Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/09 (M. B., V. G. i D. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1482/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1482/09, rješavajući apelaciju Milke Bandić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Bandić, Vlade Glavaša i Dinke Glavaš podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 438 od 5. marta 2009.
godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-000 430 od 11. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Bandić, Vlado Glavaš i Dinka Glavaš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupa Branko D. Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnijeli su 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 438 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0- P-07-000 430 od 11. septembra 2008. godine.
2. Milka Bandić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), Vlado Glavaš (u daljnjem tekstu: drugoapelant) i Dinka Glavaš (u daljnjem tekstu: trećeapelantica) podnijeli su Općinskom sudu tužbu protiv Marka Zorića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Stanka Marića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Marinka Ćorluke (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi povrata dijela nekretnine i prestanka uznemiravanja. Prvotuženi je podnio protivtužbu protiv svih apelanata radi utvrđenja prava stvarne služnosti a svi tuženi su protiv apelanata podnijeli protivtužbu radi utvrđenja ništavosti aneksa ugovora o kupoprodaji br. 216 od 7. maja 2000. godine i 230 od 29. maja 2000. godine.
3. Općinski sud je Presudom broj 063-0-P-07-000 430 od 11. septembra 2008. godine utvrdio da su pravno ništavi aneksi ugovora o kupoprodaji i to aneks ugovora kojeg su 14. augusta 2006. godine zaključili drugoapelant i trećeapelantica, s jedne strane, i Općina Grude preko općinskog načelnika, s druge strane, koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov 746/06, i aneks kojeg je zaključila prvoapelantica, s jedne strane, i Dom zdravlja Grude, s druge strane, ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov 739/06, pa se slijedom prednjeg utvrđenja imaju brisati svi upisi u zemljišnim knjigama koji su izvršeni na temelju naprijed citiranih pravnih poslova, sve u roku od 30 dana. Drugim stavom izreke presude odbijeni su tužbeni zahtjevi prvoapelantice, drugoapelanta i trećeapelantice kojim su tražili da sud obaveže prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog da im predaju u posjed, slobodne od ljudi i stvari, dijelove nekretnine (pobliže opisane u izreci presude) i da im se naloži da prestanu uznemiravati apelante u vlasništvu njihovog dvorišta i kuće (za svakog tuženog pojedinačno). U trećem stavu izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da preko dijela nekretnine (pobliže označena u izreci presude) postoji pravo služnosti prijevoza vozila, prolaska pješice, parkiranja vozila, te prolaska u garažu, pa da su apelanti dužni trpjeti da se dio te nekretnine označen kao «put» izdvoji u zaseban katastarski broj i u skladu s tim sačine prijavni listovi «A» i «B» a apelantima da se zabrani ometanje prvotuženog u izvršavanju sadržaja te služnosti.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporna činjenica da su prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelantica upisani kao suvlasnici sporne nekretnine opisane kao zemljište ispod zgrade i za redovnu upotrebu zgrade u jednoj evidenciji Zemljišnoknjižnog ureda, a da su u drugoj evidenciji istog ureda upisani sa pravom vlasništva na posebnim dijelovima zgrade – stanovima. To, prema ocjeni Općinskog suda, upućuje na zaključak da su apelanti u zgradi koja se nalazi na spornoj nekretnini otkupili stanove na kojima su imali stanarsko pravo, što su apelanti i potvrdili u svojim iskazima, a koju činjenicu je sud, osim toga, utvrdio i uvidom u ugovore o kupoprodaji stanova. Među strankama je sporno da li cijela nekretnina označena kao k.č. broj 6/101 k.o. Ružići površine 1102 m² (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) služi za redovnu upotrebu zgrade u kojoj su apelanti otkupili stanove i da li su apelanti na zakonit način, na temelju valjanih pravnih poslova, upisani kao suvlasnici na zemljištu ispod i oko zgrade, odnosno na cijeloj spornoj nekretnini. Iz tužbe a i tokom postupka, kako je dalje obrazloženo, Općinski sud nije mogao utvrditi kada i na koji način su prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi apelantima oduzeli posjed sporne nekretnine, niti se moglo utvrditi da su apelanti bili u posjedu sporne nekretnine koju u posjedu drže tuženi. Općinski sud je uvidom u anekse ugovora o kupoprodaji utvrdio da su apelanti upisani kao suvlasnici na cijeloj spornoj nekretnini površine 1102 m² (većoj od površine koju su kao nosioci stanarskog prava koristili) i kao upisani suvlasnici u zemljišnoj knjizi traže zaštitu prava vlasništva. Međutim, kako je dalje navedeno, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku i člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, sud je dužan ispitati valjanost aneksa o kupoprodaji na temelju kojih su apelanti upisani kao suvlasnici zemljišta u zemljišnoj knjizi a čije je poništenje zatražio prvotuženi u svom protivtužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je tačna tvrdnja apelanata prema kojoj kao vlasnici posebnih dijelova zgrade imaju zajedničko nedjeljivo pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade, ali je sporno koja površina zemljišta je potrebna za redovnu upotrebu zgrade. Uvidom u anekse ugovora o kupoprodaji stanova, Općinski sud je utvrdio nespornu činjenicu da Dom zdravlja Grude nije bio vlasnik sporne nekretnine zbog čega nije mogao prenijeti pravo vlasništva koje ni sam nije imao. Stoga, na prvoapelanticu nije mogao prenijeti pravo vlasništva pa je takav ugovor ništav, kako je zaključio Općinski sud, i na temelju njega se prvoapelantica nije mogla upisati kao suvlasnica sa dijelom ½ na nekretnini koja je u društvenom vlasništvu. Budući da se sporna nekretnina nalazi u gradu (Grude), u raspolaganju zemljištem se primjenjuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, u kojem je propisano da u slučaju da prostornim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa za urbanizam. S obzirom na to da drugoapelant i trećeapelantica posjeduju anekse ugovora koji je potpisao načelnik ali bez provedenog postupka – javnog natječaja i bez naknade, u površini većoj od površine koju su redovno koristili, Općinski sud je utvrdio da su aneksi ugovora suprotni prinudnim propisima o građevinskom zemljištu i vlasničkopravnim odnosima, zbog čega su ništavi, u skladu sa odredbama čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima. Posljedica ništavosti je brisanje svih upisa koji su nastali na temelju ništavih ugovora, a kako su apelanti na temelju ništavih ugovora upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici čije će se pravo brisati na temelju presude, to nemaju aktivnu legitimaciju od tuženih zahtijevati predaju u posjed sporne nekretnine, zbog čega je njihov zahtjev odbijen.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 438 od 5. marta 2009. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer su predmetni aneksi ugovora o kupoprodaji protivni prinudnim propisima, te kao takvi ništavi, a na ništavost, osim što se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, sud pazi po službenoj dužnosti. Predmetni aneksi ugovora o kupoprodaji zemljišta suprotni su odredbama Zakona o građevinskom zemljištu FBiH čije odredbe vrlo jasno i precizno propisuju kako se i na koji način može raspolagati građevinskim zemljištem, te na osnovu čega vlasnici dijela zgrade postaju vlasnici zemljišta ispod zgrade i zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Apelanti su otkupom stanova u predmetnoj zgradi mogli postati vlasnici zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade samo u skladu sa odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu a nikako temeljem predmetnih aneksa ugovora o kupoprodaji zemljišta.
6. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da sud na ništavost ugovora po službenoj dužnosti pazi samo u postupku koji je pokrenula ovlaštena osoba. U konkretnoj situaciji, tuženi nisu bili ovlašteni tražiti utvrđenje ništavosti aneksa ugovora o kupoprodaji zemljišta jer nemaju pravni osnov za korištenje istog tog zemljišta. Osim toga, nejasno je, prema mišljenju apelanata, na osnovu čega su redovni sudovi utvrdili da je u pitanju gradsko građevinsko zemljište na koje se primjenjuje Zakon o građevinskom zemljištu. U suštini, kršenja navedenih prava apelanti vide u odbijanju njihovog tužbenog zahtjeva i prihvatanju protivtužbenog zahtjeva na osnovu kojeg je naloženo da se izvrši brisanje njihovih suvlasničkih dijelova na zemljištu u zemljišnim knjigama.
7. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 25/03 i 16/04) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.
Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim presudama odbili tužbeni zahtjev apelanata a usvojili protivtužbeni zahtjev tuženih, pri čemu su dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti, prvenstveno obrazloženje prvostepenog suda koje je kao argumentirano i jasno prihvatio i drugostepeni sud. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović