Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/09 (Z. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1639/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1639/09, rješavajući apelaciju Zarfe Dautović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarfe Dautović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 172 od 17. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 364 od 4. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-95/05 od 22. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zarfa Dautović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 172 od 17. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 364 od 4. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-95/05 od 22. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-95/05 od 22. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 364 od 4. decembra 2006. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi ugovor o korištenju stana, bliže opisan u dispozitivu presude, zaključen u Zvorniku 20. marta 1992. godine između prvotužene Jasne Jović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i pravnog prethodnika trećetuženog AD „Zvornik-stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Samoupravne interesne zajednice za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik-Osnovna zajednica za stambenu oblast, i Ugovor o otkupu tog stana na otplatu broj Ov-584/03 od 5. marta 2003. godine, zaključen između prvotužene kao kupca i drugotužene Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: drugotužena) kao prodavca, da se izvrši brisanje prvotužene kao vlasnika iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, te da se prvotužena obaveže da predmetni stan preda apelantici u posjed.
3. Osnovni sud je u obrazloženju Presude broj P-95/05 od 22. marta 2006. godine naveo da je članom 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93 i 22/93) propisano da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu tog zakona, smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac, braća i sestre, unučad, kao i lica koje je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica po zakonu dužna da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, ili više od pet godina, ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je dalje u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava, umrlih Fehima Hrustića i njegove supruge Habibe Hrustić. Osnovni sud je naveo da je apelantica sestrična umrle Habibe Hrustić, te ona nije živjela u ekonomskoj zajednici sa nosiocima stanarskog prava više od pet godina nakon useljenja na osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju nosilaca stanarskog prava zaključenog 27. septembra 1991. godine pod brojem R-328/91, računajući od zaključenja ugovora kao dana useljenja pa do smrti nosilaca stanarskog prava (Fehim Hrustić je umro 31. decembra 1991. godine, a Habiba Hrustić 17. februara 1992. godine). Takođe, nije živjela u ekonomskoj zajednici sa nosiocima stanarskog prava u istom stanu više od deset godina. Naime, iz iskaza svjedoka, kao i iskaza same apelantice proizlazi da je apelantica živjela u Tršiću i da je zajedno sa majkom i snahom obilazila i pomagala Habibu i Fehima Hrustića, ali da nije živjela sa njima u zajedničkom domaćinstvu. S druge strane, u obrazloženju presude je navedeno da su svjedoci u toku postupka isticali da je prvotužena živjela sa Hrustićima cijeli svoj život. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana da traži pobijanje osporenih ugovora preciziranih u izreci presude, te je smatrao da ostali navodi svjedoka isticani na okolnost da li je prvotužena živjela u zajednici života sa Habibom i Fehimom Hrustićem.nisu bitni, jer nisu odlučni za odluku u predmetnom sporu.
4. Okružni sud je u obrazloženju Presude broj 012-0-Gž-06-000 364 od 4. decembra 2006. godine istakao da je prvostepeni sud, na osnovu pravilno utvrđenih činjenica u postupku, pravilno utvrdio da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva umrlih nosilaca stanarskog prava Habibe i Fehima Hrustić, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to da apelantica nije uspjela dokazati u postupku da ima određena prava na predmetnom stanu, koja bi joj dala pravni interes i aktivnu legitimaciju da u konkretnom sporu traži poništenje predmetnih ugovora i predaju stana u posjed, apelantica nema ni aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Pri tome je potpuno nebitno da li je prvotužena takođe bila, ili nije bila član porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava, jer apelantica u ovom postupku nema pravni interes za utvrđivanje ovih činjenica. Apelantica nema prava na stan, što predstavlja dospjelu činidbu, pa pošto nema pravo na to, nema pravo ni da traži poništenje ugovora o korištenju stana, u smislu člana 54. st 1. i 2. ZPP. Naime, predmetni ugovori nisu apsolutno ništavi pravni poslovi na čiju se ništavost može pozvati svako, a ovu tužbu mogu podnijeti samo ona lica koja dokažu svoj pravni interes i jače pravo na predmetnom stanu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Apelantica je protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 364 od 4. decembra 2006. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 172 od 17. februara 2009. godine odbio apelantičinu reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbama člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39785, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93,3/96, 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dalje, odredbom člana 109. istog zakona je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. S obzirom na to da je apelantica, a shodno utvrđenju nižestepenih sudova, zainteresovano lice, to joj pripada i aktivna legitimacijea da traži utvrđenje ništavosti predmetnih pravnih poslova. Vrhovni sud je dalje istakao da je apelantica sa Fehimom Hrustićem kao nosiocem stanarskog prava i njegovom suprugom Habibom Hrustić zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 25. septembra 1991. godine, te je stoga pravilan stav nižestepenih sudova da ona nije mogla postati član porodičnog domaćinstva Fehima Hrustića na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na to da je Fehim Hrustić umro te iste 1991. godine, a njegova supruga Habiba 1992. godine, dakle, nije proteklo više od pet godina od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava, odnosno da je živjela sa nosiocem stanarskog prava u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina. Vrhovni sud je, takođe, istakao da su Osnovni i Okružni sud pravilno zaključili da je prvotužena bila član porodičnog domaćinstva Habibe i Fehima Hrustića. Pored toga, iz ugovora o korištenju predmetnog stana, koji je zaključila prvotužena sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Zvornik 20. marta 1991. godine, proizlazi da je on i sačinjen u smislu odredaba člana 26. Zakona o stambenim odnosima, ovaj sud nalazi da je pravilan stav nižestepenih sudova iz kojih proizlazi da predmetni ugovor nije ništav. S obzirom na to da je prvotužena kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a shodno Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 20/00, 18/01, 35/01, 16/02, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 60/07, 72/07), zaključila i ugovor o otkupu predmetnog stana, pravilan je stav nižestepenih sudova da i ovaj ugovor nije ništav. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantičinu reviziju kao neosnovanu.
6. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ističe da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice, te da su, suprotno odredbama Zakona o stambenim odnosima, odbili njen tužbeni zahtjev.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović