Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/09 (Triglav BH osiguranje D.D. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1650/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1650/09, rješavajući apelaciju Triglav BH osiguranje D.D. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Triglav BH osiguranje D.D. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Triglav BH osiguranje D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine.

2. Apelant je pokrenuo pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) postupak (zaveden pod brojem Ps-135/03) protiv tuženog Tehničko remontni zavod Hadžići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi duga. Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) je također pokrenuo postupak protiv tuženog radi duga (predmet zaveden pod brojem Ps-909/04). Općinski sud je donio odluku da predmet drugotužitelja zaveden Ps-909/04 pripoji predmetu Ps-

135/03 i vodi jedinstveni postupak iz razloga što se radi o istim predmetu između istih parničnih stranaka, odnosno jer obaveze proističi iz iste činjenično pravne osnove- Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji.

3. Općinski sud donio je presudu broj Ps-135/03-III od 28. jula 2005. godine kojom je obavezao tuženog da isplati apelantu iznos od 90.000,00 KM za zakonskim zateznim kamatama počev od 24. oktobra 2001 godine do isplate, kao i troškove parničnog postupka kao i da isplati drugotužitelju na ime duga iznos od 90.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. oktobra 2002. godine do isplate, sa troškovima parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu Ugovora o zakupu poslovnog prostora i Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji od 21. oktobra 2002. godine, kojima su regulisana prava i obaveze stranaka. Općinski sud je naveo da Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji definisano obezbjeđenje novčanih sredstava za finansiranje, rekonstrukciju i nabavku opreme za Stanicu tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila tuženog, a u cilju stvaranja uslova za pružanje usluga na najvišem nivou po evropskim standardima radi postizanja sigurnosti u saobraćaju i drugih investicionih potreba te da je novčana sredstva tuženi, dakle, trebao upotrijebiti za tu namjenu. Navedeno je da je obaveza tuženog bila da apelantu i drugotužitelju obezbijedi ekskluzivna prava obavljanja poslova za zaključivanje ugovora o osiguranju u objektu Stanice tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila u periodu od 10 godina. Nadalje, Općinski sud je naveo da je Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji u članu 9. regulisano da ukoliko u periodu trajanja ovog ugovora tuženi ugrozi ekskluzivna prava apelanta i drugotužitelja (definisana članom 4. stav 2. ugovor) i dozvoli drugim osiguravajućim kućama bez prethodno pribavljene saglasnosti apelanta i drugotužitelja obavljanje poslova zaključivanja ugovora o osiguranju, obavezan je da izvrši povrat ukupnih sredstava primljenih na ime dugogodišnjeg zakupa poslovnog prostora uvećana za zakonsku zateznu kamatu.

5. Imajući u vidu dokaze koje je proveo u toku postupka Općinski sud je zaključio da tuženi nije ispunio svoje ugovorne obaveze, posebno iz Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji. Prije svega, Općinski sud je naveo da je osnovna volja stranaka bila da uplatom sredstava apelant i drugotužitelj tuženom omoguće bolju i savremenu tehničku opremu. Međutim, Općinski sud je zaključio da uplaćena sredstva tuženi nije upotrebu u svrhe u koje je trebao. Općinski sud je naveo da tuženi nije u toku postupka opovrgnuo navode apelantu i drugotužitelja, odnosno opravdao gdje su uložena sredstva koja su apelant i drugotužitelj uplatili, dakle, nije opravdao obavljenu predmetnu novčanu transakciju.

6. Nadalje, Općinski sud je naveo i da je ugovor o poslovno tehničkoj saradnji neimenovani ugovor, koji nije posebno regulisan Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te za njegovo raskidanje nije potrebna forma, odnosno raskidanje sudskim putem u sudskom sporu. Ovaj ugovor se, prema mišljenju Općinskog suda, raskida jednostranom izjavom volje jedne od stranaka ukoliko za to postoje uslovi, odnosno ukoliko druga strana nije ispunila svoje obaveze, što znači da se utvrđuje odgovornost za nastale okolnosti iz kojih proizilazi raskid ugovora. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza došao do zaključka da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji zbog čega su se stekli uslovi da apelant i drugotužitelj kao ugovorne strane mogu raskinuti ugovor i tražiti povrat ukupnih sredstva koja su dali na ime dugogodišnjeg zakupa prostora uvećanog za kamate. Općinski sud je naveo da je cilj apelanta i drugotužitelja bio da lica koja obavljaju tehnički pregled kod tuženog zaključuju ugovor ili policu osiguranja preko njihovih službenika, a do toga nije dolazilo ili je dolazilo u zanemarivom broju, jer zaposlenici tuženog nisu nastojali niti su djelovali u pravcu da korisnike usluga tehničkog pregleda usmjere da vozila osiguraju kod apelanta i drugotužitelja. Općinski sud je naveo da čak radnici tuženog nisu imali nikakva uputstva u tom pravcu čime je postojanje kancelarija apelanta i drugotužitelja postalo izlišno i bez bilo kakve ekonomske koristi, iako su to bio jedan od osnovnih ciljeva zaključenja ugovora. Osim toga Općinski sud je naveo da je „Lido“ osiguranje d.d. Sarajevo je jedno kraće vrijeme egzistiralo u poslovnim prostorijama tuženog, iako je to u ugovoru bilo zabranjeno.

7. Općinski sud je naveo da je „imao u vidu zakašnjeli prigovor tuženog“ da Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji i Ugovor o zakupu još egzistiraju. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ugovor o zakupu imenovani ugovor, i regulisan kao lex specialis. Općinski sud je naveo da se ugovor o zakupu može raskinuti po zahtjevu ovlaštenog lica tužbom, a ne kao prethodno pitanje (kako je to predlagao tuženi u toku postupka), jer bi na taj način sud izašao van okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da su apelant i drugotužitelj opredijelili svoj tužbeni zahtjev za povrat uloženih sredstava, vodeći računa da su raskinuli Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji jer za to postoji mogućnost. Općinski sud je naveo da raskid ugovora o zakupu nema uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je povrat uloženih sredstava regulisan Ugovorom o poslovno tehničkoj saradnji.

8. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu broj 009-0-PŽ-07-000349 od 27. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i tačno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio osporenu odluku. Razloge koje je dao prvostepeni sud u potpunosti je prihvatio i drugostepeni sud. Nadalje, Kantonalni su je naveo da neće ponavljati razloge koje je dao prvostepeni sud, već u tom pravcu samo navodi da su apelanta i drugotužitelji dopisom od 31. jula 2003. godine i 16. septembra 2003. godine obavijestili tuženog da zbog njegovog nepoštivanja Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji i Ugovora o zakupu iste raskidaju, a nepoštivanje ugovora je pred sudom potvrdio svjedok Fadil Joldo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su ugovori raskinuti i da ne postoji pravni osnov da tuženi zadrži novčana sredstva apelanta i drugotužitelja, koja je primio po osnovu ugovora. Kantonalni sud je naveo da je ovakva odluka prvostepenog suda pravilna i u skladu sa članom 124. ZOO (prava jedne strane kada druga strana ne ispuni obavezu) i članom 132. st. 2. i 5. ZOO (dejstvo raskida).

10. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod tuženog da je nejasno po kom osnovu tuženi duguje apelantu i drugotužitelju, jer je u izreci naznačeno samo da je to dug u odnosu na drugotužitelja (u odnosu na apelanta je navedeno da mu tuženi treba platiti 90.000,00 KM). Po mišljenju Kantonalnog suda ovakva formulacija prvostepenog suda ne predstavlja bitnu povredu odredbi parničnog postupka, jer prvostepeni sud nije ni dužan u izreci navesti po kom osnovu stranke obavezuje na određenu činidbu. Prema mišljenju Kantonalnog suda to treba da sadrži obrazloženje presude, te je jasno vidljivo u konkretnom slučaju da tuženi duguje i apelantu i drugotužitelju po osnovu duga.

11. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tačno da se prvostepeni sud nije pozvao na odredbe zakona po kojima je postupao kada je donio odluku, ali budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, onda je jasno da se može zaključiti da se radi o propisima iz ZOO koji se odnosne na raskid ugovora i naknadu štete, odnosno isplatu duga. Stoga se prema mišljenju Kantonalnog suda ovaj propust ne može smatrati propustom koji predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zbog kojeg se presuda ne može ispitati kako je to navodio tuženi.

12. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod tuženog da apelanta i drugotužitelj nisu dokazali da su uplaćena sredstva utrošena u nenamjenske svrhe i da nije jasno kako je prvostepeni sud izveo takav zaključak. Kantonalni sud je naveo da je tačno da ova činjenica nije dovoljno rasvijetljena, ali je prema mišljenju drugostepenog suda nebitna za odluku, obzirom da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora i povrat uplaćenih sredstava apelantu i drugotužitelju po drugom osnovu odnosno iz drugih razloga.

13. Kantonalni sud je naveo da ni ostali navodi iz žalbe nisu uticali na pravilnost prvostepene presude, zbog čega je žalbu odbio.

14. Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je donio presudu 070-0-

Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine kojom je reviziju usvojio, nižestepene presude preinačio i tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelant i drugotužitelj svoj zahtjev za povrat 90.000,00 KM kao djela ukupnog iznosa ugovorene zakupnine za 10 godina temeljili na odredbi člana 9. Ugovora o Poslovno tehničkoj saradnji i članu 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora, a koji je sastavni dio Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji, i to zbog neispunjena obaveze tuženog iz člana 4. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji, zbog čega su apelanta i drugotužitelj raskinuli zaključeni ugovor.

16. Vrhovni sud je istako da je članom 4. stav 2. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji ugovorena obaveza tuženog da apelantu i drugotužitelju obezbijedi ekskluzivna prva obavljanja poslova za zaključenje ugovora o osiguranju u objektu Stanice tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila u periodu od 10 godina. Vrhovni sud je naveo da ekskluzivna prva znače da su tužitelji dva osiguravajuća društva koja će u krugu Stanice tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila u Hadžićima obavljati poslove zaključivanja ugovora o osiguranju, u periodu trajanja tog ugovora-10 godina (član 8. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji) od 22. oktobra 2002. godine.

17. Nadalje Vrhovni sud je naveo da je članom 9. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji regulisana situacija u slučaju da tuženi ugrozi ekskluzivna prva apelanta i drugotužitelja, definisana članom 4. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji, i dozvoli drugom ili drugim osiguravajućim kućama, bez prethodno pribavljene saglasnosti tužitelja, obavljanje poslova zaključivanja ugovora o osiguranju u objektu poslovnog kruga i na Stanici tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila koji su predmet ugovora, na način da se tuženi obavezuje tužiteljima izvršiti povrat ukupnih sredstava primljenih na ime dugogodišnjeg zakupa poslovnog prostora sa zateznim kamatama.

18. Polazeći od činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud i zaključka nižestepenih sudova da je tuženi obavezan da apelantu i drugotužitelju isplati navedeni iznos sa zakonskom kamatom, Vrhovni sud je istako da revizija osnovano ukazuje su sudovi pogrešno tumačili odredbe ugovora, te na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i odredbe čl. 124. i 132. ZOO kada su udovoljili tužbenom zahtjevu.

19. Prema ocjeni Vrhovnog suda tuženi je izvršio obavezu iz člana 4. stav 2. Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji. Vrhovni sud je s tim u vezi naveo da nakon zaključenja ugovora 21. oktobra 2002. godine tuženi nije sa drugim osiguravajućim društvima zaključivao ugovore niti su ekskluzivna prva tužitelja za obavljanje poslova za zaključivanje ugovora o osiguranju u objektu Stanice tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila povrijeđena zbog činjenice da je kratko vrijeme po zaključenju ugovora u krugu Stanice tehničkog pregleda tuženog bio „Lido“ osiguranje d.d.. Vrhovni sud je naveo da je ova činjenica bila poznata tužiteljima u vrijeme zaključenja ugovora, jer je ovo osiguravajuće društvo iste poslove obavljalo prije tužitelja. Navedeno je da Kako je „Lido“ osiguranje d.d. Sarajevo napustilo prostor tri mjeseca nakon zaključenja Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji između tužitelja i tuženog, tvrdnje tužitelja da su prostor u krugu tuženog koristili 10 mjeseci i10 dana od zaključenja ugovora po ocjeni Vrhovnog suda navodi na zaključak da im je bio poznat angažman „Lido osiguranja“ u vrijeme prije zaključenja ugovora, ali su ipak pristali na zaključenje ugovora, računajući da će ovo društvo napustiti prostor, što se i desilo.

20. Vrhovni sud je zaključio da se ne radi o osiguravajućem društvu koje je ugrozilo ugovorena prava apelanta i drugotužitelja, niti je tuženi povrijedio svoju ugovorenu obavezu s obzirom da nakon zaključenja ugovora sa apelantom i drugotužiteljem nije dozvolio drugim osiguravajućim društvima da u krugu Stanice za tehnički pregled motornih i priključnih vozila u Hadžićima obavljaju poslove zaključenja ugovora o osiguranju.

21. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da Ugovorom o poslovno tehničkoj saradnji nije regulisano postupanje zaposlenih tuženog u cilju upućivanja korisnika usluga tehničkog pregleda na zaključivanje ugovora o osiguranju sa apelantom i drugotužiteljem. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda i da je ugovorena ovakva obaveza bila bi suprotna članu 14. ZOO i ništava, jer strane ne mogu uspostavljati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara monopolistički položaj na tržištu.

22. Vrhovni sud je naveo da za ocjenu postojanja razloga za raskid ugovora zbog neispunjenja značajno je da li je tuženi ispunio svoju obavezu na način kako je ugovorena, a ne kako slijedi iz cilja ugovaranja prema viđenju apelanta i drugotužitelja. Poslovanje apelanta i drugotužitelja, neostvareni predviđeni rezultati rada na predmetnoj lokaciji (za period od 10 mjeseci) prema mišljenju Vrhovnog suda predstavljaju rizik poslova i ugovaranja na duži period, a ne neizvršenje ugovorne obaveze tuženog kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.

23. Vrhovni sud je naveo da apelant i drugotužitelj svoj tužbeni zahtjev nisu postavili u skladu sa odredbama člana 133. ZOO, odnosno nisu tražili raskidanje ugovora i povrat novca zbog promijenjenih okolnosti, niti su na to upućivale činjenice iz sadržaja tužbe, zbog čega je Vrhovni sud (iako nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva u skladu sa članom 53. ZPP) mogao cijeniti samo primjenom odredbi člana 124. i 132. ZOO.

24. Vrhovni sud je istakao da su u skladu sa odredbom člana 17. ZOO učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

25. Kako u konkretnom slučaju do gašenja ugovornih obaveza nije došlo saglasnošću volja ugovornih učesnika obligacionog odnosu Vrhovni sud je zaključio, suprotno zaključku nižestepenih sudova, da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za raskid ugovora zbog neizvršenja.

26. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava presude Vrhovnog suda navodeći da je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, a da nije konkretno naveo koje su to odredbe trebale biti primijenjene. Apelant se žali da je pozivanje na član 17. ZOO (kao jednog od 25 načela) bez navođenja konkretne pravne norme neprihvatljivo i vodi pravnoj nesigurnosti, kao i da Vrhovni sud nije primijenio član 135. ZOO. Prema mišljenju apelanta presuda Vrhovnog suda je kontradiktorna jer je Vrhovni sud naveo da nije mogao raskinuti ugovor, iako je istakao da nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva (član 53. ZPP). Apelant je naveo da je pokrenuo izvršni postupak (kada je prvostepena odluka postala pravosnažna) u toku kojeg je zaključio sporazum sa tuženim o plaćanju duga i tuženi je izmirio dug.

27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

28. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

29. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

30. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud preinačio nižestepene odluke i odbio tužbeni zahtjev apelanta i drugotužitelja. Prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno ocijenili da tuženi nije izvršio obaveze definisane članom 4. stav 2. Ugovora o poslovnoj saradnji, te da zaključili su se ispunili uslovi za raskid ugovora iz člana 9. navedenog ugovora. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, kao i obrazložio zašto u skladu sa odredbama ZPP, polazeći od sadržaja tužbe ne može udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/09 (Triglav BH osiguranje D.D… | Sudska praksa | Aktio