Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1615/09 (D. D.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Stanovi JNA
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1615/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1615/09, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 07-000 890 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-05-001707 od 26. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 890 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001707 od 26. aprila 2007. godine. Apelant je14. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 2767/02 od 18. avgusta 2005. godine obavezana je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati novčane iznose utvrđene navedenom presudom, i to: a) iz osnova glavnog duga 34.962,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos računajući od 7. marta 2005. godine do konačne isplate; b) iz osnova naknade inflatorne štete nastale za period od 1. marta 1994. godine do 1. jula 1998. godine iznos od 9.934,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 13. avgusta 2005. godine pa do konačne isplate, i c) iz osnova naknade parničnih troškova postupka iznos od 4.075,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od dana presuđenja, i to sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantu je odbijen dio tužbenog zahtjeva iz osnova naknade parničnih troškova za zastupanje punomoćniku advokata preko dosuđenog iznosa od 1.725,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant kao nosilac stanarskog prava na dvoiposobnom stanu u Banjaluci, u ulici Nikole Pašića broj 40 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), 14. februara 1992. godine, s ciljem otkupa označenog stana, a prema Zakonu o stambenom obezbeđivanju u JNA («Službeni list SFRJ» broj 84/90), uplatio iznos od 475.000,00 dinara na račun pravnog prednika tužene, tj. na račun br. 60823-620-245 u Narodnoj banci Jugoslavije – Vojni servis Beograd. Budući da, prema odredbama Zakona o stambenom obezbeđivanju u JNA, do zaključenja ugovora o otkupu stana nije došlo, niti je pravni prednik tužene apelantu vratio uplaćeni iznos od 475.000,00 dinara, apelant je smatrao da je tužena u obavezi da mu isplati novčana sredstva uplaćena pravnom predniku tužene. Osnovni sud je izveo sve neophodne dokaze koji su uključivali izjave stranaka, uvid u pismenu dokumentaciju, zatim Sporazum o pitanjima sukcesije koji je ratifikovan odlukom Predsjedništva BiH, uvid u apelantove uplate za otkup predmetnog stana, rješenje tužene kojim se odbija apelantov zahtjev za utvrđenje stečene svojine nad predmetnim stanom, uvid u druge opšte akte tužene kojim je regulisana ova oblast, vještačenja vještaka ekonomske struke i drugi dokazi. Takođe, u dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem podataka iz spisa tužene br. 372-86/02, pa je utvrđeno da je apelant predmetni stan otkupio u postupku privatizacije državnih stanova i to za ukupan iznos od 4.354,56 KM, od čega je u gotovom plaćen iznos od 40%, a 60% starom deviznom štednjom. Osnovni sud je zaključio da je, zbog iznesenih razloga, apelantov tužbeni zahtjev osnovan prema odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako je naveo Osnovni sud, prema odredbi člana 210 ZOO-a, sticalac je, između ostalog, dužan da nadoknadi vrijednost ostvarene koristi. Dalje, činjenica je da je na prostoru Republike Srpske zvanična valuta konvertibilna marka i da je dinar pretrpio promjenu vrijednosti u odnosu na vrijednost iz 1992. godine. Osnovni sud je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke od 24. juna 2005. godine utvrdivši da iznos od 475.000,00 dinara koji je apelant uplatio na ime otkupa predmetnog stana 7. marta 2005. godine iznosi 1.859,47 KM. Dalje, zakonske zatezne kamate obračunate za period od 14. februara 1992. godine do 7. marta 2005. godine iznose 33.102,81 KM, što ukupno iznosi 34.926,00 KM, na koji iznos je i postavljen apelantov tužbeni zahtjev u pogledu glavnog duga, kom tužbenom zahtjevu je udovoljeno kao osnovanom. Takođe, prema nalazu vještaka ekonomske struke od 24. juna 2005. godine, apelant je pretrpio i inflatornu štetu u iznosu od 9.297,37 KM zato što je, kako proizilazi iz zaključka navedenog nalaza vještaka, obračunata kamata za period do 1. marta 1994. godine u potpunosti obezvređena inflacijom, pa je i u ovom dijelu tužbenom zahtjevu tužioca Osnovni sud udovoljio kao osnovanom. Navedeno je da se odluka o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužena obavezana da apelantu na iznos od 34.962,28 KM, počevši od 7. marta 2000. godine, plati daljnju zateznu kamatu, zasniva na usvojenoj sudskoj praksi (Odluka Okružnog suda broj 2-86/03 od 17. januara 2005. strana 3, pasus 3). Osnovni sud je zaključio da apelantu pripada i daljnja zakonska zatezna kamata na iznos od 9.297,37 KM, počevši od 18. avgusta 2005. godine kao dana presuđenja pa nadalje, pa je i u ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva udovoljeno kao osnovanom. I konačno, odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je zasnovao na članu 386 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; daljnjem tekstu: ZPPRS), navodeći da se oni sastoje od troškova za apelantovo zastupanje po važećoj Advokatskoj tarifi.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001707 od 26. aprila 2007. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1, tačke 1, 2 i 3 izreke prvostepene presude). Kako je utvrdio Okružni sud, među strankama je bilo nesporno da je apelant 14. februara 1992. godine, s ciljem otkupa predmetnog stana, uplatio iznos od 475.000,00 dinara u korist Narodne banke Jugoslavije – Vojni servis Beograd. Navedeno je da je nesporno da ovaj novčani iznos nije vraćen apelantu, te da je apelant, bez obzira na uplatu jednog dijela otkupne cijene vojnog stana (37,14%), predmetni stan otkupio u skladu sa Zakonom o otkupu državnih stanova po cijeni od 4.354,56 KM, od čega je gotovinom platio 40%, a 60% starom deviznom štednjom, a sve u skladu sa članom 17 Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» broj 11/00). Istaknuto je da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, prvostepeni sud utvrdio da je zahtjev osnovan i o tome dao razloge u prvostepenoj presudi. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, odluka prvostepenog suda nije pravilna. Kako je naveo Okružni sud, pod sticanjem bez osnova u smislu odredbe člana 210 ZOO-a podrazumijeva se sticanje stvari, prava ili koristi, koji su ušli u imovinu sticaoca, a do tog sticanja je došlo bez pravnog osnova. Korist mora činiti dio imovine oštećenog lica i za taj dio imovine mora biti uvećana imovina obogaćenog. Slijedom iznesenog, na utvrđeno činjenično stanje koje nije ni sporno među strankama, prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešno primijenio citiranu odredbu ZOO-a. Naime, između apelanta i tužene nije nastao nikakav obligacioni odnos da bi po tom osnovu apelant mogao tražiti povraćaj uplaćenih sredstava, a niti tužena odgovara za obaveze uplate koje su izvršene u korist Narodne banke Jugoslavije – Vojnog servisa Beograd, jer je uplata izvršena u ime bivše SFRJ. Okružni sud je, dalje, naveo da iz stanja spisa proizilazi da apelant nije dokazao da je uplaćeni novčani iznos od 475.000,00 dinara 14. februara 1992. godine uplaćen na račun tužene, te da je uplaćeni novac prešao u njenu imovinu. Prema mišljenju Okružnog suda, čak i ako bi se prihvatila sukcesija i ratifikovani Sporazum o pitanjima sukcesije, on uvrštava kao pravnog sljedbenika na nepokretnoj imovini državu BiH, a nikako Republiku Srpsku kao državu, kako je to i žalbom tužene pravilno primijećeno. Prema tome, s obzirom na navedene odredbe Sporazuma, a posebno da je u vrijeme podnošenja tužbe a i kasnije Bosna i Hercegovina po međunarodnom pravu priznata 7. aprila 1992. godine, izvodi se logičan zaključak da samo država Bosna i Hercegovina odgovara. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, nastavljen je pravni kontinuitet sa Republikom Bosnom i Hercegovinom kao jednom od republika bivše SFRJ, koja je postojala prije izbijanja ratnih sukoba na području SR Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine, a za entitet Republiku Srpsku ovakva potraživanja nisu propisana ni jednom ustavnom, odnosno zakonskom odredbom. S obzirom na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te obavezao tuženu na naknadu potraživanja apelantu, čiju visinu je utvrdio finansijskim vještačenjem vještaka finansijske struke, Okružni sud, s obzirom na preinačenje odluke prvostepenog suda, nije posebno obrazlagao pravilnost i zakonitost obavljenog finansijskog vještačenja. Na osnovu svega iznesenog, Okružni sud je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu na osnovu odredbe člana 229 tačka 4 ZPPRS. I konačno, Okružni sud je zaključio da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u neosporavanom odbijajućem dijelu apelantove odluke o troškovima postupka preko dosuđenog iznosa.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 890 od 27. marta 2009. godine apelantova revizija je odbijena. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da, prema članu 210 stav 1 ZOO-a, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, onda da naknadi vrijednost postignutih koristi. Navedeno je da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da je bilo koji dio apelantove imovine, pa ni iznos od 475.000,00 dinara koji je on uplatio 14. februara 1992. godine u korist računa Narodne banka Jugoslavije – Vojni servis Beograd, prešao u imovinu tužene, odnosno da je postojao bilo kakav obligacioni odnos između njih. Vrhovni sud je zaključio da je, stoga, pravilan zaključak da tužena nije, u smislu odredbe člana 210 stav 1 ZOO-a, pasivno legitimisana u ovom parničnom postupku, pa je i tužbeni zahtjev u odnosu na nju neosnovan. Prema mišljenju Vrhovnog suda, isto važi i za zahtjev za naknadu inflatorne štete, za koju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 154 u vezi sa članovima 189 i 190 ZOO-a. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je dalje navedeno, a u vezi sa ostalim navodima revizije, da same okolnosti da su entiteti preuzeli Stambeni fond bivše JNA i njenu ostalu imovinu na svom području, da su tom imovinom upravljali i raspolagali bez ograničenja i da je apelant naknadno otkupio predmetni stan, ali uz plaćanje pune otkupne cijene stana tuženoj u iznosu od 4.354,56 KM, ne utiču na ishod predmetnog parničnog postupka. Među strankama je, prema mišljenju Vrhovnog suda, sporan novčani iznos od 475.000,00 dinara preračunat u 34.962,28 KM. Kao što je naveo Vrhovni sud, apelant nije dokazao da je taj dio imovine bivše SFRJ odnosno JNA prešao u imovinu tužene, iz čega slijedi zaključak da se član 452 stav 1 ZOO-a ne može primijeniti na pravnu situaciju iz ovog parničnog postupka. Prema toj odredbi, po mišljenju Vrhovnog suda, lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska cjelina fizičkog ili pravnog lica, ili jedan dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njene aktive. Navedeno je da je bitna pretpostavka za primjenu ove zakonske odredbe postojanje ugovora između ranijeg imaoca i sadašnjeg sticaoca imovinske cjeline ili dijela te cjeline, tako da se nepostojanje tog ugovora ne može sanirati ni odredbama članova 12 i 15 ZOO-a. Kako je dalje zaključio Vrhovni sud, nesporno je da u tom smislu ugovor između ranijeg imaoca i sadašnjeg sticaoca imovine, u čiji bi sastav ušlo i apelantovo potraživanje u ovoj parnici, nije zaključen. Eventualna dioba vojne imovine bivše SFRJ (tj. imovina JNA) na entitete, prema teritorijalnom principu, takođe ne utiče na odlučivanje o ovom sporu. Naime, nije dokazano da je iznos koji je tužilac uplatio prenesen na Bosnu i Hercegovinu ili na Republiku Srpsku. I konačno, prema mišljenju Vrhovnog suda, ostvarenje imovinskopravnog efekta u entitetu države Bosne i Hercegovine putem primjene propisa o otkupu državnih stanova takođe ne obavezuje tuženu na naknadu spornog potraživanja, ako se ima u vidu sve što je naprijed rečeno. Uzimajući u obzir sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da drugostepena presuda nema nedostatke na koje je ukazivao apelant, odnosno na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je apelantova revizija odbijena kao neosnovana na osnovu člana 248 u vezi sa članom 241

ZPPRS.

6. Apelant navodi da su mu osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao zanemariti notornu činjenicu da je u konkretnom slučaju upravo Republika Srpska preuzela svu imovinu Stambenog fonda JNA koja se nalazila na njenom području, a isto tako, ni činjenicu da je navedenim fondom, pa time i apelantovim stanom, upravljala i raspolagala sve do otkupa. To znači da je nesumnjivo da je na Republiku Srpsku, uz prećutnu saglasnost drugog entiteta i same države BiH, prešla sva imovina koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske, a koja je sačinjavala Stambeni fond bivše JNA. Prema tome, smatra apelant, ako je na Republiku Srpsku prešla neka imovinska cjelina, npr., kada je u imovinu Republike Srpske ušao i apelantov stan, onda Republika Srpska, shodno odredbi člana 452 stav 1 ZOO-a, odgovara za dugove koji se odnose na predmetni stan. Osporenom odlukom se apelant potpuno obespravljuje, a vrijeđa se i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je očigledno da apelantovo potraživanje ima karakter «imovine». Apelant navodi da svoje potraživanje ne bi mogao ostvariti sve i da je tužbu usmjerio prema državi Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da na nju faktički nikada nije prešla imovina Stambenog fonda bivše JNA, što je uostalom opštepoznata činjenica. Na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije država pravnih sljednica bivše SFRJ, zaključenog 29. juna 2001. godine u Beču, predmetni stan kao dio nepokretne državne imovine bivše SFRJ pripada državi nasljednici na čijoj teritoriji je imovina smještena, to znači državi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj kao državotvornom entitetu u njenom sastavu. Sukcesijom i preuzimanjem dijela Stambenog fonda bivše JNA koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske (u koji spada i predmetni stan), Republika Srpska je preuzela i obaveze proistekle iz pravnog odnosa apelanta i SFRJ nastalog apelantovom uplatom iznosa od 475.000,00 dinara, na ime otkupne cijene stana. S obzirom na to da do realizacije pravnog odnosa apelanta i SFRJ, odnosno otkupa predmetnog stana nije došlo, prema odredbama Zakona o stambenom obezbeđivanju u JNA, iznos od 475.000,00 dinara koji je apelant isplatio SFRJ na ime otkupne cijene stana predstavlja obavezu bivše SFRJ koja je sukcesijom prešla na Republiku Srpsku. Apelant je nakon toga detaljno iznio činjenična i pravna pitanja koja se tiču predmetnog parničnog postupka, uz navod da sudovi nisu potpuno utvrdili ni činjenice niti su pravilno primijenili materijalno pravo u konkretnom predmetu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1615/09 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio