Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/09 (Š. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1473/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1473/09, rješavajući apelaciju Šabana Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Mujića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 043648 09 Gž od 26. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 043648 02 P od 5. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaban Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 043686 09 Gž od 26. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 043648 02 P od 5. decembra 2008. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republičke direkcije za robne rezerve Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. U tužbi je naveo da je izbijanjem ratnih djelovanja napustio svu svoju imovinu u okviru koje je ostalo teretno motorno vozilo marke FAP. Po povratku u Bratunac, kako je dalje naveo u tužbi, preduzeo je određene radnje u vezi sa saznanjem gdje se nalazi predmetno vozilo. Od SJB Srebrenica je dobio potvrdu da je predmetno vozilo registrirano na ime G. R. i da je registracija izvršena na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa tuženom. Tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da se tužena obaveže da mu na ime materijalne štete za oduzeto motorno vozilo marke FAP (bliža svojstva navedena u izreci presude) isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. novembra 2002. godine do konačne isplate.

3. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 043648 02 P od 5. decembra 2008. godine, potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je tužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, s prijedlogom da se tužba odbije kao neosnovana. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je izrazio stav da prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan jer je tužena nesporno raspolagala apelantovim vozilom, bez njegove saglasnosti, na način što ga je prodala trećem licu. U pogledu prigovora zastare potraživanja iskazan je stav da je prigovor neosnovan, jer rokovi zastare počinju teći od momenta kada je apelant saznao da mu je šteta pričinjena, dakle od 4. novembra 2002. godine. Međutim, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, apelant u pogledu visine štete nije predložio provođenje dokaza vještačenjem vještaka mašinske struke koji bi izračunao cijenu vozila u vrijeme nastanka štetnog događaja, budući da vještak posjeduje odgovarajuća stručna znanja na osnovu kojih bi se utvrdila visina pričinjene štete. Kako se iz predloženih i izvedenih dokaza nije mogla utvrditi visina štete, time se nije mogla utvrditi ni osnovanost apelantovog potraživanja. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev istakavši da je apelant mogao uspješno dokazati svoje potraživanje na način da je predložio dokaz vještačenjem vještaka mašinske struke, čime bi se za sud stvorili uvjeti da utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva. Svrha vještačenja u konkretnoj situaciji bi bila utvrđivanje visine pričinjene štete. Shodno tome, kako je zaključio Osnovni sud, apelant u postupku nije dokazao tvrdnje iz tužbe, na što je bio obavezan shodno pravilu o teretu dokazivanja, u smislu odredaba iz čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 043648 09 Gž od 26. marta 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud postupio pravilno i zakonito. Naime, kako je dalje obrazloženo, nasuprot navodima žalbe u kojima se tvrdi da je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja, Okružni sud je jasno istakao da prvostepeni sud nije prihvatio prigovore koje je tužena istakla u odgovoru na tužbu u pogledu kojih su u presudi navedeni razlozi neprihvatanja. Međutim, prvostepeni sud je pravilno, primjenom raspravnog načela i pravila o teretu dokazivanja, odbio apelantov zahtjev jer apelant nije dokazao visinu štete, pa prvostepeni sud njegov zahtjev, koji nije bio istovremeno potkrijepljen materijalnim dokazima, nije mogao prihvatiti. Osim toga, Okružni sud je naveo da, u smislu odredbe člana 126. ZPP, sud koji vodi postupak i koji na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje neke činjenice, o postojanju te činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant na kršenja navedenih prava poziva u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen zato što nije dokazao vrijednost kamiona, odnosno štete koju je potraživao kao satisfakciju za oduzeto vozilo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, naročito Okružni sud, za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer nije predložio niti izveo ni jedan dokaz na okolnost visine štete koju je od tužene potraživao pa se time nije mogla utvrditi ni osnovanost njegovog zahtjeva. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/09 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio