Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/09 (V. N.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1775/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1775/09, rješavajući apelaciju Vladimira Ninkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 68/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Ninkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-09-

000 003 od 19. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-K-08-000070 od 15. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 3. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-09-000 003 od 19. marta 2009.godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-K-08-000070 od 15. oktobra 2008. godine.

2. Okružno tužilaštvo u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) protiv apelanta je podiglo optužnicu broj Kt broj -58/08 od 29. maja 2008. godine zbog krivičnog djela-neizvršenje sudske odluke iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS).

3. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-K-08-000070 od 15. oktobra 2008. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djeloneizvršenje sudske odluke iz člana 371. stav 1. KZRS za koje mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Istovremeno je utvrđeno da će se u slučaju da apelant ne plati novčanu kaznu u navedenom roku, ona zamijeniti kaznom zatvora računajući za svakih započetih 50 KM za jedan dan zatvora.

4. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 150,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je Osnovni sud Presudom broj 094-0-P-07-000014 od 10 jula 2007. godine, a koja je postala pravomoćna 26. jula 2007. godine, po tužbi grupe radnika kao tužilaca iz Foče, obavezao AD «Ozren - Borovo» Brod n/D ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) i AD «Autoservis» Brod n/Drini – Foča (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno isplate tužiteljima na ime duga ukupan iznos od 10.474,10 KM (pojedinačni iznosi u KM za svakog tužioca su navedeni u parničnoj presudi), a posebno je obavezan drugotuženi, gdje je direktor apelant, da isplati tužiteljima (16 tužitelja) na ime duga - manje isplaćene plate za decembar 2006. godine iznose u KM, kako je to navedeno u presudi, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Sud je dalje naveo da je nesporna činjenica da apelant kao direktor drugotužene nije postupio po pravosnažnoj presudi u ostavljenom roku od 15 dana, te da su tužitelji svoja potraživanja ostvarili u izvršnom postupku pljenidbom novčanih sredstava na žiro-računu drugotuženog [izvršenika] kod Hipo Alpe Adria –Bank a.d. Poslovnica u Foči (u daljnjem tekstu: banka) koja je 26. februara 2008. godine obavijestila sud da je rješenje o izvršenju u cijelosti izvršeno. Sud je zaključio da je apelant imao svojstvo odgovorne osobe, što, prema ocjeni suda, proizlazi iz prirode funkcije koju obavlja, kao i Rješenja tuženog o upisu u sudski registar broj RU-1-1848-00 od 4. oktobra 2006. godine. Sud je, također, naveo da iz iskaza svjedoka LJ.K., zaposlenika banke, nedvojbeno proizlazi da je apelant imao ovlaštenja i mogao raspolagati novčanim sredstvima tuženog na čijem je čelu, a koja se nalaze u navedenoj banci. S tim u vezi, sud je naveo da je nesporna činjenica da se sredstva nalaze u banci na računu tuženog i da je tim sredstvima bio ovlašten da raspolaže apelant kao direktor preduzeća, jedino odgovorno lice. Sud je istakao da je ocjenom izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela - neizvršenje sudske odluke iz člana 371. stav 1. KZRS, pa je apelanta proglasio krivim i kaznio po zakonu, nalazeći da je krivično odgovoran i da je krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan djela i htio da ga izvrši. Također je naveo da je u vrijeme pravosnažnosti presude i roka za njeno izvršenje na računu preduzeća u kojem je obavljao funkciju direktora imao dovoljno novčanih sredstava da postupi po pravosnažnoj presudi. Sud je, ocjenjujući olakšavajuće okolnosti, a nalazeći da nema otežavajućih okolnosti, apelantu izrekao novčanu kaznu kao u izreci presude, smatrajući da će se navedenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne, tako i generalne prevencije, te na taj način uticati na druge da ubuduće ne čine krivična djela.

6. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Kž-09-000 003 od 19. marta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i presudu Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju presude sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da djelo za koje se tereti nije krivično djelo s obzirom na to da nisu ostvareni svi potrebni elementi krivičnog djela – neizvršenje sudske odluke iz člana 371. stav 1. KZRS, čime bi bio ostvaren jedan od oblika povrede krivičnog zakona predviđen odredbama člana 304. stav 1. tačka a) ZKP. Sud je istakao da su predmetnim krivičnim djelom krivičnopravno sankcionisana postupanja kojima se onemogućava provođenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno kojima se sprečava ostvarivanje prava zasnovanih osnovom pravosnažnih sudskih odluka. S tim u vezi, sud je istakao da krivično djelo čini službeno lice koje svjesno ne postupi po pravosnažnoj sudskoj odluci. Sud je obrazložio da su pojmovi službenog i odgovornog lica definisani odredbama člana 147. st. 3. i 4. KZRS, pojašnjavajući da se pod pojmom službenog lica, između ostalog, podrazumijeva ovlašteno lice u privrednom društvu (preduzeće, udruženje, firma, korporacija) ili u drugom pravnom licu kojem je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlaštenja, a koja u okviru tih ovlaštenja vrši određenu dužnost, te drugo lice koje vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona. Sud je, također, istakao da se pod pojmom odgovornog lica podrazumijeva lice kome je u preduzeću ili drugom pravnom licu s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određen krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona, propisa donesenih na osnovu zakona ili opštih akata preduzeća ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom, ili u rukovođenju proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom, ili nadzorom nad njima. Sud je istakao da je nesumnjivo da direktor Akcionarskog društva ima svojstvo službenog i ovlašćenog lica, u smislu odredbi člana 147. KZRS, pa suprotno navodima žalbe, apelant može biti izvršilac krivičnog djela - neizvršenje sudske odluke iz člana 371. stav 1. KZRS.

7. Okružni sud je pojasnio da je za postojanje elemenata apelantove krivičnopravne odgovornosti u svojstvu direktora preduzeća bilo neophodno dokazati koje to konkretne radnje iz okvira svoje nadležnosti apelant nije preduzeo u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke, a na to je bio obavezan, dakle, potrebno je bilo dokazati svjesnu opstrukciju apelanta u primjeni odluke. S tim u vezi, upitna je pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg je izveden zaključak o svjesnom nepostupanju po pravosnažnoj sudskoj odluci. Okružni sud je pojasnio da je vezan okvirima u kojima može ispitivati prvostepenu presudu i da ga ti okviri obavezuju da može ispitivati presudu samo u onom dijelu u kojem se ona žalbom pobija, pa stoga se nije upuštao u ocjenu postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti u ocjenu pravilnosti i potpunosti činjeničnog utvrđenja. S obzirom na to da žalba zbog povrede krivičnog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sud je ispitao osporenu presudu i u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji pa je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, te da je svim okolnostima dao odgovarajući značaj, pri tom ispravno ocjenjujući i primjenjujući odredbe člana 37. KZRS. Sud je istakao da utvrđene okolnosti opravdavaju izricanje novčane kazne, potvrđujući zaključak prvostepenog suda da će se ovakvom vrstom kazne i visinom krivične sankcije ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZRS. Iz navedenih razloga Okružni sud je ocijenio da je apelantova žalba neosnovana, pa je na osnovu člana 319. ZKP žalbu odbio a prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da njegove radnje kao zakonskog zastupnika tuženog koje se navode u izreci presude nisu krivično djelo, jer se ovo djelo odnosi na službena i odgovorna lica zaposlena kod ovlaštene banke kojima je na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlaštenja da mogu na osnovu sudskih rješenja provoditi u izvršnom postupku sudska izvršenja prinudnim putem, tj. blokadom računa izvršenika i prenosom tih sredstava na račun tražioca izvršenja. Također, navodi da se u njegovim radnjama za koje je osuđen kao zastupnik tuženog, kako je navedeno u izreci presude, radi isključivo o građanskopravnom odnosu i te radnje ne mogu biti podvedene pod krivično djelo. Smatra da se krivično djelo za koje se tereti ne može odnositi na parnični postupak, već isključivo na izvršni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, a imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o apelantovoj krivici, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/09 (V. N.) | Sudska praksa | Aktio