Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/09 (M.R., mldb. I.B i mldb. M.B.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1761/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1761/09, rješavajući apelaciju M.R. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R., mldb. I.B i mldb. M.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000123 od 12. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-280 od 9. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-319/05 od 21. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.R., mldb. I.B i mldb. M.B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tomislavgrada, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara podnijeli su, 2. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000123 od 12. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-280 od 9. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-319/05 od 21. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-319/05 od 21. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-280 od 9. jula 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da im Jozo Protuđer (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime preuzetog novca po osnovu štetnog događaja isplati iznos od 19.410,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. avgusta 1991. godine pa do isplate, iznos od 6.768,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 1992. godine pa do isplate i iznos od 52.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. decembra 1995. godine pa do isplate, kao i troškove postupka, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom apelantice su obavezane naknaditi tuženom troškove postupka u iznosu od 400,00 KM u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je tuženi od odvjetničkog ureda „Grgić“ iz Ljubuškog primio utuženi novčani iznos, a koji se odnosi na ime naknade štete zbog smrti supruga i oca apelantica. Među strankama je sporno da li je tuženi primljeni novac predao majci nastradalog I.B. koja je umrla 1997. godine. Nakon što je proveo dokaze na navedenu okolnost Općinski sud je zaključio da nije pruženo dovoljno dokaza koji bi potvrdili da je majka nastradalog I.B. primila novac od tuženog. Međutim, Općinski sud je uvažio prigovor zastare istaknut od strane tuženog.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporna činjenica, a što proizlazi iz stanja spisa i što se vidi iz punomoći od 22. maja 1991. godine da je apelantica M.B. opunomoćila odvjetnički ured „Grgić“ iz Ljubuškog da je zastupa u postupku naknade štete po osnovu štetnog događaja koji se dogodio 11. februara 1991. godine a u kojoj prometnoj nezgodi je smrtno stradao njen suprug pokojni I.B. U punomoći je navedeno da cjelokupnu naknadu i obračun u ime apelantice M.B. i ostalih koji su dali punomoć može izvršiti i preuzeti tuženi.

5. Istaknuto je da je nesporna činjenica, što se vidi iz dopisa odvjetničkog ureda „Grgić“ upućenog Općinskom sudu u Tomislavgradu od 26. februara 2003. godine da je odvjetnički ured Grgić naknadu štete iz prometne nezgode od 11. februara 1991. godine za obitelj pokojnog I.B. isplatio njihovom punomoćniku-tuženom i da je zadnji iznos od 52.000,00 KM tuženom isplaćen 18. maja 1995. godine.

6. Kantonalni sud je naveo da je među strankam nesporna činjenica da je Kantonalno tužiteljstvo Kantona 10 Livno obavijestilo dopisom od 14. marta 2005. godine apelanticu M.B. da se neće provoditi istraga po njenoj kaznenoj prijavi podnesenoj 1. jula 2002. godine protiv tuženog jer je nastupila zastara od kaznenog gonjenja.

7. Po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju radi se o sticanju bez osnove, čime je nastao obavezno-pravni odnos koji djeluje inter partes u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jeste vjerovnik (član 210 ZOO). Navedeno je da potraživanje po osnovu sticanja bez osnove zastarjeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz člana 371. ZOO.

8. Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da su apelantice podnijele tužbu 9. maja 2005. godine, a rok zastare od 5 godina za potraživanje po osnovu sticanja bez osnove iz člana 210. ZOO počeo je teći 18. maja 1995. godine, kada je tuženom isplaćena naknada štete tj. kada se njegova imovina povećala na račun apelantica.

9. Protiv drugostepene presude apelantice su izjavile reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-08-000123 od 12. marta 2009. godine odbio.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da i Vrhovni sud prihvata obrazloženje drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova iz člana 210 ZOO. Istaknuto je da obligaciono pravni odnos sticanja bez osnova postoji kada dio imovine jedne osobe pređe u imovinu druge osobe a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu.

11. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 361. stav 1. ZOO prema kojem zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. I po mišljenju Vrhovnog suda rok zastare je počeo teći 18. maja 1995. godine odnosno kada je tuženom isplaćen posljedni iznos od 52.000,00 KM od strane Odvjetničkog ureda „Grgić“ i tada se imovina tuženog povećala na račun apelantica. Od tada su apelantice mogle tražiti vraćanje stečenog bez osnova a tužbu su podnijele tek 9. maja 2005. godine odnosno nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina iz člana 371. ZOO kada zastarjeva i potraživanje po osnovu sticanja bez osnova.

12. Po mišljenju Vrhovnog suda nije jasno pozivanje apelantica na odredbu člana 388. ZOO koja predviđa da se zastarjevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju ostvarivanja potraživanja. Prema tome po nalaženju Vrhovnog suda podizanje krivične prijave protiv tuženog ne može prekinuti postupak čak i da je pokrenut krivični postupak obzirom da se krivični postupak ne vodi radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tog potraživanja izuzev ako je oštećeni u tom postupku postavio imovinsko-pravni zahtjev.

13. Također i pozivanje apelantica na odredbu člana 154. i 376. ZOO je bez osnova budući da se po mišljenju Vrhovnog suda radi o naknadi štete i potraživanju naknade prouzrokovane štete koja zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo a u svakom slučaju zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Istaknuto je da čak i kada bi se prihvatili pomenuti navodi apelantica u pogledu osnova potraživanja, dakle nastanka štete opet je nastupila zastara jer je protekao apsolutni rok od pet godina (član 376. stav 2. ZOO).

14. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Navode da redovni sudovi nisu cijenili njihove prigovore da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete. Ističu da redovni sudovi ne obrazlažu navode apelantica kako su one podnijele kaznenu prijavu protiv tuženog 1. jula 2001. godine zbog prevare i zloupotrebe povjerenja čim su saznale da je bez njihovog znanja preuzeo novac koji je apelanticama isplaćen po štetnom događaju čime je apelanticama prouzrokovao štetu. Smatraju da su sudovi usvajajući prigovor zastare od strane tuženog pogrešno primjenili odredbe ZOO. Navode da su tek 2005. godine od Kantonalnog tužiteljstva Livno obavještene kako je došlo do zastare kaznenog gonjenja protiv tuženog, te je po njihovom mišljenju od tog datuma počeo teći rok za naknadu štete. Također smatraju da dio odgovornosti leži na tužiteljstvu Kantona 10 jer da ih je navedeno tužiteljstvo odmah po prijavi obavijestilo da je došlo do zastare kaznenog gonjenja one bi u julu 2002. godine podnijele tužbu.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Razmatrajući navode apelantice koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/09 (M.R., mldb. I.B i mldb. M.B.) | Sudska praksa | Aktio