Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/09 (B. N.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1683/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1683/09, rješavajući apelaciju Branke Nišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Nišić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine (ispravljene Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Nišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnijela je 29. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine (ispravljene Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine).

2. Presudom Općinskog suda broj K-388/03 od 23. oktobar 2008. godine, koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine, apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela teška djela protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 4. u vezi sa članom 245. stav 2. u vezi sa stavom 3. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Fedearacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje joj je izrečena uslovna osuda. Apelantici je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci sa rokom provjere od jedne godine dana. Apelantica je obavezana da sa ostalim optuženim snosi troškove krivičnog postupka, a oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nije sporna činjenica da je oštećeni S.A. 15. februara 1999. godine u 14.35 časova umro u Kantonalnoj bolnici Zenica, u toku programa redovne hemodijalize. Također je navedeno da nije sporna činjenica da je optužena A.B. u kritično vrijeme obavljala poslove glavne medicinske sestre na Odjelu hemodijalize dok su apelantica i optužena A.K. obavljale poslove medicinskih sestara u istom odjelu. Dalje je navedeno da nije sporno da je apelantica predala smjenu na Odjelu za vršenje hemodijalize u vrijeme kada je vršena hemodijaliza na oštećenom, a da je optužena A.K. primila smjenu, kao i da je optužena A.B. zajedno sa apelanticom priključila oštećenog na aparat za hemodijalizu.

4. Istaknuto je da je, prema odredbi člana 84. Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka Kantonalne bolnice Zenica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano da medicinska sestra-tehničar na hemodijalizi obavlja sljedeće poslove: brine se o primanju pacijenata na hemodijalizu, vrši stalno posmatranje bolesnika (izgled, stanje i ponašanje), kontroliše vitalne funkcije (temperatura, puls, disanje, provodi kućni red pacijenata, priprema aparate i pacijente za dijalizu, uključuje pacijente na aparate na dijalizu i isključuje, prati tok dijalize i stanje bolesnika u toku dijalize, prati ispravnost aparata i otklanja manje kvarove, obavlja mjerenje krvnog pritiska i vaganje pacijenata, te druge poslove utvrđene u navedenom pravilniku.

5. Na osnovu navedene odredbe prvostepeni sud je zaključio da je glavna medicinska sestra odgovorna za organizaciju njege bolesnika, a za medicinsku sestru je propisana obaveza vršenja stalnog posmatranja i nadzora bolesnika i aparata, kontrole vitalnih funkcija pacijenta, provođenje kućnog reda, kao i drugi poslovi utvrđeni tom odredbom.

6. Također je navedeno da, pored toga što prema Pravilniku postoji obaveza vršenja stalnog nadzora pacijenata od medicinskih radnika, optužene su bile svjesne i stanja aparata na koji je priključen oštećeni S.A., te drugih okolnosti pod kojima se vrši postupak hemodijalize.

7. U odnosu na apelanticu, utvrđeno je da je ona, radeći u prvoj smjeni, bila upoznata da je toga jutra bilo problema sa aparatom za hemodijalizu o čemu je ona obavijestila medicinskog tehničara. Navedeno je da je apelantici bilo poznato da na aparatu na koji je bio priključen oštećeni nedostaje drugi graničnik od kojeg zavisi funkcionisanje zvučno-svjetlosnog signala. Radeći na poslovima medicinske sestre na Odjelu hemodijalize, bilo joj je poznato da se radi o zastarjelom aparatu, da se ne može pouzdati u svjetlosno-zvučni signal, jer postoji mogućnost da se on ne bi uopće aktivirao u slučaju porasta ili pada arterijskog ili venskog pritiska, pa je zbog toga potreban stalni nadzor i aparata i pacijenta od medicinskog osoblja. O nedostacima aparata apelantica je obavijestila optuženu A.B., koja je dozvolila da se taj aparat koristi za hemodijalizu. Apelantica je bila prisutna prilikom priključenja oštećenog, te je vidjela da je bio u odjeći u kojoj je došao. Istaknuto je da joj je bilo poznato da je mnogo teže pratiti stanje pacijenta u toku postupka hemodijalize kada pacijent nije obučen u pidžamu. Pri tome apelantica nije upoznala optuženu A.B. da oštećeni neće da obuče pidžamu pa je tako oštećeni priključen na aparat za hemodijalizu u odjeći u kojoj je došao. Također je nesporno utvrđeno da je apelantica smjenu predala optuženoj A.K. u svlačionici, a što znači da je ostavila pacijenta bez stalnog nadzora.

8. Općinski sud je naveo da se nesavjesno postupanje apelantice ogleda u tome što je smjenu predala u svlačionici, kao i u tome što je olako shvatila da je pacijentu dovoljno reći jednom da ne treba pomjerati ruku, te da je pacijent u cijelosti upoznat sa pravilima, a da je pri tome bila dužna, prema članu 84. Pravilnika, vršiti stalni nadzor nad pacijentom tim prije što se radilo o starom aparatu, što je pacijent bio nepropisno obučen, te da se bez stalnog nadzora nije moglo uočiti da se zdravstveno stanje pacijenta pogoršava, a što je na kraju dovelo i do smrti pacijenta.

9. Protiv prvostepene presude apelantičin branilac je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se navodi da iz krivičnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio zakon, te da pri tome nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio propuste apelantice koja, kao sestra za hemodijalizu, nije smjela napustiti pacijenta a te obaveze proizlaze iz člana 84. Pravilnika. Stoga je nesporno utvrđeno da je apelantica prije isteka radnog vremena napustila pacijenta koji je bio priključen na aparat za hemodijalizu. Naime, ako pacijent pomjeri ruku u bilo kom pravcu, može doći do krvarenja i neželjenih posljedica, tako da je apelantica morala biti prisutna kod pacijenta i svoju smjenu predati drugoj medicinskoj sestri uz pacijenta i upoznati je sa stanjem pacijenta. Međutim, iz krivičnog spisa je utvrđeno da je apelantica ranije napustila svoje radno mjesto i u garderobi Odjela predala smjenu optuženoj A.K. Dalje je utvrđeno da optužena A.K. nije smjela primiti smjenu od apelantice u smislu člana 84. Pravilnika, jer je ta smjena morala biti izvršena u samoj sali u kojoj se nalazio pacijent. Dalje je nesporno utvrđeno da je pacijent S.A. umro u toku programa redovne hemodijalize.

11. Kantonalni sud je naveo da je uzrok smrti pacijenta na nesumnjiv način utvrdio sudski vještak Z.C., čiji nalaz je konkretan, stručan i koji je prvostepeni sud prihvatio u cijelosti. Po mišljenju navedenog vještaka, ni u kom slučaju se ne može isključiti mogućnost nastanka smrti usljed vanjskog krvarenja a koje je posljedica isticanja krvi iz venskog sistema dijalizatora zbog zatvaranja navrtnjaka na dijalizatoru i venskom sistemu, tkz. Dekonekcije, tj. odvajanja venskog sistema od venskog kraka katetera. Vještak je čak tvrdio da je do ovog krvarenja došlo usljed nedovoljnog učvršćenja dijela sistema i da smrt oštećenog može biti u direktnoj uzročnoposljedičnoj vezi sa isticanjem krvi u vensku sredinu, a zbog čega je odjeća oštećenog natopljena krvlju. Istaknuto je da se sa mišljenjem tog vještaka složio i vještak F.T., dok je vještak I.D. bio nedorečen u odnosu na uzrok smrti oštećenog s obzirom na to da nije vršena obdukcija. U prilog konstataciji o uzrocima smrti idu i nalaz i mišljenje prof. dr. S.T., koji u svom nalazu tvrdi da u Kantonalnoj bolnici Zenica ne postoji zakonom utvrđena procedura o tome kako se obavlja hemodijaliza a koja se obavlja teoretski i praktično prema preporukama evropskih i svjetskih udruženja koja se bave nefrologijom i dijalizom. Po mišljenju tog vještaka, aparat koji nije potpuno ispravan ne bi se smio upotrebljavati za hemodijalizno liječenje. U takvim slučajevima je prepušteno medicinskim ustanovama i osoblju da sami odluče hoće li se aparat koji nije potpuno ispravan ili koji se koristi duže vrijeme koristiti ili ne.

12. Navedeno je da aparat na koji je bio priključen oštećeni nije imao graničnika za arterijski dio, nego je funkcionisao samo na način da otkrije da li postoji pozitivan pritisak. Na arterijskom sistemu na aparatu nije postojao nikakav signalni mehanizam koji je mogao ukazati na dekonekciju sistema i bolesnika. Dalje je navedeno da se povezivanje centralnog venskog katetera i arterijskovenskog sistema može dogoditi bez obzira na to što je spoj bio dobro napravljen prilikom priključenja bolesnika. Stoga je važan neprekidan nadzor bolesnika tokom dijalize. Istaknuto je da navedeno znači da, bez obzira na zakonom utvrđenu proceduru o tome kako se obavlja hemodijalizno liječenje i na praktično i teorijsko obavljanje hemodijalize prema propisima evropskih i svjetskih udruženja, apelantica i druge optužene su morale postupati u skladu sa Pravilnikom i neprekidno vršiti nadzor bolesnika tokom hemodijalize. Po mišljenju Kantonalnog suda, da su se pridržavale odredaba navedenog pravilnika, sigurno bi uočile momenat kada je došlo do krvarenja pacijenta i nastupanja smrtnih posljedica. U prilog navedenoj konstataciji, po mišljenju Kantonalnog suda, idu i drugi izvedeni dokazi, a posebno nalaz i mišljenje vještaka M.Č., koji u svom nalazu tvrdi da aparat na kojem svjetlosna i zvučna signalizacija nije u potpunosti ispravna zahtijeva veću odgovornost i pažnju osoblja tako da u svakom momentu moraju biti pored pacijenta.

13. Na osnovu navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, žalbe branilaca optuženih u vezi s tim da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje su neosnovane jer je prvostepeni sud na osnovu više provedenih vještačenja, te iskaza saslušanih svjedoka dao valjane razloge o odlučnim činjenicama zašto je određenom nalazu i svjedoku povjerovao, a zašto drugim nalazima i svjedocima nije i zbog čega. Po mišljenju Kantonalnog suda, to što se nalazi vještaka razlikuju u vezi sa ispravnosti aparata, te da nije vršena obdukcija pacijenta jesu žalbeni razlozi, ali ne i to da prvostepeni sud nije utvrdio uzročno-pravne posljedice nastupanja smrti oštećenog, te da se propusti u konkretnom slučaju ogledaju u radnjama optuženih koje se nisu pridržavale općih akata Kantonalne bolnice Zenica. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio zakon.

14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je zaključak o njenoj krivnji proizvoljan i nedokazan. Ističe da sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio činjenice koje je terete, kao i one koje joj idu u prilog, te da u prilog zaključku da je kriva za predmetno krivično djelo nisu dati zadovoljavajući razlozi. Po apelantičinom mišljenju, sud nije dao odlučne činjenice i razloge zbog čega je zaključeno da je počinila predmetno krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Apelantica naglašava da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) da su organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenično stanje koje tereti apelanticu, tako i one koje joj idu u korist. Dalje je navela da Zakon o krivičnom postupku propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo. Ističe da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne procjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključaka o dokazanosti određenih činjenica. Stoga, apelantica smatra da je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza, povredu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

18. Razmatrajući apelantičine navode u pogledu ocjene dokaza i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka u pogledu apelantičine krivičnopravne odgovornosti. Kantonalni sud je našao da je ocjena dokaza od prvostepenog suda bila pravilna, te da nije bila suprotna relevantnim odredbama ZKP. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelantice zasnovana na ukupnoj analizi izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantičinoj krivici uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantičina krivična odgovornost koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantičinim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje joj je izrečena uslovna osuda. Dalje su sudovi za svoje zaključke dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Apelantica, također, ističe da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza, navodeći da ocjenom navedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je apelantica počinila predmetno krivično djelo.

20. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).

21. S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelantica, u vezi s tim navodima, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljna zaključcima o njenoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, budući da apelantica, osim paušalnog pozivanja na navodnu povredu prava iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije, nije navela koja su tačno apelantičina prava iz navedenog stava povrijeđena u predmetnom postupku, a sam Ustavni sud takve povrede ne može uočiti.

22. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na apelantičine navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, na sadrži prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda apelacije, te Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/09 (B. N.) | Sudska praksa | Aktio