Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1522/09 (B. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1522/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1522/09, rješavajući apelaciju Boška Gadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Gadžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-
000 233 od 22. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-07-000 164 od 28. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Gadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marko Paurević, punomoćnik, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 233 od 22. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-07-000 164 od 28. februara 2008. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv M. I. (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed stana. U tužbi je naveo da je stan za koji traži predaju u posjed koristio prija izbijanja rata, da ga je dobio od tadašnjeg SUP-a gdje je bio zaposlen i da je imao zaključen ugovor o korištenju stana. Nakon završetka rata nije uspio vratiti stan u posjed niti ga je mogao otkupiti jer se u stan, bez pravnog osnova, uselila tužena. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer apelant nije vlasnik stana koji ona koristi, a osim toga je istakla da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana u rokovima koji su bili propisani, zbog čega smatra da je njegov tužbeni zahtjev istovremeno i nedopušten.
3. Osnovni sud je Presudom broj 087-0-P-07-000 164 od 28. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena preda u posjed stan, slobodan od lica i stvari, koji se nalazi u Tesliću, u ulici Jovana Dučića X-50 površine 46,61 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon svestrane ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio činjenicu da apelant nije vlasnik predmetnog stana već da je vlasnik Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i da se tužena u stanu nalazi bez pravnog osnova. Obrazlažući dalje, osnovni sud je istakao da, prema odredbi člana 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, a stavom 2. iste odredbe je propisano da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iako je nesporna činjenica da apelant nije vlasnik stana i da je tužena u faktičkom posjedu predmetnog stana, to, prema mišljenju Osnovnog suda, nije dovoljno da bi se apelantovom tužbenom zahtjevu moglo udovoljiti. Naime, u konkretnom slučaju samo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske kao vlasnik stana može tražiti predaju u posjed, a apelant, kako je zaključio Osnovni sud, nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe kojom zahtijeva predaju u posjed, zbog čega je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 233 od 22. aprila 2009. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, polazeći od nespornih činjenica kao i rezultata raspravljanja pred tim sudom, zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi predaje u posjed stana, jer nije titular prava vlasništva. Žalbenim prigovorima, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, ne dovodi se u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, budući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na čiju primjenu drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava obrazlaže postupanjem Okružnog suda i Osnovnog suda koji su, kako tvrdi, zanemarili činjenicu da je on na osnovu ugovora o korištenju stana dobio pravo «spiritualnog» vlasnika i da na osnovu takvog statusa ima pravo podnositi odgovarajuće pravne lijekove za zaštitu svojih prava kao i sam vlasnik. Istakao je da u konkretnoj situaciji, iako nesporno nije vlasnik stana, ima jači pravni osnov da posjeduje stan od tužene koja nema nikakav pravni osnov, pa je nejasno na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi predaje u posjed stana. Stoga, apelant smatra da je u postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je primjena materijalnog prava bila pogrešna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, naročito u pogledu nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe radi predaje u posjed stana. Redovni sudovi su jasno naveli da apelant nije dokazao da je vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik stana da bi ostvario prava propisana u odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Ustavni sud napominje da je aktivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već, upravo suprotno, sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva iz tužbe. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se, također, žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u apelantova navedena prava, te da apelant nije obrazložio u čemu se sastoje povrede tih prava, budući da su osporene presude proizašle iz postupka radi predaje u posjed stana, a da je apelant za ostvarenje tog prava morao imati aktivnu legitimaciju, odnosno morao je dokazati svoje pravo vlasništva na individualno određenoj stvari, konkretno na stanu. Naime, apelantov tužbeni zahtjev je upravo odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, a činjenica da je do izbijanja rata imao posjed spornog stana ne znači istovremeno da je stekao prava koja proizlaze iz prava koja pripadaju vlasniku stana, u konkretnom slučaju Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, što je u postupku također nesporno utvrđeno. Ustavni sud, stoga, smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni i da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović