Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/09 (A. O.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1770/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1770/09, rješavajući apelaciju A. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002076 08 U od 28. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002076 08 U od 28. aprila 2009. godine.

2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1803-7319/08 od 21. aprila 2008. godine apelantu je kao pripadniku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 154,15 KM, počevši od 28. marta 2007. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant rođen 10. septembra 1955. godine; da je Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO 17/03-01-213/97 30. novembra 1997. godine otpušten, odnosno da mu nije produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjivanja brojnog stanja nakon 27. augusta 1996. godine; da je u godini u kojoj je otpušten, odnosno nije raspoređen napunio 40 (četrdeset) godina života i 20 (dvadeset) godina penzijskog staža; da mu ukupan penzijski staž do 28. marta 2007. godine, odnosno do dana prestanka osiguranja iznosi 23 (dvadeset i tri godine) i jedan (1) mjesec; i konačno, da se apelantu priznaje u staž i vrijeme provedeno u OS Federacije Bosne i Hercegovine, period od 20. oktobra 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, kao poseban staž koji se, shodno odredbi člana 94. Zakona o PIO/MIO, računa u duplom trajanju. Uzevši sve navedene činjenice u obzir, prvostepeni organ je zaključio da su kumulativno ispunjeni uvjeti da apelant stekne pravo na starosnu penziju, a u skladu sa odredbama člana 1. stav 2. alineja 1. i člana 3. stav 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 75/06 i 58/07; u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, s obzirom na to da ovako utvrđena penzija apelantu iznosi manje od iznosa zajamčene penzije, prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO/PIO), utvrđeno je da apelantu pripada najniži iznos penzije, u visini od 154,15 KM mjesečno.

3. Rješenjem Federalnog zavoda za MIO/PIO Mostar broj 01/1-6964277319 od 7. augusta 2008. godine apelantova žalba je odbijena. Kako je navedeno u rješenju Federalnog zavoda PIO/MIO, prvostepenim rješenjem nije utvrđeno da je apelant u 1997. godini ostvario staž osiguranja u trajanju od 12 mjeseci, kako je on to isticao u svojoj žalbi. Dalje, odredbom člana 4. stav 2. Uredbe propisano je da penzijski osnov čini prosjek plaće koju je lice iz člana 1. ove Uredbe ostvarilo u posljednjih pet godina radnog staža. Shodno citiranoj odredbi Uredbe, apelantov penzijski osnov je, prema mišljenju Federalnog zavoda PIO/MIO, pravilno utvrđen na osnovu prosjeka plaća iz perioda 1989-1997. godine, tako da iznosi 210,796,552 KM, pri čemu se napominje da se u konkretnoj upravnoj stvari ne radi o devetogodišnjem obračunskom periodu, s obzirom na to da se plaće ostvarene u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1995. godine ne uzimaju prilikom utvrđivanja penzijskog osnova, a shodno odredbi člana 150. stav 1. navedenog Zakona o PIO/MIO. Prema ukupnom penzijskom stažu od dvadeset i tri godine, apelantova penzija je, u skladu sa članom 4. stav 1. Uredbe, pravilno određena u visini od 61% od penzijskog osnova, što iznosi 128,5858 KM. Federalni zavod PIO/MIO je zaključio da je pravilan stav prvostepenog organa u pogledu visine utvrđene penzije apelantu. Naime, kako je utvrđeni iznos penzije manji od iznosa najniže penzije, to je apelantu, u skladu sa članom 72. stav 2. Zakona o PIO/MIO, osigurana penzija u visini 154,15 KM, odnosno 179,01 KM koliko 1. januara 2008. godine iznosi najniža penzija, odnosno na dan donošenja ožalbenog rješenja.

4. Nezadovoljan navedenim drugostepenim rješenjem, apelant je podnio tužbu u upravnom sporu, pa je Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002076 08 U od 28. aprila 2009. godine tužba odbijena kao neosnovana. Apelant je tužbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede materijalnog prava tražeći utvrđivanje pravilnog iznosa penzije u skladu sa članom 4. Uredbe, a prema prosječnoj plaći FBiH. Kako je utvrdio Kantonalni sud, a polazeći od činjenica utvrđenih u nižestepenim upravnim postupcima, prema odredbama člana 4. stav 2. Uredbe, penzijski osnov čini prosjek plaće koju je lice iz člana 1. ove Uredbe ostvarilo u posljednjih pet godina radnog staža. Navedeno je da je članom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe («Službene novine FBiH» broj 89/07), u članu 4. iza stava 2. dodat novi stav 3. koji glasi: «Ukoliko je za lica iz člana 1. stav 2. alineja 3. Uredbe povoljnije, penzijski osnov utvrdiće se od osnova koji predstavlja prosječnu plaću u FBiH u godini koja prethodi godini ostvarivanja ili nevalorizovani mjesečni prosjek plaća koju je ostvario vojnik, odnosno starješina istog ranga u Ministarstvu odbrane BiH u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava». Sud je, dalje, istakao da iz dokaza predmetnog spisa i nespornih činjenica proizlazi da je apelantu, Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane broj 17/03-01-213/97 od 21. novembra 1997. godine, prestala profesionalna vojna služba 30. novembra 1997. godine zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja. Imajući u vidu činjenice utvrđene u prvostepenom upravnom postupku, te citirane odredbe Uredbe, Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi pravilnom primjenom materijalnog prava apelantu penzijski osnov utvrdio na osnovu prosjeka plaća iz perioda od 1989. do 1997. godine, jer je odredbom člana 4. stav 2. Uredbe jasno određeno da penzijski osnov čini prosjek plaća ostvarenih u posljednjih pet godina radnog staža, a ne, kako to pogrešno smatra apelant, prema prosječnoj plaći FBiH. Kako je Kantonalni sud zaključio, na apelanta se ne može primijeniti ni odredba člana 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe, jer apelant ne spada u krug lica iz člana l. stav 2. alineja 3. Uredbe (dobitnici ratnih priznanja i odlikovanja, te generali, brigadiri i vojne starješine koji su u ratu obavljali dužnost i to komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga), a što ne proizlazi iz dokaza predmetnog spisa niti je apelant na ovu okolnost, prema mišljenju Kantonalnog suda (da spada u ovaj krug lica) pružio dokaze. Konačno, Kantonalni sud je utvrdio da je visina penzije pravilno utvrđena prema apelantovom ukupnom penzijskom stažu, te u skladu sa članom 72. stav 2. Zakona o PIO/MIO, s obzirom na to da je utvrđeni iznos penzije apelantu manji od iznosa najniže penzije. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.

5. Apelant je naveo da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U presudi se, kako ističe apelant, navodi da mu je pravilno utvrđen iznos penzije od 154,15 KM na osnovu prosjeka plaća iz perioda od 1989. godine do 1997. godine, a ne prema prosječnoj plaći koju je ostvario vojnik, odnosno starješina istog ranga. Na ovakav način, smatra apelant, on je diskriminiran u odnosu na nosioce ratnih priznanja i oficire čina brigadira, jer penzija nema element priznavanja niti odlikovanja za ratne zasluge već je to pravo iz radnog odnosa. Stoga, apelant traži da se utvrdi neustavnost navedene presude i da se ona poništi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke u smislu da se na apelanta ne može primijeniti član 4. stav 3. Uredbe, budući da, prema utvrđenju organa uprave, apelant ne ulazi u krug lica iz člana l. stav 2. alineja 3. Uredbe (dobitnici ratnih priznanja i odlikovanja, te generali, brigadiri i vojne starješine koji su u ratu obavljali dužnost i to komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga), kojim se penzijski osnov utvrđuje primjenom te odredbe pa je sud zaključio da je u apelantovom slučaju prilikom utvrđivanja penzijskog osnova pravilno primijenjen član 4. stav 2. Uredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/09 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio