijeme sklapanja ugovora Šemso Jukić (kao jedan od naslijednika Muje Jukića) bio upisan kao posjednik nekretnina, dok je u vlasničkom listu upisano još jedanaest lica suvlasnika (a što je i apelant tvrdio). Prema mišljenju Apelacionog suda kad bi se i prihvatilo da je zamjena između prednika apelanta i prednika tuženog valjana, te da je prethodnik apelanta (Šemso Jukić) valjano raspolagao dijelom sporne nekretnine odnosno vlasništvo prenio apelantu, kako se radi o sticanju vlasništva nakon stupanja na snagu Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, za sticanje prava vlasništva valjanim poslom osim osnova sticanja treba dokazati i način sticanja, a to je u vrijeme važenja Zakona o svojinsko-pravnim odnosima bio upis u javne knjige ili drugi odgovarajući način određen zakonom (član 33.). Kako Šemso Jukić nije bio upisan kao vlasnik nekretnine, apelacioni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta za utvrđivanje prava vlasništva nije osnovan.
14. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da to znači da je, ako bi se utvrdilo da je apelant (koji se poziva na pravni posao koji je osnov sticanja vlasništva) raspolaže valjanim osnovom (kupoprodajni ugovor) u pogledu sticanja, ali mu nedostaje valjan način sticanja, apelantov zahtjev je pogrešno opredijeljen –obzirom da mu u tom slučaju pripada samo pravo zahtijevati utvrđivanje pravnog osnova za izdavanje tabularne isprave za upis njegovog prva vlasništva, uz uslov da dokaže isključivo pravo njegovo prethodnika (Šemsa Jukića) na nekretnini koja je predmet kupoprodaje.
15. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da apelant nije prekludiran u svom pravu, odnosno nije mu uskraćena sudska zaštita njegovih prava uz opredijeljeni tužbeni zahtjev da je stekao pravni osnov za upis prva vlasništva, uz uslov da su za takav zahtjev ispunjene potrebne pretpostavke.
16. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali zbog proizvoljnog tumačenja materijalnog propisa od strane Apelacionog suda. Apelant je naveo da je prvostepeni sud utvrdio nesporne činjenice (da je apelant kupio nekretninu 1981. godine da od dana nesmetano uživa posjed i da je na istoj izgradio objekat, da je uknjižen kao posjednik nekretnine, da je izvršena zamjena između NOO Brčko i Muje Jukića, te da je provedena u katastarskom operatu ali ne i u zemljišnim knjigama), ali da, prema mišljenju apelanta, Apelacioni sud zanemaruje sve gore pobrojane činjenice pa proizvoljnom primjenom materijalnog propisa odbija tužbeni zahtjev tužitelja (apelanta ) a da pri tome ne navodi neki pravni osnov, te na taj način krši njegovo Ustavnom zagarantovano pravo na imovinu.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud primjenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Polazeći od tužbenog zahtjeva apelanta Apelacioni sud je jasno naveo da apelant ne može održajem steći pravo vlasništva na Opštenarodnoj imovini, kao i da apelant ukoliko misli da ima pravno valjan osnov (ugovor) nije pravilno opredijelio tužbeni zahtjev u smislu utvrđivanja da je stekao pravni osnov za upis prva vlasništva. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud uputio apelanta u način realizacije njegovog prava, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović