Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/09 (M. S., A. I. i N. A.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1513/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1513/09, rješavajući apelaciju Midhata Salihovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Salihovića, Abdulaha Ikanovića i Nađe Ahmedić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-

001423 od 29. januara 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1154/04 od 18. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhat Salihović, Abdulah Ikanović i Nađa Ahmedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle podnijeli su 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001423 od 29. januara 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1154/04 od 18. juna 2007. godine.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj P-1426/2002 od 21. maja 2004. godine kojom je Direkcija za izgradnju d.o.o. za inžinjering i usluge Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) dužan apelantima da isplati na ime naknade materijalne štete za totalno uništeni porodični stambeni objekat koji se nalazi u Tuzli (na parceli preciziranoj u dispozitivu presude) iznos od 42.946,00KM sa pripadajućom zateznom kamatom od 21. maja 2004. godine kao i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. U stavu drugom izreke presude Općinski sud je apelante sa viškom tužbenog zahtjeva odbio. U stavu trećem izreke presude Općinski sud je u odnosu na Općinu Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena) i DD Rudnik Soli Tušanj (u daljnjem tekstu: trećetuženi) odbio tužbeni zahtjev apelanta. Stavom četvrtim presude Općinski sud je obavezao apelante da solidarno drugotuženoj na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 19.200,00KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti, suvlasnici porodičnog objekta (navedenog u dispozitivu presude) koji se nalazi u području intenzivnog slijeganja terena. Objekat je zbog toga 1987. godine uvršten u objekte koji se mogu održaviti dvije do pet godina, a od strane komisije prvotuženog (odnosno pravnog prednika prvotuženog-Fonda za sanaciju posljedica slijeganja terena) 9. novembra 1992. godine je stavljen na listu za rušenje. Apelanti su u tužbi tražili, obzirom da prvotuženi nije dodijelio apelantima (Midhatu Salihoviću i Abdulahu Ikanoviću) odgovarajuće stanove na ime stambenog prostora koji su koristili u porodičnom objektu, da sud tužene solidarno obaveže da im predaju u posjed stambeni prostor ili isplate naknadu. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se tuženi obavežu da apelantima (Midhatu Salihoviću i Abdulahu Ikanoviću) na ime naknade štete za totalno uništeni objekat isplate ukupno iznos od 97.261 KM. Nadalje, apelanti su naveli da je suvlasnik objekta po rješenju o naslijeđivanju i apelantica Nađa Ahmedić, a njeno je pravo da se saglasi sa ovakvim načinom isplate naknade, prema sporazumu apelanta.

4. Općinski sud je naveo da su tuženi u toku postupka osporavali osnovi i visinu tužbenog zahtjeva, te istakli prigovor zastare potraživanja kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor pasivne legitimacije.

5. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da su apelanti suvlasnici na porodičnom objektu na osnovu rješenja o nasljeđivanju (što nije ni sporno među strankama), te je zaključio da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je objekat izgrađen na zemljištu koje je od strane Fonda za sanaciju posljedica i ublažavanja uzroka slijeganja zemljišta 1987. godine svrstano u kategoriju objekata za redovno održavanje dvije do pet godina, a 1992. godine uvršten u listu objekata za rušenje. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da su neosnovani navodi tuženih da nije utvrđen uzrok oštećenja objekta obzirom na dokaze-dokumentaciju u spisu. Općinski sud se pozvao i na rješenje Opštinske komisije za prostorno uređenje, izgradnju, stambene i komunalne poslove Opštine Tuzla iz 1982. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta Midhata Salihovića za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju objekta, jer se parcela za koju traži saglasnost nalazi u zoni slijeganja terena.

6. Općinski sud je zaključio da je do oštećena došlo uslijed promjena izazvanih slijeganjem terena nastalog uslijed eksploatacije slanice zbog čega apelantima pripada pravo na naknadu.

7. U vezi sa prigovorom nedostatka pasivne legitimacije, koji su tuženi detaljno obrazložili u dostavljenim pismenim podnescima, Općinski sud je naveo da je cijeneći istaknute prigovore nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih našao da osnovani prigovori nedostatka pasivne na strani drugotuženog i trećetuženog, a da je za nastalu materijalni štetu tužiocima (apelantima) kao suvlasnicima predmetnog stambenog objekta koji je oštećen uslijed slijeganja terena izazvanog eksploatacijom slanice isključivo odgovoran prvotuženi.

8. S tim u vezi Općinski sud je naveo da se desila transformacija preduzeća, ali prvotuženi se ne može osloboditi odgovornosti po osnovu zaključka Općinskog Vijeća Tuzla sa sjednice održane 5. februara 2004. godine-da je prestala važiti Odluka o osnivanju JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, pogotovo obzirom da je šteta na objektu apelanta evidentirana još 1989. godine, između ostalih i odredbama Odluke o osnivanju JP Direkcija za obnovu izgradnju Tuzla.

9. Općinski sud je naveo da apelantima pripada pravo na naknadu materijalne štete po pravilima o naknadi štete i pozvao se na odredbe člana 185. stav 3. u vezi sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da apelantima ne može pripasti pravo na visinu štete prema cijenama novog stambenog objekta, bez umanjena za amortizaciju. S tim u vezi Općinski sud je naveo da apelanti Midhat Salihović i Nađa Ahmedić ne stanuju u predmetnom objektu, a apelant Abdulahu Ikanoviću je decidno naveo da nije vršio nikakva ulaganja u objekat.

10. Općinski sud je nadalje naveo da je na okolnosti utvrđivanja visine štete za totalno uništeni objekat provedeno vještačenje, te je utvrđena sadašnja vrijednost objekt u iznosu od 42.946,00 KM.

11. Obzirom na sve utvrđeno Općinski sud je obavezao prvotuženog da u skladu sa članom 185. stav 3. u vezi sa članom 190. ZOO apelantima kao suvlasnicima isplati iznos od 42.964,00KM na ime naknade materijalne štete za totalno oštećeni objekat, dok je u odnosu na drugotuženu i trećetuženog tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Sa viškom tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio apelante.

12. Općinski sud je u skladu sa članom 386. st. 1. i 2. a u vezi sa članom 389., 395. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio o troškovima postupka.

13. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta i prvotuženog donio je rješenje broj Gž-1154/04 od 18. juna 2007. godine kojim je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u prvom i drugom stavu izreke, u trećem stavu izreke samo u odnosu na drugotuženu i u četvrtom stavu izreke i u ukinutom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su žalbe osnovane. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da su do zaključenja glavne rasprave apelanti u više navrata uređivali tužbeni zahtjev ali uvijek na isti način tako da su samo apelanti Midhat Salihoviću i Abdulah Ikanović zahtijevali naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u uvodu osporene presude naveo da je stranka i apelantica Nađa Ahmedić, koja je potpisala tužbu ali nema postavljen tužbeni zahtjev. Međutim, Kantonalni sud je naveo da joj je i pored toga prvostepeni sud dosudio novčani iznos sa pripadajućim potraživanjima, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 53. stav 1. ZPP u vezi sa članom 209. ZPP, koja je po mišljenju Kantonalnog suda uticala na donošenje zakonite odluke.

15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su apelanti pravo na naknadu štete zasnovali na rješenju o nasljeđivanju pa samo prema veličini utvrđenog suvlasničkog dijela mogu tražiti naknadu o čemu prvostepeni sud nije vodio računa. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrđenu vrijednost objekta umanjio za iznos amortizacije svim apelantima, ali nije vodio računa da za ono lice koje je koristilo objekat kao svoj dom vrijednost objekta ne umanjuje za iznos amortizacije.

16. Kantonalni sud je naveo da je drugotužena osporila postavljeni tužbeni zahtjev apelanata ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je prvostepeni sud prihvatio i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da za svoje odlučenje prvostepeni sud nije dao nikakve razloge, pa se ne zna zašto je prihvatio ovaj materijalni prigovor, čime je povrijedio odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama koji su doveli do odbijanja tužbenog zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je drugotužena osporila tužbeni zahtjev zbog činjenice da stambeni objekt nije imao građevinsku dozvolu koja je u vrijeme izgradnje bila potrebna, a prvostepeni sud nije cijenio ima li mjesta za primjenu Odluke o urbanističkoj sanaciji bespravno izgrađenih objekata na području Općine Tuzla.

17. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi i nije dao valjane razloge za svoje odlučenje pa je žalba uvažena i prvostepena preuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud je naveo da je presuda Općinskog suda, budući da apelanti nisu pobijali odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog, u tom dijelu stakla svojstvo formalne pravosnažnosti u prvom stepenu istekom zakonskog roka za pobijanje žalbom (član 203. stav 2. u vezi sa članom 221. ZPP).

18. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud donio je rješenje broj 070-0-Rev-07-001423 od 29. januara 2009. godine, kojim je reviziju apelanata odbio.

19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je ispitao drugostepeno rješenje (u skladu sa članom 241. ZPP-u granicama revizionih prigovora) te je naveo da u skladu sa članom 237. stav 1. ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepene presude u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. Prema mišljenju Vrhovnog suda to znači da se revizija u odnosu na prvotuženog i drugotuženu ne može podnijeti jer je u odnosu na njih presuda ukinuta.

20. Međutim, suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je naveo da je pravilno obrazloženje drugostepenog suda da je prvostepena presuda u odnosu na trećetuženog stekla svojstvo formalne pravosnažnosti istekom zakonskog roka za pobijanje žalbom. Vrhovni sud je naveo da je uvidom u žalbu apelanta (suprotno njihovim navodima iz revizije) utvrdio da su apelanti u žalbi protiv prvostepene presude citirali izreku prvostepene presude i potom predložili da se prvostepena presuda preinači tako što će se prvotuženi i drugotužena obavezati da apelantima isplati iznos od 78.097,50 KM. Vrhovni sud je naveo da su apelantu uglavnom u žalbi navodili razloge zbog kojih je drugotužena, kao osnovač prvotuženog, pasivno legitimisana.

21. Vrhovni sud je naveo da je bez značaja na odluku okolnost što je u uvodu žalbe navedeno da apelanti u cijelosti pobijaju prvostepenu presudu (zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava), obzirom da je sadržina cijele žalbe usmjerena i obrazložena u odnosu na drugotuženu, kako konačno i glasi prijedlog apelanta u pogledu ishoda njihove žalbe.

22. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da u nije povrijeđen člana 209. ZPP u vezi sa članom 205. točka 2. ZPP, zbog čega su neosnovani navodi apelanata da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da će se sve ono o čemu nisu dati detaljni razlozi u odnosu na prvotuženog i drugotuženu raspraviti ponovnom postupku, a što se tiče trećetuženog apelanti su propustili u žalbi pobiti daj dio. zbog čega je Vrhovni sud, u skladu sa članom 245. st. 1. i 4. ZPP, odbio reviziju apelanata.

23. Apelanti se žale da im je osporenom rješenjem Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenicu da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 221. ZPP (kojim su utvrđene granice ispitivanja pobijane presude), odnosno da su pogrešno zaključili da apelanti nisu osporili prvostepenu presudu u odnosu na trećetuženog, zbog čega su sudovi u osporenim odlukama zaključili da je u odnosu na trećetuženog prvostepena presuda postala pravosnažna. S tim u vezi, apelanti navode da su osporili prvostepenu presudu u cijelosti, kao i da je prvotuženi u svojoj žalbi osporio presudu u odnosu na drugotužene i trećetuženog. Prema mišljenju apelanta sud je na ovakav način počinio povredu odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP (koja glasi: Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude) jer nije primijenio odredbu člana 205. stav 1. kojom je određeno da žalba mora da sadrži izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu. Apelant ističe da je u žalbi naveo da presudu pobija u cijelosti, dajući za to razloge u žalbi, pa je nelogičan zaključak sudova da nije pobijena presuda u odnosu na trećetuženog. Osim toga, u vezi sa pogrešnom primjenom člana 221. ZPP od strane sudova apelanti navode da je Kantonalni sud prihvatio razloge žalbe u odnosu na drugotuženu (u vezi sa nedostatkom obrazloženja prvostepenog suda u odnosu na usvojeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije), a identične razloge koje se odnose na trećetuženog nije prihvatio.

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

25. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

26. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenje Kantonalnog suda i rješenje Vrhovnog suda. Iako se radi o „procesnim“ odlukama, kojim je u najvećem djelu postupak vraćen na ponovno suđenje, osporenim odlukama je zaključeno da je jedan dio prvostepene presude postao pravosnažan -u dijelu u kojem je tužba apelanata odbijena u odnosu na trećetuženog, jer taj dio prvostepene presude apelanti nisu osporili žalbom. Dakle, ovom apelacijom apelanti osporavaju rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda smatrajući da je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje u odnosu na zaključak tih sudova vezan za formalnu pravosnažnost prvostepene presude u odnosu na trećetuženog.

27. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, u odnosu na zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je u odnosu na trećetuženog presuda Općinskog suda postala pravosnažana, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

28. U konkretnom slučaju, apelanti pobijaju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da nisu osporili prvostepenu presudu i u odnosu na trećetuženog. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud rješavajući o žalbi naveo da apelanti nisu pobijali odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog, zbog čega je prvostepena presuda u odnosu na trećetuženog stekla svojstvo formalne pravosnažnosti, istekom roka za žalbu (član 203. stav 2. ZPP). Zaključak Kantonalnog suda potvrdio je Vrhovni sud navodeći da nije bitno što su apelanti u uvodu žalbe naveli da osporavaju presudu u cijelosti, jer se konačan prijedlog apelanta iz žalbe, kao sadržina i obrazloženje žalbe odnosilo na prvotuženog i drugotužene. Pri tome je Vrhovni sud utvrdio da nije došlo do povrede člana 209. ZPP, vezano za član 205. stav 2. ZPP, te da će se u odnosu na prvotuženog i drugotužene sve raspraviti u ponovnom postupku, dok je u odnosu na trećetuženog presuda postala pravosnažna jer su apelanti propustili pobiti taj dio prvostepene presude žalbom. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka u dijelu presude koji je postao pravosnažan. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/09 (M. S., A. I. i N. A.) | Sudska praksa | Aktio