Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/09 (S. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1709/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1709/09, rješavajući apelaciju Senada Pruščanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Pruščanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000042 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 352 od 9. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-

P-06-000891 od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Pruščanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emira Čolakovića i Nine Dragoljić, advokata iz Zenice, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-09-000042 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 352 od 9. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000891 od 31. decembra 2007. godine.

2. Ivica Zelenika (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelanta i Sadije Pruščanovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja ugovora o poklonu i brisanja uknjižbe. U tužbi je naveo da je nakon okončanja postupka koji je prethodno vodio protiv apelanta radi poništenja kupoprodajnog ugovora od 5. oktobra 1993. godine i usvajanja njegovog tužbenog zahtjeva Presudom Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine apelant obavezan da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine koje su bile predmet tog ugovora. Da bi izbjegao predaju u posjed, apelant je, kako je dalje navedeno u tužbi, sa svojim ocem, drugotuženim, zaključio ugovor o poklonu 24. marta 2006. godine, na osnovu kojeg je drugotuženi Općinskom sudu predao zahtjev za uknjižbu nekretnina koje su mu poklonjene. Općinski sud je, kako je dalje u tužbi navedeno, rješenjem od 27. marta 2006. godine izvršio prijenos prava vlasništva sa apelanta u korist drugotuženog. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se poništi ugovor o poklonu koji su zaključili apelant i drugotuženi i da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kavo je bilo prije zaključenja ugovora.

3. Općinski sud je Presudom broj 043-0-P-06-000891 od 31. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, poništio Ugovor o poklonu nekretnina koji je zaključen 24. marta 2006. godine između apelanta i drugotuženog pod brojem Ov. 043-0-OV-06-

000948 i naložio drugotuženom da trpi da se na osnovu presude briše uknjižba broj 043-0-Dn-06-

000402 od 27. marta 2006. godine, tako što će se brisati kao vlasnik sa dijelom 1/1 na zgradi – poslovno-stambenom objektu, te brisati pravo korištenja, sve upisano u zk. ul. broj 1581 k.o. Zenica i uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Presudu Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine, koja je proistekla iz ranijeg postupka, utvrdio da je tužiteljeva revizija uvažena, nižestepene presude preinačene i utvrđeno da je ništav ugovor o prodaji zaključen u Zenici 5. oktobra 1993. godine između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca, pa je dosljedno tome naloženo apelantu da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovno-stambeni objekt upisan u zk. ul. broj 1581 k.o. Zenica i da trpi da se tužitelj kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina upiše u zemljišne knjige. Uvidom u ugovor o poklonu od 24. marta 2006. godine Općinski sud je utvrdio da je apelant nekretnine koje su bile predmet ugovora o prodaji poklonio svom ocu – drugotuženom. Općinski sud je zatim utvrdio da je apelantov punomoćnik Presudu Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine primio 21. marta 2006. godine i od tog trenutka je apelant bio svjestan da je otpao pravni osnov na temelju kojeg je stekao pravo vlasništva nad spornim nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu, te da ih treba vratiti u posjed tužitelju. Umjesto da dobrovoljno postupi po presudi, kako je dalje utvrdio Općinski sud, apelant je poduzeo pravnu radnju kojom je te iste nekretnine poklonio svom ocu –drugotuženom, kako bi onemogućio tužitelja da stupi u posjed spornih nekretnina. Općinski sud je primjenom odredaba čl. 280 stav 1. i 281. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da svaki povjeritelj čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira na to kad je nastalo, može osporavati radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu povjeritelja, usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je poništen ugovor o poklonu i naloženo da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000 352 od 9. septembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu u pogledu žalbenih navoda koji se tiču merituma prvostepene presude, Kantonalni sud je ukazao da apelant u žalbi nije iznio nijednu činjenicu, dokaz ili navod kojim bi osporio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u zaključku svoje presude potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000042 od 7. aprila 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio, te potvrdio pravilnost činjeničnih utvrđenja i primjene materijalnog prava obje nižestepene presude.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava naglasivši da su sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili odredbu člana 280. ZOO-a, prema kojoj se povjeritelju daje pravo da od dužnika zahtijeva svoje potraživanje, ali samo novčano, a ne i nenovčano, kako je u konkretnom slučaju. Smatra da nekretnina koju je poklonio svom ocu ne predstavlja potraživanje koje je dospjelo za isplatu prema članu 280. ZOO-a. Apelant je istakao da su sudovi očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo i da je tužitelj svoje pravo protiv drugotuženog mogao realizirati u izvršnom postupku.

8. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 280. stav 1.

Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.

Član 281. stav 1.

Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili je moglo biti poznato.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama jasno i detaljno obrazložili činjenicu iz koje proizlazi da je apelant ranijom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine u odnosu na tužitelja postao dužnik, te da je, stoga, u obavezi izvršiti tu presudu dobrovoljno ili izvršenjem kroz odgovarajući zakonom propisani postupak. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelant tvrdi. Činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi da je apelant po saznanju za presudu Vrhovnog suda i status dužnika u odnosu na tužitelja poduzeo pravnu radnju na njegovu štetu upućuje na sticanje uslova da se takva pravna radnja poništi primjenom relevantnih odredaba ZOO-a. Ustavni sud napominje da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već, upravo suprotno, sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužiteljevog zahtjeva uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović