Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/09 (S. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1535/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1535/09, rješavajući apelaciju Senada Šiljdedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Šiljdedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001309 od 10. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2117/04 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1723/99 od 21. jula 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Šiljdedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azra Jamaković, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001309 od 10. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2117/04 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1723/99 od 21. jula 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1723/99 od 21. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2117/04 od 23. marta 2007. godine, apelant je obavezan da tužiteljima-protivtuženim Danici Vujović i Branku Vujoviću (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime izmakle koristi-zakupnine za poslovni prostor isplati iznos od 9.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. marta 1999. godine pa do isplate, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 2.172,00 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen. Istom presudom su tužitelji obavezani apelantu isplatiti iznos od 2.555,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. februara 2002. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 633,00 KM. Prostali dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva je odbijen.

3. Iz obrazloženja Presude Općinskog suda broj P-1723/99 od 21. jula 2004. godine proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelji vlasnici predmetnog poslovnog prostora koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Kranjčevićeva broj 11, da je apelant predmetni poslovni prostor koristio u periodu od 1994. godine do 3. marta 1999. godine, kada je u izvršnom postupku iseljen iz navedenog poslovnog prostora i kada je predmetni poslovni prostor predat tužiteljima u posjed. U toku dokaznog postupka je dalje utvrđeno da je Izvršni odbor Općine Centar Sarajevo, raspolažući predmetnim poslovnim prostorom, shodno odredbi člana 4. Uredbe sa zakonskom snagom o robnom prometu i uslovima snabdijevanja za vrijeme ratnog stanja i vanrednih okolnosti, raspolagao ovim prostorom, dodijelivši ga apelantu na korištenje rješenjima od 1. februara 1994. godine, 18. maja 1994. godine, 15. maja 1994. godine, 6. septembra 1994. godine, 13. novembra 1995. godine, svaki put na period od 90 dana. Konačno, rješenjem načelnika Općine Centar od 17. aprila 1996. godine apelantu je predmetni prostor dodijeljen na period od 1. marta 1996. godine do 1. juna 1996. godine. Istovremeno, tužitelji su 26. jula 1994. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. Tužitelji su se, također, obratili nadležnom organu Općine Centar za vraćanje predmetne nekretnine u posjed. Općinski sud je smatrao da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan, te da tužitelji imaju pravo na naknadu izmakle koristi u visini zakupnine koja se osnovano mogla očekivati, a što je spriječeno apelantovim radnjama. Po mišljenju Općinskog suda, nije osnovan dio tužbenog zahtjeva za izgubljenu zakupninu kao korist tužitelja u periodu rata i neposredno poslije rata, dakle, u periodu od 15. februara 1994. godine do 23. decembra 1996. godine. Općinski sud je istakao da je općepoznato da je veći dio poslovnih prostora u Sarajevu u ovom periodu, pa čak i u „ekstra“ i „A“ zoni bio zatvoren, jer nije bilo potrebe za njihovim radom zbog bezbjednosne situacije (granatiranja), a kasnije, sve do početka obnove zemlje, nije postojala zainteresovanost za rad, bavljenje bilo kakvom poslovnom djelatnošću i iznajmljivanje poslovnih prostora. Dakle, objektivno, a niti tužitelji to nisu dokazali, nije bilo potrebe za izdavanjem predmetnog poslovnog prostora u navedenom periodu. Zbog toga je Općinski sud ocijenio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za izmaklu korist u periodu od 15. februara do 23. decembra 1996. godine

4. Općinski sud je dalje istakao da od prestanka neposredne ratne opasnosti, 23. decembra 1996. godine (što je Općinski sud uzeo kao dan kad je i po procjeni nadležnih organa stanje u zemlji normalizovano), tužbeni zahtjev je temeljem odredbe člana 189. ZOO osnovan, ali djelimično. Općinski sud je smatrao da je tužbeni zahtjev tužitelja u visini od 38.500,00 KM previsok i nerealan. Također, Općinski sud je ocijenio da tužba ne pruža dokaze da je tokom 1996. i 1997. godine predmetni prostor bilo moguće iznajmiti čak ni za 700 KM mjesečno. Općinski sud je smatrao da je objektivna cijena zakupnine određena Odlukom o visini i načinu plaćanja zakupnine poslovnih prostora („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 10/96), koju je donijelo Prelazno općinsko vijeće Centar Sarajevo na sjednici od 5. novembra 1996. godine. Ovom odlukom je određeno da zakupnina za poslovni prostor u „B“ zoni (u kojoj se i predmetni poslovni prostor nalazi) ne može biti niža od 10 DM za 1m . Ova odluka Općinskog vijeća je zamijenjena tek Odlukom o visini i načinu plaćanja zakupnine poslovnih prostora („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 3/00), kada je apelant već bio predao u posjed tužiteljima predmetni poslovni prostor. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da su tužitelji objektivno mogli u periodu od 23. decembra 1996. godine do 3. marta 1999. godine ostvariti korist, a što su propustili apelantovim radnjama koji je predmetni prostor držao tada i bez ikakvog pravnog osnova, te je određeno da im pripada pravo na iznos od 9.100 KM (26 x 350 KM za jedan mjesec).

5. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud se pozvao na član 220. ZOO, pa je njegov protivtužbeni zahtjev temeljem odredbe člana 223. ZOO smatrao djelimično osnovanim i obavezao ga da tužiteljima naknadi nužne i korisne izdatke. Odlučujući o visini protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka, mr. Ferhata Gurde, smatrajući ga stručnim i jedino objektivnim jer je sačinjen na bazi stanja zatečenog u samom poslovnom objektu, nedugo nakon što ga je apelant napustio. Konačno, i sam sud se uviđajem na licu mjesta uvjerio u stanje u poslovnom objektu. Općinski sud nije prihvatio nalaz vještaka Sabine Sijerčić jer je, navodno, u postupku obezbjeđenja dokaza sačinjen u julu 1996. godine, dok je apelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 1994. godine, kada je, prema vještaku Sabini Sijerčić, i poduzeo i dovršio radove. Po mišljenju Općinskog suda, radovi kako su u njenom nalazu opisani nisu zatečeni i tretirani od vještaka, mr. Ferhata Gurde, cijene su previsoko određene čak i za laičko poznavanje cijena materijala i radova. Ovo i zbog toga što je apelant predmetni prostor koristio radi obavljanja isključivo vulkanizerske djelatnosti, a općepoznato je kako izgleda i šta je potrebno za enterijer vulkanizerske radnje, te je, po mišljenju Općinskog suda, nalaz vještaka Sabine Sijerčić paušalan i sa previsokim cijenama. Osim toga, prema zapisniku o uvođenju u posjed apelanta 15. februara 1994. godine, sačinjenom od nadležnih osoba umješača (Općine Centar Sarajevo), nisu konstatovana značajna oštećenja i devastacije, te stoga vještak Ferhat Gurda nije ni tretirao radove npr. stolarske, zidarske, podopolagačke, tapetarske. Dakle, Općinski sud je prihvatio da su radovi koje je vještak Ferhat Gurda opisao bili nužni i korisni. Općinski sud, također, nije prihvatio nalaz vještaka Kasima Zuluma, smatrajući da vještak građevinske struke može svoj nalaz bazirati samo na osnovu egzaktnih podataka utvrđenih pregledom izvedenih radova, dok je ovaj vještak svoj nalaz sačinio uvidom u nalaze vještaka Ferhata Gurde i Sabine Sijerčić, pa je, umanjujući pojedine pozicije prema procjeni vještaka Sabine Sijerčić, vještak Kasim Zulum dao svoju procjenu koju sud nije mogao prihvatiti, jer njegova procjena nije produkt stvarnog i zatečenog stanja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odbio preostali dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude broj Gž-2117/04 od 23. marta 2007. godine, u pogledu žalbenih navoda parničnih stranaka koji se odnose na visinu iznosa koji je dosuđen tužiteljima, istakao da je Općinski sud pravilno zaključio da je apelant predmetni poslovni prostor koristio bez pravnog osnova nakon isteka zadnjeg roka do kojeg mu je rješenjem nadležnog organa taj prostor bio dodijeljen na korištenje (juni 1996. godine), te da stoga tužiteljima pripada pravo da zahtijevaju od apelanta da im naknadi korist koju je imao od takvog korištenja njihovog poslovnog prostora, u smislu člana 219. ZOO. Dalje, pravilno je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud zaključio, a imajući u vidu općepoznate činjenice vezane za ratna dešavanja u Sarajevu, da tužitelji nisu mogli dokazati da su predmetni poslovni prostor mogli dati u zakup, te po tom osnovu ubirati zakupninu do 23. decembra 1996. godine (kada je prestala neposredna ratana opsanost) s obzirom na to da je u to vrijeme bilo više poslovnih prostora koiji nisu bili u upotrebi, te je tužbeni zahtjev osnovan počev od 23. decembra 1996. godine pa sve do dana kada je apelant deložiran 3. marta 1999. godine. Također, prvostepeni sud je pravilno, u skladu sa odlukom Općine Centar Sarajevo, utvrdio visinu zakupnine u iznosu od 10 KM po 1 m .

7. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant adaptacijom-ulaganjem u poslovni prostor u vlasništvu tužitelja uvećao vrijednost poslovnog prostora, te da su se tužitelji za ovaj iznos neosnovano obogatili na apelantov teret. Kantonalni sud je, također, smatrao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelant postupao kao poslovođa bez naloga, pa da mu pripadaju samo nužni troškovi, odnosno naknada za nužna ulaganja, te je pravilno prihvatio nalaz vještaka Ferhata Gurde. Naime, nalaz ovog vještaka sačinjen je u svemu po pravilima struke, a odnosi se na nužna ulaganja, pa je stoga prvostepeni sud kod donošenja odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu pravilno odlučio na osnovu nalaza i mišljenja ovog vještaka, dok ostale nalaze i mišljenja nije prihvatio, budući da nisu zasnovani na činjeničnom stanju utvrđenom na licu mjesta, te da njima nisu obuhvaćena samo nužna ulaganja. Konačno, Kantonalni sud je smatrao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ističe da su cijene ugrađenih materijala u momentu ugrađivanja bile više, budući da on po ovom osnovu može potraživati od druge strane samo onaj iznos za koliko je uvećana vrijednost poslovnog prostora, pa je vještak Ferhat Gurda pravilno u svom nalazu cijene uloženog materijala uzeo prema cijenama koje važe na dan vještačenja, jer se samo na taj način može utvrditi za koliko je uvećana vrijednost predmetnog poslovnog prostora, a oni su se upravo za taj iznos neosnovano obogatili na apelantov račun.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001309 od 10. februara 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2117/04 od 23. marta 2007. godine.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je prvostepeni sud trebalo da vjeruje nalazima druga dva vještaka građevinske struke, tj. Sabini Sijerčić, koja je u postupku obezbjeđenja dokaza vrijednost apelantovih ulaganja procijenila na iznos od 46.836,00 KM, odnosno Kasimu Zulumu, koji tu vrijednost procjenjuje na iznos od 35.391,00 KM. Vrhovni sud je istakao da je na ove prigovore već odgovorio prvostepeni sud u svojoj odluci, smatrajući da je prvi vještak Sabina Sijerčić svoj nalaz sačinila 1994. godine, kad su cijene ugrađenih materijala bile mnogo više, a nalazu drugog vještaka Kasima Zuluma sud nije poklonio vjeru, jer ovaj vještak nije bio na licu mjesta, te zato što procjenom nije obuhvatio samo apelantova nužna i korisna ulaganja. Vrhovni sud je, također, smatrao da je pobijana odluka Kantonalnog suda u skladu i sa odredbom člana 17.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana po kojoj osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine, a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem ZOO.

10. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava, te prozvoljnom ocjenom dokaza. Ističe da je Općinski sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, mr. Ferhata Gurde, a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Kasima Zuluma i Sabine Sijerčić, a takav stav su podržali Kantonalni sud i Vrhovni sud.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/09 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio