Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/09 (M. J., D. K. i Z. Z.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ostavina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1539/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1539/09, rješavajući apelaciju Mire Jurić rođ. Lesko, Drinke Kutuzović rođ. Lesko i Zdravke Zelenika rođ. Lesko na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Jurić rođ. Lesko, Drinke Kutuzović rođ. Lesko i Zdravke Zelenika rođ. Lesko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000013 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-
000473 od 10. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-414/97 od 8. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Jurić rođ. Lesko, Drinka Kutuzović rođ. Lesko i Zdravka Zelenika rođ. Lesko (u daljnjem tekstu: apelantice) koje zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnijele su 16. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000013 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000473 od 10. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-414/97 od 8. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-414/97 od 8. juna 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000473 od 10. oktobra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica, (kao zakonskih nasljednica Ferdinanda Leske po čijoj tužbi je pokrenut predmetni parnični postupak i koji je umro u toku trajanja predmetnog postupka) kojim su tražile da se iz ostavine Nikole Leske (u daljnjem tekstu: ostavilac ili djed apelantica) izdvoji 1/2 kuće u Mostaru izgrađena na k.č. 234/3 iz zk.u1. 74 8 K.O. Mostar, ul Ilićka 45 (u daljnjem tekstu: sporna kuća), koja se vodi na imenu djeda apelantica, i to da se izdvaja u korist njegova sina Ferdinanda Leske (u daljnjem tekstu: otac apelantica), koja imovina je stečena doprinosom i sredstvima koja je otac apelantica dao za kupovinu, adaptaciju i rekonstrukciju sporne kuće, te da se po pravomoćnosti presude i druga polovica na kojoj se vodi ostavilac, uknjiži u zemljišnoj knjizi na ime oca apelantica, odnosno njegovih nasljednica – apelantica.
3. U obrazloženu presude je navedeno da je Osnovni sud u Širokom Brijegu, Presudom broj P-45/92 od 30. novembra 1994. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Mostaru broj Gž.109/95 od 28. jula 1995. godine, odlučujući o tužbi oca apelantica, protiv tuženih Vidaka i Ivana Leske, (njegove braće), utvrdio da u ostavinu iza djeda apelantica ne ulazi, između ostalog, ni ½ sporne kuće, jer je sporna kuća, isključivo vlasništvo oca apelantica. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Međutim, Presudom Vrhovnog suda broj Rev. 24/96 od 5. septembra 1997. godine, nižestepene presude su ukinute u dijelu kojim je odlučeno o pravu vlasništva oca apelantica na ½ sporne kuće i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu jer u obrazloženju prvostepene presude nisu dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na utvrđenje da je otac apelantica postao vlasnik i druge polovine sporne kuće, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. tada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pore toga, Vrhovni sud je naložio prvostepenom sudu da, u ponovnom postupku, provede dokazni postupak i da potom odluči o dijelu tužbenom zahtjeva koji je predmetnom presudom ukinut, imajući u vidu upute Vrhovnog suda, te da za svoju odluku da valjane razloge. U ostalom dijelu, Vrhovni sud je potvrdio nižestepene presude.
4. U ponovnom postupku, Općinski sud je izveo predložene dokaze i obrazložio da iz provedenih dokaza proizilazi da je otac apelantica živio u zajednici sa ostaviocem i da je svojim radom i pomaganjem u privređivanju doprinosio zajednici. Utvrđeno je da je porodična zajednica trajala do smrti ostavioca, odnosno, do 1988. godine a da je otac apelantica radio u Njemačkoj od 1963. do 1984. godine. Dalje je utvrđeno da su otac i djed apelantica, 1966. godine kupili od Blažević Jure spornu kuću u Mostaru, za koju su obojica dali novac, te da se sporna kuća u zemljišnim knjigama vodi kao njihovo suvlasništvo sa jednakim dijelovima od po ½. Iz daljnjeg utvrđenja Općinskog suda proizilazi da apelantice nisu dokazale tvrdnju da je sporna kuća uknjižena sa jednakim dijelovima na njihovog oca i djeda radi izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa, niti su dokazale da su svjedoci D. S., V. J. i M. I. donosili novac njihovom djedu, koga je slao njihov otac, za navodnu kupovinu sporne kuće, jer je novac mogao biti potrošen za kupovinu nekih drugih nekretnina, oko kojih je bilo spora ili oko kojih se stranke nisu sporile. Naime, Općinski sud je istakao da su saslušani svjedoci potvrdili samo činjenicu da su donosili novac koji je njihov otac iz Njemačke slao ostavitelju, ali nisu svjedočili za koje namjene je novac slat. Stoga je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelantica utvrdivši da su njihovi navodi da je sporna kuća pravljena sredstvima njihovog oca, neosnovani, budući da je tokom postupka dokazano suprotno, odnosno, da su djed i otac apelantica zajedno kupili kuću, zatim da su zajedno platili po polovinu kupoprodajne cijene i da su se upisali u zemljišnim knjigama kao vlasnici sporne kuće sa dijelovima od po ½.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je Općinski sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio zakonitu odluku za koju je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud najprije nabrojao provedene dokaze a zatim da je izvršio njihovu ocjenu, navodeći pri tome kojim dokazima je poklonio vjeru i zašto na njima temelji svoju odluku a kojim opet ne, i sve to u skladu sa odredbama ZPP-a. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelantice nisu dokazale da je sporna kuća pravljena sredstvima njihovog oca, već naprotiv, da iz provedenih dokaza proizilazi da su otac i djed apelantica zajedno kupili spornu kuću te da je svaki od njih platio po ½ kupoprodajne cijene za sebe i svojim novcem. Nadalje je Kantonalni sud istakao i da su navodi apelantica da je izvršena kupoprodaja i uknjižba sporne kuće sa dijelovima od po ½ radi izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa, paušalna tvrdnja koja ničim nije dokazana. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svjedoka S.D., J.V. i I.M., proizilazi da je otac apelantica njihovom djedu slao novac, međutim, iz iskaza ovih svjedoka ne proizilazi da je taj novac slat za kupovinu sporne kuće ili za kupovinu nekih drugih nekretnina, bilo spornih bilo onih oko kojih nije bilo spora.
6. Kantonalni sud je također istakao da je irelevantno da li je Općinski sud cijenio dokumentaciju o zaradi njihovog oca u Njemačkoj ili dokumentaciju o otkupu duhana jer je bez uticaja na konkretnu odluku, pošto ni jednim dokazom nije utvrđeno da je otac apelantica kupio i drugu polovinu sporne kuće. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da su neosnovani i žalbeni navodi apelantica u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja nakon odluke Vrhovnog suda broj Rev.24/96 od 5 septembra 1997. godine. Navedeno je da je Općinski sud nakon odluke Vrhovnog suda, prema odredbama novog ZPP-a, morao odrediti pripremno ročište na kome stranke mogu predlagati koje dokaze će provesti, pa je tako Općinski sud provođenjem novih dokaza nije počinio ni jednu povredu odredaba ZPP-a. Pored toga, istaknuto je da su i po ranijem ZPP-u, u ponovnom postupku stranke a i sud mogle, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, zavisno do situacije, provoditi predložene dokaze.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000013 od 24. februara 2009. godine reviziju apelantica odbio. U obrazloženu presude, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica budući da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju koje proizilazi iz brojnih dokaza provedenih tokom trajanja ove parnice, na nesumnjiv način utvrđeno da su djed i otac apelantica zajednički kupili spornu kuću. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelantica da su nižestepeni sudovi počinili povrede odredaba ZPP-a jer je upravo, na osnovu odredbi ZPP-a, koji je u toku parnice stupio na snagu i po kojem se postupak dovršio, prvostepeni sud postupio kada je zakazao pripremno ročište a prethodno u pozivu za pripremno ročište naložio strankama šta je potrebno da učine i predlože, što znači da je prvostepeni sud i mogao i morao provesti odgovarajuće i ponuđene dokaze na sporne okolnosti o čemu je drugostepeni sud, za razliku od primjedbi apelantica, dao sasvim pravilne razloge koje je kao valjane prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje je Vrhovni sud istakao da ne može prihvatiti prijedlog apelantica da se navodi žalbe smatraju sastavnim dijelom revizije, budući da su to dva odvojena postupka jer se nakon žalbe, ukoliko se prvostepena presuda potvrdi, postupak pravomoćno okončava, jer se radi o redovnom pravnom lijeku, dok revizija predstavlja vanredni pravni lijek (član 237. stav 1. ZPP-a) i procesno - pravna procedura je različita, zbog čega žalbeni navodi ne mogu predstavljati sastavni dio revizije. Nadalje je navedeno da se revizioni navodi apelantica kojim se analiziraju iskazi saslušanih svjedoka, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga, u smislu člana 240 stav 2 ZPP-a, revizija nije dopuštena. Također vrhovni sud je istakao da nijedan revizioni navod apelantica nije doveo u pitanje pravilnost primijenjenog materijalnog prava te da ukazivanje apelantica na povrede pravila parničnog postupka, predstavlja samo paušalne tvrdnje, koje nisu osnovane. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, na osnovu člana 248. ZPP-a, donio odluku kojom je reviziju apelantica odbio kao neosnovanu.
8. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantice obrazlažu time što smatraju da sudski postupak nije pravilno proveden nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj Rev.24/96 od 5. septembra 1997. godine. Naime, apelantice ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njihovu štetu jer su činjenično stanje koje je utvrđeno u „ranijem“ postupku drugačije ocijenili. U vezi s tim, apelantice ističu da su redovni sudovi na osnovu istog činjeničnog stanja na osnovu kojeg su prvobitno donijeli odluku kojom je usvojen njihov tužbeni zahtjev, sada potpuno drugačije primijenili materijalno pravo i donijeli odluku kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev. Apelantice su i u apelaciji ponovile činjenice na kojima su temeljile svoj tužbeni zahtjev kao i zaključke iz kojih, kako one smatraju, proizilazi osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva. Pored toga, apelantice navode da tuženi nisu ni odgovorili na izjavljenu reviziju, „a da su imali osnova za odgovor na reviziju to bi učinili“. Apelantice ističu da se Vrhovni sud nije osvrnuo ni na jedan od razloga koji je naveden u reviziji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je neosnovan zahtjev apelantica da se iz ostavinske mase njihovog djeda izdvoji sporna kuća, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude jasno proizlazi zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da su neosnovani navodi apelantica izneseni u žalbi kojom su osporavale prvostepenu presudu pri čemu je dao razloge zašto su neosnovani navodi apelantica vezani za provođenje dokaza u ponovnom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud razmotrio revizione prigovore apelantica te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari odnosno zašto su neosnovane tvrdnje apelantica da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja pripada njima (po pravu predstavljanja iza umrlog oca) odnosno o imovini koja pripada samo njihovom ocu. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da okolnost da tuženi nisu dali odgovor na reviziju apelantica sama po sebi ne može predstavljati dokaz o osnovanosti apelacionih navoda već samo ukazuje da tuženi nisu koristili prava koja su im stajala na raspolaganju prema odredbama ZPP a čije korištenje isključivo ulazi u domen dispozicije stranaka.
13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović