Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/09 (S. K.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1571/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1571/09, rješavajući apelaciju Smiljane Kršić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smiljane Kršić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 944 od 7. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smiljana Kršić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, koju zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. maj 2009. godine se apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 944 od 7. aprila 2009. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. septembra 2009. godine i 14. oktobra 2010. godine.
2. Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj P-123/05 od 16. marta 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Milana Momića (tužioca) kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 12.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2006. godine kao i da je obaveže da tužiocu plaća 200,00 KM za naredne mjesece do dana iseljenja iz stana, te da mu naknadu troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor (22. avgusta 2000. godine) kojim je dogovoreno da apelantica stanuje u stanu tužioca u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da izmiruje obaveze za redovnu upotrebu predmetnog stana. Ovim ugovorom dogovorena je kupoprodaja predmetnog stana nakon što tužilac stan otkupi. Takođe, Osnovni sud na utvrdio da nije sporno da je apelantica dala 10.000,00 KM (5.000,00 KM na ime adaptacije stana, a 5.000,00 KM isplatila tužiocu), a ugovor o kupoprodaji stana nije zaključen. Osnovni Sud je naveo da je pravosnažnom presudom P-142/02 (pravosnažna od 299. juna 2004. godine) Osnovni sud obavezao apelanticu da iseli iz predmetnog stana, a tužioca da apelantici isplati iznos od 10.000,00KM.
4. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno pitanje da li se apelantica neosnovano obogatila stanujući u predmetnom stanu i da li je dužna da tužiocu isplati iznos iz tužbenog zahtjeva tužioca, sa zakonskim zateznim kamatama.
5. S tim u vezi, polazeći od odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut sticanja bez osnova. Osnovni sud se pozvao na zakonsku odredbu, te je istako da se za postojanje sticanja bez osnova moraju se kumulativno ispuniti četiri uslova (bogaćenje kod jedne strane, osiromašenje na drugoj strani, uzročno-posljednična veza između bogaćenja i osiromašenja i nepostojanje pravnog osnova). Međutim, u konkretnom slučaju, obzirom da tužilac zahtjeva neosnovano bogaćenje zbog činjenice da apelantica nije plaćala zakupninu za stan nije došlo do uvećanja imovine na strani apelantice, jer nije neki dio imovine tužioca prešao na stranu apelantice. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da postoji pravni osnov za korištenje stana, jer su stranke ugovorile da apelantica koristi stan.
6. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva pa je sagledao konkretni slučaj u vezi sa odredbama ZOO koje regulišu raskid ugovora zbog neispunjenja. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da kako stranke (nakon što je tužilac otkupio stan) nisu zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, to znači da je istekom roka od šest mjeseci od dana kada je trebalo zaključiti kupoprodajni ugovor raskinut predugovor o kupoprodaju stana koji je zaključen 22. avgusta 2000. godine (član 45. ZOO). Prema tome, po stavu Osnovnog suda, među strankama su nastupila dejstva raskida zaključenog predugovora. Osnovni sud je naveo da svaka stranka može zahtijevati vraćanje datog, u skladu sa Članom 132. stav 2. ZOO. Zbog navedenog Osnovni sud je zaključio da je neosnovan navod apelantice da legalno stanuje u stanu tužioca.
7. Nadalje, Osnovni sud je istako da je pravosnažnom presudom P-142/02 Osnovni sud obavezao stranke na vraćanje, ali pored vraćanja svaka stranka dužna je drugoj strani naknaditi korist koju je imala. Osnovni sud je naveo da je nesumnjivo apelantica imala korist od stanovanja u stanu tužioca (jer bi plaćala zakupninu da nije bila u stanu tužioca), te je opravdano potraživanje tužioca. Međutim, Osnovni sud je naveo da se ova korist ne ogleda u neplaćanju zakupnine tužiocu, jer nije ni ugovorena naknada za korištenje predmetnog stana, niti je tužilac dokazao da je postignut sporazum za plaćanje zakupnine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na ovu okolnost svjedočila supruga tužioca, ali obzirom da se radi o licu koje je direktno zainteresovano za ishod parnice, sud nije mogao samo na osnovu iskaza ovog lica uzeti da je dokazana ova činjenica. Osnovni sud se pozvao na član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je obzirom na navedeno zaključio da iako postoji osnov tužilac nije dokazao na osnovu čega je utvrdio visinu naknade za korist koju je apelantica imala, te Osnovni sud nije prihvatio da je traženi iznos primjeren i osnovan.
8. Rješavajući po žalbi tužioca Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 011-0-Gž-06-001123 od 26. juna 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo prvostepeni sud pravilno zaključio iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica da u konkretnoj pravnoj stvari tužilac ima opravdan osnov potraživanja, ali nije dokazao visinu zahtjeva.
10. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 123. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji zahtjev, ako i odredbu člana 7. ZPP o teretu dokazivanja.
11. Okružni sud je naveo da je tužilac na okolnost visine potraživanja predložio da se sasluša njegova supruga, koja se izjasnila da je od apelantice potraživala iznos od 200,00 KM na ime zakupnine stana, te se izjasnila da ne zna kolika je zakupnina stana u Kotor Varoši. Međutim, imajući u vidu činjenicu da između stranaka nije postojao ugovor o zakupu, prema mišljenju Okružnog suda, saslušana svjedokinja nije ni mogla dati relevantne podatke o visini zakupnine stana u Kotor Varoši.
12. Nadalje, Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 8. i 125. ZPP (o dokazanosti činjenica i slobodnoj ocjeni dokaza) te je naveo da je apelantica osporavala visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da su zakupnine u Kotor Varoši ispod visine iznosa koji je tužilac potraživao. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod tužioca da apelantica nije osporila njegov tužbeni zahtjev, kao i da je prvostepeni sud na osnovu opštepoznatih činjenica ocijenio da je previsoko postavljen zahtjev. U vezi sa ovim žalbenim navodima Okružni sud je naveo da iznos zakupnine zakon ne pretpostavlja niti je to opštepoznata činjenica, već je tužilac morao dokazati. Kako tužilac nije dokazao visinu zakupnine, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva.
13. Protiv drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu 118-0-
Rev-07-000 944 od 7. aprila 2009. godine, kojom je reviziju djelomično uvažio i presudu Okružnog suda i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je apelantica obavezana da tužiocu isplati na ime sticanja bez osnova iznos od 9.600,00 KM sa kamatama počev od 1. januara 2006. godine, te da mu naknadu troškove postupka. U ostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija djelomično osnovana. Vrhovni sud se pozvao na utvrđenja nižestepenih sudova i na zaključak da je apelantica imala korist od stanovanja u stanu tužioca, te da tužiocu pripada pravo na naknadu u visini zakupnine stana, ali tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda tužilac u reviziji sa pravom ukazuje da je u toku postupka počinjena povreda član 209. ZPP u vezi sa čl. 8. i 125. ZPP.
15. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužilac ima pravo na naknadu onog iznosa za koji se apelantica neosnovano obogatila (član 120. ZOO). Vrhovni sud je naveo da je apelantica stekla korist iz istog uzroka iz kojeg je druga strana pretrpila gubitak. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da neosnovano bogaćenje znači sticanje imovine i uštedu u korist jednog lica (apelantice) na teret drugog lica, bez pravovaljanog osnova. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ako se korist ne može vratiti u naturi vraća se u novcu i to u visini vrijednosti rada ili vrijednosti upotrebe i uživanja. Vrhovni sud je istakao da zakon određuje pravila vraćanja u slučajevima nepostojanja osnova sticanja, odnosno naknadno otpalog osnova. Za upotrebu tuđe stvari prema mišljenju Vrhovnog suda treba platiti naknadu koja odgovara koristi od upotrebe.
16. Vrhovni sud je istakao da je apelantica imala osnov za besplatno korištenje stana (ugovor od 22. avgusta 2000. godine), ali ovaj osnov je otpao kada je apelantica odbila zaključiti ugovor o kupoprodaji stana i kada je zatražila da joj tužilac vrati 10.000,00 KM na ime ulaganja u stan i na ime dijela kupoprodajne cijene. Stoga je prema mišljenju Vrhovnog suda dužna tužiocu vratiti korist koju je imala od besplatnog korištenja stana, jer bi se inače neosnovano obogatila na štetu tužioca. Vrhovni sud je naveo da se korist procjenjuje sa gledišta ostvarene uštede zbog neplaćene zakupnine.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka tužilac tvrdio da je stan mogao izdati za 200,00 KM mjesečno, što je potvrdila i njegova supruga, čiji iskaz nižestepeni sudovi nisu prihvatili. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica istakla u odgovoru na tužbu da je u toku 2001., 2002. i 2003. godine stan mogla naći za 150,00 KM mjesečno. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda nije bilo osnova da se tužilac odbije sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, pogotovo jer nije potrebno dokazivati činjenice koje suprotna strana prizna. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da tužiocu pripada naknada za period od 1. septembra 2000. godine do 1. januara 2006. godine u iznosu od 9.600,00 KM. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi neosnovano zaključili da tužilac nije dokazao visinu potraživanja, te mu je potrebno dosuditi 9.600,00KM u skladu sa članom 277. ZOO.
18. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U veoma opširnoj apelacija apelantica hronološki navodi odluke redovnih sudova (navodeći odluke u postupku, u kojem je donijeta pravosnažna odluka P-142/02, na koji se i u konkretnom postupku pozivaju redovni sudovi). Apelantica posebno ističe da je Vrhovni sud trebao prije svega utvrditi valjanost ugovora, odnosno predugovora o kupoprodaji stana (od 22. avgusta 2000. godine). Nadalje, apelantica ističe da je tužilac tek nakon otkupa stana mogao tražiti zakupninu. Apelantica se žali da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbe o neosnovanom bogaćenju. Takođe, apelantica ističe i povredu odredbi parničnog postupka od strane Vrhovnog suda jer je utvrđivao činjenično stanje, čime se stavio na stranu tužilačke strane. Nadalje, uz primjedbe na propuste u pravosnažnoj odluci P-
142/02, apelantica navodi da je odluka prvostepenog suda u konkretnom predmetu pravilna i zakonita. Apelantica traži ukidanje presude Vrhovnog suda, te da joj se naknade troškovi sastava apelacije.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa navodima iz apelacije, koji se uglavnom odnosne na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i prema mišljenju apelantice utvrđivao činjenice, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je preinačio odluke nižestepenih sudova jer je smatrao da tužilac ima pravni osnov za svoje potraživanje te da je došlo do neosnovanog bogaćenja, a što su utvrdili i nižestepeni sudovi navodeći da je apelantica imala korist od stanovanja u stanu tužioca, te da tužiocu pripada pravo na naknadu u visini zakupnine stana, ali tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Međutim Vrhovni sud je zaključio, suprotno pravnom zaključku nižestepenih sudova, da je apelant dokazao visinu tužbenog zahtjeva, u onom dijelu u kojem je tu visinu apelantica priznala u odgovoru na tužbu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO), a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ovo pogotovu u dijelu u kojem je navela da se Vrhovni sud „stavio na stranu tužilačke strane“, a ne ponudivši niti jedan konkretan dokaz u tom pravcu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa navodima o diskriminaciji, apelantica nije dala bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud, stoga, smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ustavni sud primjećuje da je u Aneksu I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1996). Ovim paktom u članu 14. garantovano je pravo na jednakost pred sudovima. Ustavni sud primjećuje da se navodi o povredi ovog prava u suštini zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, te Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović