Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/09 (A. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1511/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1511/09, rješavajući apelaciju Alije Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Kopića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 399 od 15. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-

P-08-000 048 od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan R. Savić iz Teslića, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-

Gž-08-000399 od 15. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-08-000 048 od 13. juna 2008. godine.

2. Ramiz Kopić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda i predložio da se radi osiguranja njegovih prava i održavanja postojećeg stanja odredi privremena mjera kojom će se apelantu zabraniti da na nekategoriziranom putu izvodi bilo kakve radove i stavlja prepreke. Osnovni sud je, odlučujući o prijedlogu za određivanje privremene mjere, donio Rješenje broj 087-0-P-08-000 048 od 23. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, kojim je odredio mjeru osiguranja. Privremenom mjerom apelantu je zabranjeno da na parceli k.č. broj 2145/9 (bliže oznake navedene u izreci rješenja) stavlja bilo kakve prepreke i izvodi bilo kakve radove koji uključuju iskop zemljišta, posipanje terena, odlaganje materijala ili smeća, parkiranje motornih ili drugih vozila, pod prijetnjom izvršenja, kako bi tužitelj mogao nesmetano doći do dvorišnih zgrada i drugih parcela i time spriječiti nastajanje nenadoknadive štete. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je povodom tužiteljevog prijedloga održao ročište i proveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra. Ocjenjujući nalaz vještaka geometra i skicu lica mjesta, kako je dalje obrazloženo, Osnovni sud je utvrdio da se radi o nekategoriziranom putu, da je širinom puta postavljena drvena prepreka koju je postavio apelant i na taj način zabranio prolaz tužitelju onemogućivši mu da priđe pomoćnim prostorijama. U drugom stavu izreke rješenja određeno je da mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja i da žalba ne odlaže izvršenje tog rješenja. Osnovni sud je ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz člana 278. stav 3. i 279. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP) za određivanje mjere osiguranja, zbog čega je zahtjevu tužitelja udovoljeno.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-08-000 399 od 15. aprila 2009. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Okružni sud je ispitao prvostepeno rješenje u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti u granicama određenim odredbom člana 221. ZPP i utvrdio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Okružni sud je prihvatio kao svoje razloge koje je u rješenju naveo prvostepeni sud.

4. Apelant se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant ističe u vezi sa nedostatkom tužiteljeve aktivne legitimacije za podnošenje tužbe radi smetanja posjeda ističući da tužitelj nema posjed sporne parcele. Apelant smatra da je prvostepeni sud trebao utvrditi koju i kakvu imovinu tužitelj posjeduje, a tek zatim eventualno pružiti zaštitu posjeda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud napominje da je, u skladu sa svojom ranijom praksom i praksom Evropskog suda, smatrao da apelacije podnesene protiv odluke kojom se rješava o privremenoj mjeri nisu dopustive zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1918/05 od 13. oktobra 2005. godine, stav 13; AP 2087/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8; i AP 2944/09 od 22. oktobra 2009. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je, imajući u vidu presudu Evropskog suda Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, promijenio svoju praksu. Naime, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/11 od 31. marta 2011. godine, Ustavni sud je zaključio da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na postupak donošenja rješenja koje ima karakter privremene mjere.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na osporavanje aktivne legitimacije tužitelju za podnošenje tužbe radi smetanja posjeda, pa, stoga, na pogrešnu primjenu materijalnog prava na osnovu kojeg je tužitelju pružena posjedovna zaštita. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prihvatajući tužiteljev zahtjev za određivanje mjere, dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje. Također, nasuprot apelantovim tvrdnjama, sudovi su naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu aktivne legitimacije primjenom relevantnih odredbi ZPP. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio