Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1694/09 (N. K.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1694/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1694/09, rješavajući apelaciju Nade Kukrika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Kukrika podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000 115 08 U od 22. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Kukrika (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kostajnice podnijela je 29. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 115 08 U od 22. aprila 2009. godine. Apelantica je 29. oktobra 2010. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Kostajnica broj 03-562-10/07 od 13. jula 2007. godine odbijen je apelanticin zahtjev za priznanje prava na porodičnu invalidninu iza Mirka Kukrike, umrlog vojnog invalida 5. kategorije, kao neosnovan. Pri rješavanju apelanticinog zahtjeva prvostepeni upravni organ se pozvao na član 58. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07 i 59/08; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), kojim je propisano da član porodice umrlog vojnog invalida od 1. do 6. kategorije, koji je umro od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti po osnovu koje mu je utvrđen invaliditet, ima pravo na porodičnu invalidninu. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena uzročno-posljedična veza između ranjavanja i smrti imenovanog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-562-6222/07 od 28. februara 2008. godine odbijena je apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja kao neosnovana. Navedeno je da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da smrt Mirka Kukrike nije nastupila kao posljedica oštećenja organizma po osnovu kojih mu je utvrđen vojni invaliditet već da je smrt imenovanog nastupila naprasno i da nije u vezi sa vojnim invaliditetom, te da na taj način nije ispunjen drugi uslov iz člana 60. stav 2. Zakona o pravima boraca, zbog čega se apelantici kao udovi imenovanog ne može priznati pravo na porodičnu invalidninu iza smrti supruga, RVI pete kategorije.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 330 od 8. jula 2008. godine apelanticina tužba je uvažena i osporeni akt Ministarstva poništen. Polazeći od predmeta ove upravne stvari, a imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, Okružni sud je utvrdio da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta nisu potpuno i pravilno utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. Okružni sud je zaključio daće tuženi s ciljem utvrđenja pravog stanja stvari u ponovnom postupku na nesumnjiv način utvrditi na osnovu kojih povreda i tjelesnih oštećenja je Mirko Kukrika imao utvrđen vojni invaliditet, zatim uzrok smrti Mirka Kukrike, kao i da li je smrt imenovanog u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredama i tjelesnim oštećenjima po osnovu kojih je imao utvrđen vojni invaliditet. U konačnici, Okružni sud je naložio Ministarstvu da u ponovnom postupku tuženi postupi po odredbi člana 50. ZUS-a i umjesto poništenog akta donese novi upravni akt, najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove presude, uvažavajući pravno shvatanje Okružnog suda i njegove primjedbe u pogledu postupka.
5. Rješenjem Ministarstva broj 16-4814/08 od 17. oktobra 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Odjeljenja broj 03-
562-10/07 od 13. jula 2007. godine kao neosnovan. U obrazloženju navedenog rješenja Ministarstva se navodi da je, shodno odredbi člana 60. stav 2. Zakona o pravima boraca, za priznavanje prava potrebno da su kumulativno ispunjeni uslovi i to: da je zahtjev podnio član porodice umrlog vojnog invalida od I-VI kategorije i da je smrt RVI nastupila kao posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti po osnovu koje mu je utvrđen vojni invaliditet. U konkretnom slučaju, nesporno je da su ispunjeni neki od naprijed navedenih uslova i to da je zahtjev za priznavanje prava podnijela udova Mirka Kukrike, što je utvrđeno na osnovu izvoda iz Matične knjige vjenčanih, kao i da je Mirku Kukrici za života bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadinik VRS, što je utvrđeno prvostepenim rješenjem broj 02-560-08/06. od 20. januara 2006. godine, te da je imenovani preminuo 14. januara 2007. godine. Međutim, kako se navodi u rješenju Ministarstva, na osnovu provedenog medicinskog vještačenja i u prvostepenom i u drugostepenom postupku, utvrđeno je da smrt Mirka Kukrike nije nastupila kao posljedica oštećenja organizma po osnovu kojih mu je bio utvrđen vojni invaliditet i da nije u vezi sa vojnim invaliditetom, te na taj način nije ispunjen jedan od kumulativno propisanih uslova iz člana 60. stav 2. Zakona o pravima boraca, zbog čega se apelantici ne može priznati pravo na porodičnu invalidninu iza smrti supruga. Imajući u vidu naprijed navedene razloge, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, u potpunosti i tačno utvrdio činjenično stanje i donio rješenje na zakonu zasnovano, zbog čega su žalbeni navodi u cjelini neosnovani. Shodno navedenom, drugostepeni organ je primjenom člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, kao i člana 50. Zakona o upravnim sporovima, u postupku izvršenja Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-08-000 330 od 8. jula 2008. godine riješio kao u dispozitivu.
6. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 U 000 687 08 U od 22. aprila 2009. godine kojim su spojeni predmeti zavedeni u Okružnom sudu pod br. 11 0 U 000 687 08 U i br. 11 0 u 000115 08 U, te je određeno da će se postupak dalje voditi pod brojem 11 O U 000 115 08 U. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica tužbom koja je zavedena pod brojem 11 O U 000 115 08 U pokrenula upravni spor zbog „ćutanja administracije“ ali da je tuženi u međuvremenu donio novi akt na koji je apelantica proširila tužbu, pa je sud, s obzirom na to da se radi o istim strankama i istom postupku, radi ekonomičnosti izvršio spajanje ovih predmeta.
7. I konačno, Presudom Okružnog suda broj 11 O U 000 115 08 U od 22. aprila 2009. godine, koju je apelantica primila 19. maja 2009. godine, apelanticina tužba u predmetu utvrđivanja svojstva člana porodice poginulog borca i priznavanja prava na porodičnu invalidninu je odbijena kao neosnovana. Prema ocjeni Okružnog suda, osporeni akt je donesen uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema nalazu Okružnog suda, dati nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, a na kome se i zasniva osporeni akt, potpun je i jasan i u svemu zadovoljava uslove iz člana 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 22/93; u daljem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija), tako da, prema mišljenju Okružnog suda, nisu prihvatljivi navodi tužbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Kako su ovi organi vještačenja specijalizovani za davanje nalaza i mišljenje u pogledu uzročno-posljedične veze između ranjavanja Mirka Kukrike i smrtnog ishoda, Okružni sud je zaključio da nisu prihvatljivi prigovori tužbe da su ispunjeni zakonski uslovi za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu. Da bi apelantica ostvarila pravo na porodičnu invalidninu, u smislu člana 58. stav 2. Zakona o pravima boraca, prema mišljenju Okružnog suda, nadležni organ vještačenja mora utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između rane, povrede, ozljede ili bolesti po osnovu koje je utvrđen invaliditet vojnom invalidu i bolesti koja je dovela do smrtnog ishoda. Kako su ljekari vještaci dali nalaz i mišljenje da ne postoji uzročno-posljedična veza između ranjavanja koje je u toku rata zadobio apelanticin suprug za vrijeme izvršenja borbenog zadatka 21. maja 1995. godine i naglog popuštanja srčane radnje od čega je umro, a što je i konstatovao doktor mrtvozornik, to je prvostepeni organ, kako je zaključio Okružni sud, pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan, a i tuženi kada je njenu žalbu odbio. Prema zaključku Okružnog suda, nisu prihvatljivi prigovori tužbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da odredbe Zakona o pravima boraca nisu pravilno primijenjene. S obzirom na to da je utvrdio da donošenjem osporenog akta nisu ostvareni razlozi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima, Okružni sud je, na osnovu ovlašćenja iz člana 31. st. 1. i 2. istog zakona, tužbu odbio kao neosnovanu.
8. Apelantica je navela da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj je Okružni sud osporenom presudom povrijedio ustavna prava na pravično suđenje i imovinu, jer sud, prema njenom mišljenju, nije objektivno utvrdio uzročnu vezu između smrti pokojnog supruga i njegovog ranjavanja. Okružni sud i tuženi organ, kako se navodi u apelaciji, uglavnom koriste termin „naprasno nastala smrt“, ali ničim to objektivno nisu dokazali, jer su vještačili dosta ranije nastalu medicinsku dokumentaciju, a nije izvršena ni obdukcija, koju greškom nije zatražio doktor mrtvozornik, dakle potpuno je pogrešno shvatanje nalaza vještaka o uzroku smrti. Apelantica smatra da nadležni organi nisu utvrdili elementarnu činjenicu šta je dovelo do smrti njenog supruga, budući da vještačenje nije izvršeno na tijelu preminulog lica. Iz toga je, kako je zaključila apelantica, izvedeno pogrešno stanovište tuženog organa da je Drugostepena ljekarska komisija utvrdila pravo stanje, što objektivno nije, jer je vještačenje vršeno posmrtno na veoma staroj medicinskoj dokumentaciji, koja je nastala prilikom ranjavanja njenog supruga. Apelantica je zaključila da su tuženi organ i Okružni sud svoju odluku zasnovali isključivo na pretpostavci, što objektivno nije dokaz za donošenje rješenja i presude, koji su na apelanticinu štetu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović