Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/09 (D., N., N. i E. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ostavina
- Ostavinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1437/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1437/09, rješavajući apelaciju Dževada Mašića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada, Nurudina, Nedžada i Eldina Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001799 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama-Odjeljenje u Kladnju broj P.121/04-K od 27. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad, Nurudin, Nedžad i Eldin Mašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kladnja, koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001799 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama-Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.121/04-K od 27. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.121/04-K od 27. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001799 od 16. februara 2009. godine, utvrđeno je da u ostavinsku masu ostavitelja Junuza Mašića (u daljnjem tekstu: ostavitelj) ne ulazi 1/8 prava korištenja i prava svojine na nekretninama bliže navedenim u stavu I dispozitiva presude. Stavom II dispozitiva presude utvrđeno je da 1/8 prava korištenja, odnosno 1/8 prava svojine na nekretninama bliže navedenim u stavu I dispozitiva presude pripadaju Fahrudinu Mašiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) i one će se upisati na njegovo ime sa označenim dijelom u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi po pravosnažnosti presude. Stavom III dispozitiva presude utvrđeno je da je testamentom ostavitelja, a koji je sastavljen pred Općinskim sudom na zapisnik pod brojem R.147/03 od 1. aprila 2003. godine, povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja kao sina ostavitelja u zaostavštini navedenoj u stavu I presude, pa tužitelju pripada nužni nasljedni dio od 5/48 u navedenoj zaostavštini, što su apelanti i Amer i Sanela Mašić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se zaostavština iza ostavitelja raspravi na navedeni način, shodno utvrđenom pravu tužitelja. Stavom IV dispozitiva presude apelanti i tuženi su obavezani tužitelju platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 140 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno, a što proizlazi i iz sadržine testamenta, da je ostavitelj testamentom raspolagao sa svim nekretninama, a koje i čine ostavinsku masu ostavitelja, i da je nekretnine rasporedio tako da nakon njegove smrti pripadnu apelantima kao zakonskim nasljednicima i tuženim. Među strankama je, kako dalje navodi sud, sporno da li je ostavitelj imao osnov za isključenje tužitelja iz nasljeđa kao sina i da li njemu pripada pravo na nužni nasljedni dio s obzirom na to da je on nužni nasljednik u smislu člana 28. Zakona o nasljeđivanju. («Službeni list SRBiH» br. 7/80, 15/80; „Sl. list RbiH“ br. 2/92 i 13/94). Općinski sud je citirao odredbu člana 45. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo na nužni nasljedni dio, ako se povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu, ukoliko je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju, ako je učinio krivično djelo upravljeno na podrivanje vlasti i ako se odao neradu i nepoštenom životu. Općinski sud je dalje istakao da je ostavitelj kao otac tužitelja u pismenom testamentu kao razloge za isključenje iz nasljedstva tužitelja kao sina naveo da se on nije brinuo o njemu, te da ga nije poštivao i pomagao, niti ga obilazio, pa je iz navedenih razloga staru kuću i dvorište ostavio njegovoj djeci-tuženim Ameru i Saneli Mašić. Općinski sud je utvrdio da, u smislu člana 45. Zakona o nasljeđivanju, ne postoje osnovani razlozi za isključenje tužitelja iz nasljeđa od ostavitelja koji ima pravo na nužni dio, jer razlog koji je naveo ostavitelj u samom testamentu nije opravdan razlog u smislu navedene zakonske odredbe.
4. Pored toga, kako je dalje naveo sud, apelanti u toku postupka nisu dokazali da postoji osnov za isključenje tužitelja od ostavitelja u vrijeme sastavljanja testamenta a što su bili dužni dokazati u smislu člana 46. Zakona o nasljeđivanju. Apelant Dževad Mašić kao razlog za isključenje je naveo nerad, a što nije potvrđeno nijednim provedenim dokazom jer su saslušani svjedoci potvrdili činjenicu da je tužitelj, u skladu sa svojim mogućnostima, prilikom gradnje nove porodične kuće učestvovao zajedno sa apelantima i roditeljima. Naime, kako je pojasnio Općinski sud, pod pojmom nerada kao razloga za isključenje iz nasljedstva smatra se trajno i neopravdano izbjegavanje ili napuštanje rada, kada se ne ulažu svjesno i namjerno napori za pribavljanje sredstava za svoje izdržavanje radom, nego se živi na tuđi račun i teret, bilo na teret ostavitelja ili drugih osoba u zajednici a iste činjenice ne proizlaze ni iz jednog od provedenih dokaza. Također, činjenica na koju se pozivaju apelanti da je tužitelj kao nasljednik skoro 30 godina ignorisao ostavitelja kao oca ne može se uzeti kao razlog za isključenje, jer povreda moralne obaveze kao razlog za isključenje iz nasljedstva mora biti teža, što u konkretnom slučaju nije, jer navedena činjenica s obzirom na način uslijed kojeg je došlo do samog prekida kontakta između ostavitelja i tužitelja ne predstavlja težu povredu. Na kraju je Općinski sud istakao da su i same stranke u toku postupka potvrdile činjenicu da je tužitelj pokušao uspostaviti kontakt sa ostaviteljem kao ocem a nakon što ga je ostavitelj istjerao iz kuće, što je ostavitelj odbijao, a u toku postupka nije utvrđeno da se tužitelj teže ogriješio prema ostavitelju.
5. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u prvostepenoj presudi, navodeći da su neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešnu ocjenu iskaza tužitelja i apelanta Dževada Mašića, odnosno da iz iskaza tužitelja proizlazi nepoštovanje i uvredljivo ponašanje tužitelja prema ostavitelju kao ocu. Tužitelj je bio punoljetna osoba i samostalno je zarađivao za život u vrijeme kada ga je ostavitelj istjerao iz kuće a pušenje cigarete ne predstavlja težu povredu moralne obaveze a to što tužitelj nije prihvatio ponudu ostavitelja da pravi kuću na placu koji mu je on dao, ne može predstavljati nerad, nepoštovanje i uvredljivo ponašanje tužitelja. Također, Kantonalni sud smatra neprihvatljivim žalbene tvrdnje da su apelanti dokazali da je postojao zakonski osnov za isključenje tužitelja iz nasljeđa od ostavitelja u vrijeme sastavljanja sudskog testamenta zbog povrede zakonske i moralne obaveze u smislu člana 46. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, jer iz predloženih i provedenih dokaza ne proizlazi da se tužitelj teže ogriješio prema ostavitelju kao ocu povredom zakonske ili moralne obaveze. Naprotiv, kako je dalje istakao Kantonalni sud, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj pružao pomoć ostavitelju kada mu je bila potrebna, da je s njim komunicirao kada je to bilo nužno i potrebno i onoliko koliko je to ostavitelj dopuštao i tražio od njega s obzirom na narav i karakter ostavitelja o čemu su se izjašnjavali saslušani svjedoci i stranke. Kantonalni sud je na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da između tužitelja i ostavitelja nije bilo apsolutno nikakvih kontakata više od 30 godina, da tužitelj nije ostavitelja na bilo kakav način pomagao i da nije pokušao da uspostavi kontakt. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) i pozivajući se na odredbu čl. 45. i 46. Zakona o nasljeđivanju o čemu je dao i valjane razloge koje i taj sud prihvata.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Iz pogrešnog i proizvoljnog «rezonovanja sudova», kako navode apelanti, može se zaključiti da je ostavitelj isključivi krivac zbog kojeg sa tužiteljem nije u periodu od 30 godina imao kontakte, odnosno da su bili krajnje reducirani isključivo zbog njegovog ponašanja, tj. karaktera ostavitelja a što je proizvoljna tvrdnja. Pri tome sudovi zanemaruju razloge ostavioca koje je naveo u svom testamentu, da je testament sastavio pri punoj svijesti, da za njegov sastav nije natjeran, niti je prevaren, niti se osvrću na karakter samog tužitelja koji je na način što mu je dosuđen nužni dio zajedno sa dijelom koji je ostavitelj ostavio njegovoj djeci dobio najviše od imovine a čime se krši volja ostavitelja. Predloženo je da se apelacija usvoji, ukinu osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović