Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/09 (P. I. i N. I.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1781/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1781/09, rješavajući apelaciju Predraga Ivkovića i Nenada Ivkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Ivkovića i Nenada Ivkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 438 od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-07-
000-106 od 15.oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Ivković i Nenad Ivković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 438 od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-07-
000-106 od 15. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-07-000-106 od 15. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže JPŠ «Šume Republike Srpske» a.d. Sokolac, ŠG «Botin» Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi), da postupi po oglasu o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme objavljenog 12. aprila 2006. godine, te da sa apelantima zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer su 15. maja 2007. godine i 24. augusta 2007. godine položili pripravnički ispit i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je tuženi 11. aprila 2006.godine raspisao oglas za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme dva diplomirana inžinjera šumarstva - pripravnika i tri šumarska tehničara. Iz ugovora o radu br. 01/01-198/06 i 01/01-280/06, zaključenih između apelanata i tuženog, sud je utvrdio da su apelanti sa tuženim zasnovali radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci radi obavljanja pripravničkog staža, te da je Odlukom tuženog broj 01-2164/06 od 31. marta 2006. godine data saglasnost za prijem u radni odnos u svojstvu pripravnika dva dipl. inž. šumarstva. Također je utvrdio da su apelanti položili pripravnički ispit (15. maja i 24. augusta 2007. godine). Nakon isteka ugovorenog roka utvrđenog u tački 2. ugovora o radu tuženi je izvršio odjavu osiguranja apelanata kod nadležnog organa. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 29. stav 1. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZOR) propisano «da poslodavac može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme sa pripravnikom u trajanju od jedne godine, ako Zakonom, Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu nije drugačije određeno», zatim je naveo da je odredbama čl. 30. i 112. stav 1. tačka 6. navedenog zakona propisano «da nakon isteka pripravničkog staža pripravnik polaže stručni ispit u svom stručnom zvanju (...) da ugovor o radu prestaje istekom ugovorenog roka». Osnovni sud je iz provedenih dokaza zaključio da je tuženi prilikom zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme sa apelantima radi obavljanja pripravničkog staža postupio u skladu sa navedenim odredbama ZOR-a i odredbama člana 18. st. 2. i 3. Pravilnika o radu kojim je propisano da «ugovor o radu zaključen sa pripravnikom radi obavljanja pripravničkog staža prestaje da važi istekom roka utvrđenog ugovorom (...) o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme pripravnika koji je položio pripravnički ispit odlučuje direktor». Osnovni sud je istakao da tuženi, i pored toga što je raspisao oglas za prijem dva dipl. inž. šumarstva-pripravnika na neodređeno vrijeme, nije mogao zaključiti sa apelantima ugovore o radu na neodređeno vrijeme, jer bi to bilo suprotno odredbama člana 29. stav 1. ZOR-a, te odredbama čl. 13. i 18. Pravilnika o radu tuženog. Osnovni sud je naveo da ostale dokaze nije posebno ocijenio smatrajući da nisu od bitnog značaja za donošenje odluke.
4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 438 od 28. aprila 2009. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da među strankama nije sporno da su apelanti sa tuženim 4. maja 2006. godine zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci radi obavljanja pripravničkog staža kao šumarski inžinjeri. Međutim, sporna je činjenica, a na kojoj apelanti i zasnivaju tužbeni zahtjev, da li je tuženi poslije položenog pripravničkog ispita bio dužan da sa apelantima zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, imajući u vidu oglas za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme dva diplomirana inžinjera šumarstvapripravnika. S tim u vezi, sud je naveo da iz ugovora o radu zaključenog između apelanata i tuženog iz tačke 2. proizlazi da se ugovor zaključuje na 12 mjeseci, te da je u skladu sa odredbama člana 13. stav 1. alineja 1. i člana 18. Pravilnika o radu tuženog, kao i odredbama čl. 29. i 30. ZOR-a. Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode apelanata da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Također je ocijenio neprihvatljivim i žalbene navode apelanata da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 194. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, sud je za tvrdnju apelanata da je ugovor o radu na određeno vrijeme u smislu odredbi člana 15. stav 2. ZOR-a transformisan u ugovor o radu na neodređeno vrijeme istakao da nisu potkrijepljena nijednim provedenim dokazom, budući da suprotno proizlazi iz ugovora o radu zaključenog 4. maja 2006. godine između apelanata i tuženog. pa u konkretnom slučaju dolazi do primjene načelo pacta sunt servanda.
5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke nije pravilno ocijenio sve provedene dokaze, niti je za takvo propuštanje dao bilo kakve razloge, te da je izostala ocjena dokaza sadržanih u njihovim iskazima. Apelanti, također, smatraju da je drugostepeni sud propustio da pravilno ocijeni prirodu i karakter ugovora o radu koji su zaključili sa tuženim i obrazloži u svojoj presudi navode žalbe «na koji način se otkazuje ugovor o radu». S obzirom na to da je u osporenim presudama izostala ocjena suštinskih dokaza, apelanti smatraju da to ukazuje na neusaglašenost navedenih odluka sa standardima prava na pravično suđenje. Apelanti predlažu da se apelacija uvaži, ukinu osporene presude i naloži ponovno suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što, po njihovom mišljenju, prvostepeni sud, pri donošenje svoje odluke, nije ocijenio sve provedene dokaze, niti je dao valjane razloge za svoje odlučenje, te da drugostepeni sud nije dao valjane razloge za odbijanje njihove žalbe. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
10. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da su apelanti ravnopravno učestvovali u postupku pred sudovima i da su imali mogućnost da predlažu dokaze, te osporavaju dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelante ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud i u tom pravcu dao jasne razloge zbog kojih je prvostepenu presudu potvrdio. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović