Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/09 (Z. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1512/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1512/09, rješavajući apelaciju Zorana Salamandije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Salamandije podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 426 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-08-000 065 od 1. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Salamandija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 16. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 426 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08-000 065 od 1. augusta 2008. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Nenada Stavnjaka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete. U tužbi je naveo da mu je u novembru 2006. godine tuženi nanio lake tjelesne povrede i da je zbog počinjenog krivičnog djela proglašen krivim presudom Okružnog suda, kojom mu je izrečena uslovna osuda. Budući da je presudom donesenom u krivičnom postupku protiv tuženog upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku, apelant je zatražio da mu tuženi na ime nematerijalne štete zbog fizičkih i psihičkih bolova plati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz troškove parničnog postupka. Tuženi je osporio tužbu i postavljeni zahtjev istakavši da je uslov za naknadu neimovinske štete za pretrpljene bolove, kao poseban vid štete, da je apelant trpio bolove jakog intenziteta i dugog trajanja. Uslov za naknadu štete po osnovu pretrpljenog straha, kako je dalje istakao tuženi, jeste da je strah ostavio posljedice na ukupno psihičko stanje povrijeđenog.
3. Osnovni sud je Presudom broj 094-0-P-08-000 065 od 1. augusta 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je tuženi apelantu nanio lake tjelesne povrede i da je zbog toga pravosnažnom presudom proglašen krivim, te da mu je izrečena uslovna osuda. Spornim se ukazuje, kako je dalje obrazloženo, da li je apelant pretrpio nematerijalnu štetu usljed nanesenih povreda s obzirom na karakter povreda, te intenzitet bola i straha koji je tom prilikom nastupio, kao i dužinu trajanja straha. Na sporne okolnosti Osnovni sud je proveo dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji je pročitan na ročištu za glavnu raspravu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelant pretrpio lake tjelesne povrede koje po svojoj prirodi ne izazivaju posljedice kao što su naruženost, umanjenje životne sposobnosti i duševne patnje zbog umanjenja životne sposobnosti, a ne ostavljaju ni trajne posljedice na duševno zdravlje. Imajući u vidu karakter povrede, intenzitet i dužinu trajanja bola i straha, na koje okolnosti je vještak dao svoje stručno mišljenje, koje nisu osporili ni apelant ni tuženi, Osnovni sud je zaključio da apelant nije pretrpio materijalnu štetu za koju bi trebalo dosuditi satisfakciju izraženu u novcu i da za to nema uporišta u odredbama čl. 154, 195. i 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je apelantov zahtjev odbijen.
4. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 426 od 7. aprila 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Okružni sud je istakao da je presuda zasnovana na stanju spisa, nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i na osnovu nespornih činjenica. Da bi apelant u svojstvu oštećenog imao pravo na naknadu neimovinske štete za fizičke bolove izazvane usljed lake tjelesne povrede, bolovi su trebali biti jakog intenziteta i dugog trajanja, dakle bilo je potrebno kumulativno ispunjenje oba uslova. U konkretnom slučaju, bolovi kod apelanta su bili srednjeg intenziteta i trajali su samo jedan dan, ostali su malog intenziteta, a primaran strah nije postojao, zbog čega nije bilo mjesta primjeni člana 200. ZOO-a.
5. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, redovni sudovi su odbili njegov tužbeni zahtjev, iako je nesporna činjenica da mu je tuženi nanio lake tjelesne povrede, zbog čega se vodio krivični postupak, te da je u tom postupku proglašen krivim i izrečena mu uslovna osuda. Apelant je istakao su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev da mu tuženi naknadi štetu koju mu je pričinio izvršenjem krivičnog djela.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te da je za ostvarenje njegovog zahtjeva bilo neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova, bolovi jakog ili srednjeg intenziteta i dugo trajanje bola. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović