Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/09 (H. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1442/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1442/09, rješavajući apelaciju Halima Šemića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halima Šemića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 08-000 322 od 18. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj P-143/98 od 30. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halim Šemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 322 od 18. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-143/98 od 30. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-143/98 od 30. novembra 2007. godine „Centrotrans Eurolines“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu naknadi nematerijalnu štetu kako slijedi: za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 17.500,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.500,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. marta 2007. U pogledu troškova postupka tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 3.700,00 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dospjelost zakonske zatezne kamate i troškova postupka je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant protiv tuženog podnio tužbu 2. februara 1989. godine radi naknade nematerijalne štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 7. decembra 1988. godine u blizini Titove Mitrovice, kada je kao putnik u autobusu «Centrotrans» Sarajevo (pravnog prednika tuženog) doživio saobraćajni udes. Tom prilikom vozilo tuženog se, nepropisno zaobilazeći putničko vozilo na drumu, survalo u provaliju duboku više od 100 metara a u toj nesreći apelant je zadobio teške tjelesne povrede. Općinski sud je, na osnovu dokaza izvedenih tokom postupka, utvrdio da je do saobraćajne nesreće došlo zbog toga što vozač autobusa u kojem se nalazio apelant kao putnik svoju vožnju, odnosno rastojanje, nije prilagodio uvjetima i stanju na putu, pa, kada je uočio prevrnuto vozilo na krovu, da ne bi ostvario kontakt sa tim vozilom, poduzeo je radnju skretanja ulijevo i tom prilikom je naišao na zaleđenu podlogu i sletio s puta. Sud je dalje naveo da je apelant tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede koje kao posljedicu imaju trajno umanjenje životne aktivnosti od 35% zbog čega će apelant ubuduće sve svoje aktivnosti obavljati trajno sa povećanim naporom. Pošto je tuženi vlasnik autobusa koji u datim okolnostima predstavlja opasnu stvar, sud je zaključio da je, shodno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, odgovoran za štetu, te da je dužan štetu nadoknaditi, neovisno od odgovornosti za štetu, po osnovu osiguranja putnika. Ocjenjujući apelantov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, sud je ocijenio da nije potrebno provoditi novo vještačenje s obzirom na to da je vještak odgovorio na postavljene zadatke, a u skladu sa pravilima nauke i struke, osim u dijelu šta je osnovni uzrok saobraćajne nezgode o čemu je sud sam donio zaključak na osnovu svih elemenata datih u nalazu vještaka. Dalje, u odnosu na apelantov prigovor na nalaz vještaka medicinske struke u dijelu koji se odnosi na procent umanjenja opšte životne aktivnosti, te dužinu trajanja bolovanja nakon otpusta apelanta iz bolnice, sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka koji je dao pojašnjenje da je umanjenje životne aktivnosti direktna posljedica povrede, te da dužina liječenja nije mogla uticati na nju. Sud je primjenom člana 277. ZOO apelantu dosudio na glavni dug zakonsku zateznu kamatu, i to počev od dana preinačenja tužbenog zahtjeva, odnosno od 28. marta 2007. godine, pojašnjavajući da se radi o predmetu u kojem je tužba podnesena 2. februara 1989. godine, te bi dosuđenjem kamate počev od dana podnošenja tužbe na iznos po preinačenom zahtjevu izraženom u važećoj valuti došlo do neosnovanog bogaćenja apelanta, pa je u preostalom dijelu apelantov zahtjev za dosuđenje zakonskih zateznih kamata odbijen.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000 322 od 18. februara 2009. godine, odlučujući o žalbama, apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka preinačio, tako da je tuženog obavezao da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.960,00 KM. Apelantova žalba u preostalom dijelu i žalba tuženog su odbijene i presuda prvostepenog suda potvrđena. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalnog pravo kada je početak toka kamata na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete propustio odrediti počev od dana podnošenja tužbe, ocijenio kao neosnovane. Kantonalni sud je, također, naveo da se apelant u pogledu načina obračuna kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete pozvao na stav sudske prakse, konkretno zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH od 9. aprila 2003. godine (objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH broj 1/05), kao i na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine («Službene novine FBiH» broj 23 od 2. aprila 2007. godine). U odnosu na ove žalbene navode Kantonalni sud je istakao da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 2. februara 1989. godine, dakle, u vrijeme kada je sudska praksa stajala na stanovištu da zakonska zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je dosuđena naknada i da su sudovi u Bosni i Hercegovini primjenjivali to stanovište sve do 2003. godine. Sud je dalje istakao da navedena okolnost upućuje na zaključak da prvostepeni sud početak toka zakonske zatezne kamate nikako nije mogao odrediti počev od 2. februara 1989. godine jer se propisi i sudska praksa ne mogu primjenjivati retroaktivno. Osim toga, relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, zatim, odredbama ZPP koji je bio na snazi u vrijeme trajanja ove parnice bilo je propisano, kao i sad važećem odredbama ZPP, da sud u parnici kada su u pitanju sporedna potraživanja-akcesorna, kao što je to zakonska zatezna kamata, odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u postupku. Prema stanju spisa, apelant je zahtjev za kamate u pogledu početka toka kamate opredijelio u preinačenoj tužbi podneskom od 14. februara 1999. godine, kada je postavio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na utužene iznose naknade nematerijalne štete počev od dana presuđenja. Sud je dalje naveo da je apelant zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata preinačio podneskom od 28. marta 2007. godine, tako što je postavio zahtjev za isplatu navedene kamate počev od dana podnošenja tužbe. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete početak toka kamate odredio počev od 28. marta 2007. godine, postupivši tako u skladu sa apelantovim zahtjevom od 28. marta 2007. godine, što je u potpunosti u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. ZPP. Kantonalni sud je ocijenio osnovanom apelantovu žalbu u pogledu troškova parničnog postupka, zaključujući da je prvostepeni sud pogriješio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.260,00 KM, budući da su ti troškovi bili potrebni za vođenje parnice na čiju naknadu je apelant, shodno odredbama člana 387, a u vezi sa odredbama člana 386. stav 1. ZPP, imao pravo. Stoga je Kantonalni sud apelantovu žalbu u dijelu o troškovima parničnog postupka uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tuženog obavezao da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.960,00 KM. Kantonalni sud je žalbu tuženog istaknutu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ocijenio neosnovanom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud odlučno činjenično stanje u pogledu osnova odgovornosti tuženog za predmetnu štetu, tako i u pogledu visine nematerijalne štete koju je apelant pretrpio kao posljedicu povređivanja u saobraćajnoj nezgodi pravilno i potpuno utvrdio. Također je zaključio da je prvostepeni sud dosuđene iznose naknade nematerijalne štete po svim zahtijevanim vidovima odmjerio u svemu u skladu sa kriterijima predviđenim odredbama člana 200. stav 1. ZOO, te da dosuđeni iznosi, po ocjeni ovog suda, čine pravičnu naknadu i ne odudaraju od sadašnje sudske prakse u sličnim slučajevima.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. da je sud primjenom člana 186. ZOO i člana 277. istog zakona na zahtijevane iznose nematerijalne štete apelantu trebao dosuditi zakonske zatezne kamate koje će se obračunati od dana podnošenja tužbe (2. februara 1989. godine) pa do isplate. Apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud na iznos dosuđene nematerijalne štete pogrešno odredili da zakonska kamata teče počev od dana preinačenja tužbe, tj. od 28. marta 2007. godine, što je potvrdila i dosadašnja obavezujuća i usvojena praksa, kao i zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH od 9. aprila 2003. godine. Apelant smatra da redovni sudovi nisu dali objektivno i razložno obrazloženje zašto je u konkretnom predmetu odstupljeno od ustanovljene sudske prakse, budući da mu kamata nije dosuđena od dana podnošenja tužbe. Ovakav stav drugostepenog suda je, kako navodi apelant, u suprotnosti sa odredbama čl. 186. i 277. ZOO iz kojih jasno proizlazi da zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na datum početka obračuna toka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodim, u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelantu na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete početak toka zakonske kamate odredili počev od dana preinačenja tužbe (28. marta 2007. godine), te dali obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti ustanovljena sudska praksa, konkretno zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 9. aprila 2003. godine. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/09 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio