Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1685/09 (G. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1685/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1685/09, rješavajući apelaciju Gordane Dodik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Dodik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-313/04 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-166/03 od 19. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 14-23-1233/00 od 29. jula 2003. godine i Rješenja općinskog načelnika Općine Vareš broj 02/4-23-5-380/00 od 5. jula 2000. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Dodik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vareša podnijela je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-313/04 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-166/03 od 19. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 14-
23-1233/00 od 29. jula 2003. godine i Rješenja općinskog načelnika Općine Vareš (u daljnjem tekstu: Općina Vareš) broj 02/4-23-5-380/00 od 5. jula 2000. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 28. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općine Vareš broj 02/4-23-5-380/00 od 5. jula 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 14-23-1233/00 od 29. jula 2003. godine, apelantici je prestalo pravo privremenog korištenja dvosobnog stana u Varešu, Ul. Đ. Đakovića, objekt «P-5» (u daljnjem tekstu: predmetni stan), prijeratnog nosioca stanarskog prava Krunice Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantičina majka). Navedenim rješenjem apelantica je obavezana da u roku od tri dana od dana prijema rješenja predmetni stan stavi na raspolaganje Općini Vareš-Službi za prostorno uređenje i obnovu.
3. U obrazloženju rješenja Općina Vareš je istakla da je na osnovu provedenog postupka utvrđeno da je apelantica privremeni korisnik predmetnog stana, da je do 30. aprila 1991. godine koristila jednoiposoban stan u Varešu, Ul. Matije Gupca broj S-27/1. koji je vraćen u posjed njenom suprugu Florijanu Dodiku, kao i da su apelantica i njen suprug podnijeli zahtjev za otkup stana koji im je vraćen u posjed. S obzirom na to da se apelantica smatra višestrukim korisnikom u skladu sa članom 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), obavezana je da napusti predmetni stan jer se stan koji je koristila sa članovima domaćinstva do 30. aprila 1991. godine nalazi u njenom posjedu.
4. Ministarstvo je u cijelosti prihvatilo kao valjane razloge iznesene u prvostepenom rješenju, navodeći da ne postoji pravni osnov da apelantica nastavi da koristi predmetni stan s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i njen suprug podnijeli zahtjev za otkup stana koji se nalazi u Varešu, Ul. Matije Gupca broj S-27/1.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 14-23-1233/00 od 29. jula 2003. godine, Presudom broj U-166/03 od 19. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-313/04 od 22. januara 2009. godine, tužbu odbio. 6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u postupku pred organom uprave pravilno i zakonito utvrđeno da se apelantica, u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje majke (prijeratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu) zbog čega joj i ne pripada pravo daljeg korištenja predmetnog stana. Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantica udata i da živi u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom u stanu u Ul. Matije Gupca broj S-27 a za koji je zajedno sa suprugom podnijela zahtjev za otkup, te joj ni u skladu sa članom 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09 ) a ni na osnovu člana 12. Zakona o stambenim odnosima (član porodičnog domaćinstva ne može istovremeno biti i samostalni nosilac stanarskog prava na drugom stanu) ne bi pripadalo pravo daljeg korištenja predmetnog stana.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije povrijeđen zakon na apelantičinu štetu kada joj je. u skladu sa članom 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, naloženo prinudno iseljenje iz predmetnog stana s obzirom na to da se apelantica, u smislu člana 11. stav 4. tačka 3. navedenog zakona, smatra višestrukim korisnikom jer njen suprug kao član njenog porodičnog domaćinstva u posjedu je stana koji joj omogućava osnovne uslove za život i za koji je podnijela zahtjev za otkup. Navode žalbe da predmetni stan nije mogao biti proglašen napuštenim jer ga njena majka nije nikada napuštala i da joj kao članu domaćinstva majke (koja je umrla 12. februara 1998. godine i sa kojom je zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 18. augusta 1997. godine) pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan, Vrhovni sud je smatrao neosnovanim. Naime, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantica nije ponudila dokaze koji bi doveli u sumnju činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, odnosno nije dostavila dokaze da je njena majka živjela u predmetnom stanu u vrijeme kada je on proglašen napuštenim (rješenjem od 18. novembra 1993. godine), odnosno da je živjela sa majkom u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme njene smrti. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je član njenog porodičnog domaćinstva u posjedu njenog doma u kojem je živjela 1991. godine, Vrhovni sud je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbio kao neosnovanu. 8. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je hronološki navela tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, navodeći da je predmet postupka ostvarivanje prava na stan koji je dodijeljen njenoj majci kao zamjenski za eksproprirane nekretnine i koji je njena majka koristila. Povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović