Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/09 (A. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1464/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1464/09, rješavajući apelaciju Adema Hasanbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Hasanbašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 0003 18 07 U od 17. marta 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-410/05 od 27. decembra 2006. godine i Rješenja Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla broj 07-31-1212/01-II od 7.
marta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Hasanbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Poljane, Tuzla, podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 0003 18 07 U od 17. marta 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepni organ) broj 05-31-410/05 od 27. decembra 2006. godine i Rješenja Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 07-31-1212/01-II od 7. marta 2005. godine.
2. Apelant je 7. marta 2001. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za poništenje pravosnažnog rješenja uz pristanak stranke. Apelant je u zahtjevu naveo da je u toku 1987. godine od njega preuzeto gradsko građevinsko zemljište, označeno kao k.č. broj 514. k.o. Kiseljak. Međutim, kako do sporazumnog određivanja naknade nije došlo, Opštinska uprava za imovinsko-pravne poslove spis je proslijedila Osnovnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je u vanparničnom postupku donio rješenje o određivanju naknade. Pošto do isplate navedenog iznosa nije došlo, apelant je podnio zahtjev za poništenje pravosnažnog rješenja, ili da mu se izvrši povrat predmetnog zemljišta.
3. Rješenjem prvostepenog organa broj 07-31-1212/01-II od 7. marta 2005. godine apelantov zahtjev u predmetu povrata nekretnina preuzetih na zapisnik od 11. septembra 1987. godine je odbijen. Prvostepeni organ u obrazloženju rješenja naveo je da je uvidom u predmet broj 06/1-475- 64/87 od 27. maja 1987. godine utvrdio da je apelant na zapisnik pred tim organom 11. septembra 1987. godine izjavio da kao stvarni vlasnik i posjednik zemljišta, koje je još 1966. godine kupio od Ive Iličkovića uz naknadu, predaje Opštini Tuzla, i to - neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište označeno kao k.č. broj 514 upisano u pl. broj 1059 k.o. Kiseljak, posjed Ive Iličkovića (po starom premjeru parcela označena kao k.č. br. 528/2 upisana u zk. uložak broj 1397 k.o. Husino, društvena svojina sa utvrđenim pravom korištenja u korist Ive Iličkovića sa 1/5). Zapisnik od 11. septembra 1987. godine dostavljen je Opštinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina uz nalog da se izvrši brisanje k.č. broj 514 upisane u pl. broj 1059 k.o. Kiseljak i iz zk. uloška broj 1397 k.o. Husino i upišu se u novi pl. i zk. kao društvena svojina – korisnik Opština Tuzla, što je i učinjeno. Također je obrazloženo da je u vrijeme predaje predmetnog zemljišta provedena sva potrebna zakonska procedura, prema važećim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90, 29/90) i «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94). Zatim je navedeno da je prenos zemljišta izvršen na osnovu člana 26. citiranog zakona kojim je bilo propisano da «raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može predati neizgrađeno građevinsko zemljišta opštini, a opština je dužna to zemljište preuzeti». Dalje je navedeno da je apelant bio pozvan na sporazumno određivanje naknade za 14. oktobar 1987. godine, a pošto nije pristupio u smislu odredbi člana 89. Zakona o eksproprijaciji, predmet je dostavljen Osnovnom sudu, nadležnom za određivanje naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište. Osnovni sud je Rješenjem broj R-I-192/87 od 22. decembra 1989. godine apelantu utvrdio naknadu za preuzeto zemljište koje je postalo pravosnažno 22. decembra 1989. godine. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni organ je zaključio da raniji, kao i sad važeći Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 25/03, 16/04 i 67/07) ne predviđaju mogućnost vraćanja nekretnina predatih opštini zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 05-31-410/05 od 27. decembra 2006. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio donoseći osporeno rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za povrat nekretnina preuzetih na zapisnik od 11. septembra 1987. godine. Također je naveo da je uvidom u spis predmeta broj 06/1-475-64/87 utvrdio da je postupak proveden po apelantovom zahtjevu za predaju neizgrađenog građevinskog zemljišta. Zatim je naveo da je u toku postupka vještak geometar izvršio identifikaciju predmetnog zemljišta, a službena osoba prisutnim predočila da je Odlukom o prostornom uređenju Opštine Tuzla broj 6/80 predmetno zemljište utvrđeno kao građevinsko zemljište, da se nalazi u društvenoj svojini i da je društvena svojina postala na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Osim toga, apelant je na zapisnik izjavio da je on stvarni vlasnik predmetnog zemljišta, da daje zemljište Opštini uz pravičnu naknadu, a izjavu o tome je lično potpisao. Prema stavu drugostepenog organa, pošto je zemljište prešlo po zahtjevu stranke, a uz to je i nacionalizovano, to se ne može primijeniti član 96. Zakona o građevinskom zemljištu kojim je određeno da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo, prešlo je na osnovu odluke Opštine.
5. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja drugostepenog organa, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 0003 18 07 U od 17. marta 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da pravno shvatanje i pravni stav drugostepenog organa prihvata i ovaj sud, polazeći, prije svega, od činjenice da je odredbom člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH propisano da «po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine», pojašnjavajući da se citirane odredbe materijalnog prava ne odnose na zemljište koje je nacionalizovano, ili koje je u društveno vlasništvo prešlo na drugi način, odnosno na bilo koji način osim odlukom opštine. Dalje je naveo da apelant ni u tužbi, ni tokom upravnog postupka, kao ni u žalbi nije tvrdio da je predmetno zemljište u društvenu svojinu prešlo na osnovu neke odluke opštine, a što ne proizlazi ni iz činjeničnih utvrđenja u upravnom postupku. Stoga je sud zaključio da je odluka drugostepenog organa kojom je apelantov zahtjev za vraćanje nekretnina odbijen pravilna i na zakonu zasnovana. Sud je, također, naveo da navodi tužbe da za predato zemljišta apelant nije primio odgovarajuću naknadu, kao i navodi da zemljište nije privedeno krajnjoj namjeni u skladu sa prostornim planom ne mogu uticati na pravilnost i zakonitost osporenog akta s obzirom na to da je u postupku koji je prethodio njegovom donošenju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, tj. pravilno utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu primjenljive odredbe člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat predmetnih nekretnina preuzetih na zapisnik od 11. septembra 1987. godine zasnovane na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i donesene suprotno relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Također, navodi da je navedeno zemljište kupio od Ive Iličkovića 1966. godine, ali pošto se predmetno zemljište vodi kao društvena svojina, nije ga mogao prevesti na sebe iako to zemljište i danas koristi. Apelant smatra da će Ustavni sud razriješiti ovu pravnu dilemu, usvojiti apelaciju i naložiti tuženoj ponovno provođenje postupka kojim će se konačno udovoljiti njegovom zahtjevu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi, te Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, navodeći da raniji, kao i sada važeći Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH ne predviđa mogućnost vraćanja nekretnina predatih opštini. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud iscrpno i detaljno analizirao sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da je u odnosu na te prigovore dao jasno i detaljno obrazloženje koje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović